Post by Admin on Jul 15, 2024 8:49:57 GMT
Ruše se nebesa nad Malvinima, grmi Argentina! Lautaro u 112. za tripletu, Mesi opet spašen
.jpg)
Patila je Argentina 28 godina. Njeni fudbaleri nisu imali čime da se pohvale pred svojim napaćenim sunarodnicima. Inflacije, borba sa siromaštvom i stalnim političkim previranjima samo su još teže padali možda i najfanatičnijoj sportskoj naciji na svijetu, ali se Gaučosima u prethodne tri godine vratilo baš sve. Argentina je golom Lautara Martinesa u 112. minutu pobjedila Kolumbiju 1:0 (0:0) u finalnoj utakmici Kopa Amerike, postala tek druga reprezentacija u istoriji koja je vezala tri uzastopna trofeja na velikim takmičenjima i pridružila se Španiji iz perioda od 2008. do 2012. Ko bi mogao i da pomisli da će na argentinski državni tim obasjati najsjajnije sunce neposredno nakon što se Dijego Armando Maradona prevremeno vinuo u nebesa, ostavio u amanet Lionelu Mesiju zavjet koji maleni mađioničar nije smio da iznevjeri.
"Pustite nas da živimo ovjenčani slavom ili zakunite nas da umremo slavno", tako kaže himna Argentine, po njoj se Gaučosi i povode. Nije Mesi iznevjerio El Pibea, ali je u tome imao svesrdnu pomoć saigrača. Leo je zbog povrede skočnog zgloba izašao iz igre u 65. minutu, ali su ratnici u plavo-bijelom dresu još jednom pokazali da je požrtovavnost za dres reprezentacije često najvažniji faktor u reprezentativnom fudbalu. Argentina je ponovo najtrofejnija reprezentacija u istoriji Kopa Amerike, pošto je došla do 15. trofeja i pretekla Urugvaj, Brazil je daleko iza sa devet pehara. Emilijano Martines bio je najveći heroj finala u Kataru, a sada je ta čast pripala jednom od kritikovanijih zbog nedovoljno dobre realizacije velikih šansi u dresu selekcije Lautaru Martinesu.
Pokazali su Argentinci da vjerovatno jedini imaju "Tajnu u njihovim očima" kakva se ne da odgonetnuti, kakva nije prijemčiva velikom broju pripadnika ostalih nacija, ma koliko god voljele sport ili bar mislile da vole sport. Kako bi drugačije još jednom pobjedili u utakmici u kojoj nisu nadigrali protivnika. Dijego se sada sigurno smješka što je opet u istom danu njemu omražena Engleska izvisila, a voljenja Argentina dotakla najviše visine, sve je isto kao onog juna 1986.
Svako pravo sportsko srce mora skinuti kapu Kafeterosima. Zamalo su igrački rehabilitovani Hames Rodriges (inače proglašen najboljim igračem turnira) i drugovi učinili da bar na nekoliko dana zataje mafija, noćne dame i plantaže kafe i čitava nacija od 52.000.000 stanovnika zapadne u delirijum.
"Brazile, reci mi kakav je osjećaj imati tatu kod kuće, kunem se da čak i kad godine prođu nikada nećemo zaboraviti". To je prevod stihova jedne od pjesama kojim Argentinci peckaju najvećeg rivala, a sada će imatii argument više. Brazil ima pet titula šampiona svijeta i tu je neprikosnoven, ali Argentina ima tripletu i po tome samo joj Španija na čitavoj planeti može stati rame uz rame, a uz to je pobjegla Kariokama na čak šest pehara razlike kada se radi o Kopa Americi.
Ko je samo mogao i da pretpostavi da će poslije svih neuspjelih pokušaja, trenerski početnik Lionel Skaloni biti taj koji će postati najuspješniji selektor Argentine i stati rame uz rame sa Sezarom Luisom Menotijem i Karlosom Biljardom. Nekadašnji igrač Deportiva iz La Korunje i Lacija uspostavio je sistem sličan onom u kom je Argentina došla do svojih najvećih uspjeha tokom 20. vijeka, a to je sistem u kom postoji jedan vanzemaljac, a ostali su ratnici spremni da poginu za pobjedu. Kao što ne bi bilo 1986. bez Buručage, Valdana, Brauna, Ruđerija, Pumpidoa... Tako ne bi bilo ni 2021, ni 2022. ni 2024. bez De Pola, Paredesa, Mekalistera, Akunje, Hulijana, Enca, Emilijana... (Veliki i od večeras reprezentativno penzionisani Anhel Di Marija je kategorija za sebe).
Nesvakidašnju predigru imao je sudar Argentine i Kolumbije, pošto je utakmica kasnila čak 82 minuta. Velike gužve oko stadiona, stampedo kolumbijskih navijača na neke od kapija stadiona Hard Rok i sukob sa policijom učinili su da meč počne u 03:22 minuta poslije ponoći po srednjoevropskom vremenu. Prema izvještajima španske Marke, više od 30.000 navijača ostalo je ispred stadiona bez karata i ogroman broj njih pokušavao je da uđe na zdanje koje je za potrebe Kopa Amerike primalo 65.000 gledalaca. Neki su to radili putem ventilacionih otvora na stadionu, a neki kamufliranjem u drveće i žbunje pokraj borilišta na Floridi.
Kretali su izabranici Nestora Lorensa podignutog garda u sve utakmice na turniru, a od prvog minuta finalnog susreta odavali su utisak selekcije koja se ne boji individualnog kvaliteta Argentine. Džon Kordoba možda na prvi pogled izgleda pomalo nezgrapno, ali je zapravo veoma vješt sa loptom za igrača njegove konstitucije. Napadač Krasnodara snašao se između dvojice protivničkih defanzivaca i pogodio stativu u 6. minutu šutem iz teške pozicije sa desetak metara od gola Emilijana Martinesa. Time je korpulentni ofanzivac nagovjestio kakvo nas poluvrijeme očekuje.
Imali su Kafeterosi veći posjed lopta, broj udaraca, udaraca u okvir gola, kornera, ali je malo toga moglo da prođe pokraj Kristijana Romera i Lisandra Martinesa. Jedan dalekometni pokušaj Ričarda Rijasa i tek nekoliko ulazaka lopte u šesnaesterac nije bilo dovoljno da donese materijalizaciju kolumbijske inicijative.
Najinteresantniji detalj prvog djela nije bio vezan za postizanje gola, već za povredu jednog od najboljih fudbalera svih vremena. Lionel Mesi je u 37. minutu krenuo u solo-prodor, stigao do šesnaesterca protivnika, a onda zalomio u stranu i dozvolio Santjagu Arijasu da ga pravovremenim uklizavanjem izbaci iz ravnoteže i pošalje u gol-aut. Kotrljala se legenda Barselone nekoliko sekundi, a poslije minut-dva postalo je jasno da se ne radi o pukom preuveličavanju stvari. Mesi se zaista povrijedio, ali je ostao na terenu do kraja poluvremena čekajući procjenu ljekara.
Oči gledalaca bile su oprte na startu drugog poluvremena u četvrtog sudiju, a pristalice Albiselestea obradovale su se činjenici da se Huan Gabrijel Benites nije oglasio, jer je to značilo Mesijev ostanak na terenu. Ponovo su Kolumbijci krenuli žustrije i priprijetili udarcem Santjaga Arijasa sa skoro 20 metara, ali je onda Argentina prvi put u meču postala opasniji rival i krenula da stvara šanse.
Anhel Di Marija je na svojoj posljednjoj utakmici u dresu reprezentacije žarko želio da zatrese mrežu, a najbliži tome bio je u 58. minutu, kada je natjerao Kamila Vargasa da izvanredno reaguje i momku iz Rosarija odbrani šut iz pada sa desetak metara. Svakim minutom svjetski šampion djelovao je samopouzdanije, činilo se će slomiti otpor svakog trenutka, a onda je Lionel Mesi poslije jednog duela s protivnikom pogoršao povredu, izgubio svaku šansu da kraj finala dočeka uz saigrače na terenu i izašao iz igre u 65. minutu.
Jecao je u suzama Mesi na klupi za rezervne igrače i tako neodoljivo podsjetio na Kristijana Ronalda s finala Evropskog prvenstva 2016, kada je zbog povrede Portugalac napustio travnati teren Stad D Fransa i tako ostavio ostatak tima da se izbori sa domaćinom i zahvaljujući golu Edera osvoji titulu šampiona kontinenta. Primirili su Argentinci na desetak minuta od tog momenta, nisu srljali u tim prvim momentima života bez najveće zvijezde i to se ispostavilo i ne tako lošim taktičkim potezom.
Argentina je u završnih deset minuta ponovo bila opasnija, a Nikolas Gonzales (koji je zamjenio Mesija) pokazivao je najviše energičnosti među Gaučosima. Imalo je krilo Fjorentine nekoliko interesantnih pokušaja, ali su svi završavali tik pored gola Kamila Vargasa, bez obzira da li je bivši igrač Štutgarta šutirao nogom ili glavom, sa sedam, devet ili 13 metara. Oprez oba tima u nadoknadi vremena pokazivao je da se ni jedni ni drugi neće pretjerano buniti da meč uđe u produžetke, a to se ubrzo i dogodilo.
Vispreni Nikolas Gonzales djelovao je kao najopasniji igrač Argentine i u produžecima, a da je njegov udarac sa oko 18 metara u 94. minutu bio nešto jači, velike su šansi da bi završio u Vargasovom golu. Skaloni je u želji za svježinom uveo u 97. minutu Lautara Martinesa i Leandra Peredesa umjesto Hulijana Alvaresa i Enca Fernandesa. Tada je krenula šah partija bez prevelikog rizika s obje strane, a Nestor Lorenso je između dva produžetka izveo najkvalitetnijeg kolumbijskog igrača, ali preumornog Luisa Dijasa.
Vrebao je Lautaro šansu i dočekao ju je u 111. minuntu. Rodrigo De Pol i Đovani Lo Selso su sa dva magična dodira izbacili Lautara u prvi plan, a napadač Intera dao je gol kojim je zacementirao mjesto miljenika nacije za sva vremena, uključujući i one koji nisu bili impresionirani njegovim pređašnjim partijama u dresu sa državnim grbom.
Grmeće Buenos Ajres, čuće se do te osjetljive argentinske teritorije Malvina ili Foklndskih Ostrva narednih dana, a Dijego će ponovo smješkati što su u roku od osam časova njemu omraženi Englezi završili na koljenima, a smrtici sunarodnici dočekali plamičak radosti u teškoj svakodnevici.
finale
ponedjeljak, 15. jul
Argentina - Kolumbija 1:0 (0:0, 0:0), poslije produžetka
Martines 112
za treće mjesto
nedjelja, 14. jul
Kanada - Urugvaj 2:2 (2:2, 1:1), penalima 3:4
Kone 22', Dejvid 80' - Bentakur 8', Suarez 90'+2'
Mozzart Sport; Sportski Forum
Patila je Argentina 28 godina. Njeni fudbaleri nisu imali čime da se pohvale pred svojim napaćenim sunarodnicima. Inflacije, borba sa siromaštvom i stalnim političkim previranjima samo su još teže padali možda i najfanatičnijoj sportskoj naciji na svijetu, ali se Gaučosima u prethodne tri godine vratilo baš sve. Argentina je golom Lautara Martinesa u 112. minutu pobjedila Kolumbiju 1:0 (0:0) u finalnoj utakmici Kopa Amerike, postala tek druga reprezentacija u istoriji koja je vezala tri uzastopna trofeja na velikim takmičenjima i pridružila se Španiji iz perioda od 2008. do 2012. Ko bi mogao i da pomisli da će na argentinski državni tim obasjati najsjajnije sunce neposredno nakon što se Dijego Armando Maradona prevremeno vinuo u nebesa, ostavio u amanet Lionelu Mesiju zavjet koji maleni mađioničar nije smio da iznevjeri.
"Pustite nas da živimo ovjenčani slavom ili zakunite nas da umremo slavno", tako kaže himna Argentine, po njoj se Gaučosi i povode. Nije Mesi iznevjerio El Pibea, ali je u tome imao svesrdnu pomoć saigrača. Leo je zbog povrede skočnog zgloba izašao iz igre u 65. minutu, ali su ratnici u plavo-bijelom dresu još jednom pokazali da je požrtovavnost za dres reprezentacije često najvažniji faktor u reprezentativnom fudbalu. Argentina je ponovo najtrofejnija reprezentacija u istoriji Kopa Amerike, pošto je došla do 15. trofeja i pretekla Urugvaj, Brazil je daleko iza sa devet pehara. Emilijano Martines bio je najveći heroj finala u Kataru, a sada je ta čast pripala jednom od kritikovanijih zbog nedovoljno dobre realizacije velikih šansi u dresu selekcije Lautaru Martinesu.
Pokazali su Argentinci da vjerovatno jedini imaju "Tajnu u njihovim očima" kakva se ne da odgonetnuti, kakva nije prijemčiva velikom broju pripadnika ostalih nacija, ma koliko god voljele sport ili bar mislile da vole sport. Kako bi drugačije još jednom pobjedili u utakmici u kojoj nisu nadigrali protivnika. Dijego se sada sigurno smješka što je opet u istom danu njemu omražena Engleska izvisila, a voljenja Argentina dotakla najviše visine, sve je isto kao onog juna 1986.
Svako pravo sportsko srce mora skinuti kapu Kafeterosima. Zamalo su igrački rehabilitovani Hames Rodriges (inače proglašen najboljim igračem turnira) i drugovi učinili da bar na nekoliko dana zataje mafija, noćne dame i plantaže kafe i čitava nacija od 52.000.000 stanovnika zapadne u delirijum.
"Brazile, reci mi kakav je osjećaj imati tatu kod kuće, kunem se da čak i kad godine prođu nikada nećemo zaboraviti". To je prevod stihova jedne od pjesama kojim Argentinci peckaju najvećeg rivala, a sada će imatii argument više. Brazil ima pet titula šampiona svijeta i tu je neprikosnoven, ali Argentina ima tripletu i po tome samo joj Španija na čitavoj planeti može stati rame uz rame, a uz to je pobjegla Kariokama na čak šest pehara razlike kada se radi o Kopa Americi.
Ko je samo mogao i da pretpostavi da će poslije svih neuspjelih pokušaja, trenerski početnik Lionel Skaloni biti taj koji će postati najuspješniji selektor Argentine i stati rame uz rame sa Sezarom Luisom Menotijem i Karlosom Biljardom. Nekadašnji igrač Deportiva iz La Korunje i Lacija uspostavio je sistem sličan onom u kom je Argentina došla do svojih najvećih uspjeha tokom 20. vijeka, a to je sistem u kom postoji jedan vanzemaljac, a ostali su ratnici spremni da poginu za pobjedu. Kao što ne bi bilo 1986. bez Buručage, Valdana, Brauna, Ruđerija, Pumpidoa... Tako ne bi bilo ni 2021, ni 2022. ni 2024. bez De Pola, Paredesa, Mekalistera, Akunje, Hulijana, Enca, Emilijana... (Veliki i od večeras reprezentativno penzionisani Anhel Di Marija je kategorija za sebe).
Nesvakidašnju predigru imao je sudar Argentine i Kolumbije, pošto je utakmica kasnila čak 82 minuta. Velike gužve oko stadiona, stampedo kolumbijskih navijača na neke od kapija stadiona Hard Rok i sukob sa policijom učinili su da meč počne u 03:22 minuta poslije ponoći po srednjoevropskom vremenu. Prema izvještajima španske Marke, više od 30.000 navijača ostalo je ispred stadiona bez karata i ogroman broj njih pokušavao je da uđe na zdanje koje je za potrebe Kopa Amerike primalo 65.000 gledalaca. Neki su to radili putem ventilacionih otvora na stadionu, a neki kamufliranjem u drveće i žbunje pokraj borilišta na Floridi.
Kretali su izabranici Nestora Lorensa podignutog garda u sve utakmice na turniru, a od prvog minuta finalnog susreta odavali su utisak selekcije koja se ne boji individualnog kvaliteta Argentine. Džon Kordoba možda na prvi pogled izgleda pomalo nezgrapno, ali je zapravo veoma vješt sa loptom za igrača njegove konstitucije. Napadač Krasnodara snašao se između dvojice protivničkih defanzivaca i pogodio stativu u 6. minutu šutem iz teške pozicije sa desetak metara od gola Emilijana Martinesa. Time je korpulentni ofanzivac nagovjestio kakvo nas poluvrijeme očekuje.
Imali su Kafeterosi veći posjed lopta, broj udaraca, udaraca u okvir gola, kornera, ali je malo toga moglo da prođe pokraj Kristijana Romera i Lisandra Martinesa. Jedan dalekometni pokušaj Ričarda Rijasa i tek nekoliko ulazaka lopte u šesnaesterac nije bilo dovoljno da donese materijalizaciju kolumbijske inicijative.
Najinteresantniji detalj prvog djela nije bio vezan za postizanje gola, već za povredu jednog od najboljih fudbalera svih vremena. Lionel Mesi je u 37. minutu krenuo u solo-prodor, stigao do šesnaesterca protivnika, a onda zalomio u stranu i dozvolio Santjagu Arijasu da ga pravovremenim uklizavanjem izbaci iz ravnoteže i pošalje u gol-aut. Kotrljala se legenda Barselone nekoliko sekundi, a poslije minut-dva postalo je jasno da se ne radi o pukom preuveličavanju stvari. Mesi se zaista povrijedio, ali je ostao na terenu do kraja poluvremena čekajući procjenu ljekara.
Oči gledalaca bile su oprte na startu drugog poluvremena u četvrtog sudiju, a pristalice Albiselestea obradovale su se činjenici da se Huan Gabrijel Benites nije oglasio, jer je to značilo Mesijev ostanak na terenu. Ponovo su Kolumbijci krenuli žustrije i priprijetili udarcem Santjaga Arijasa sa skoro 20 metara, ali je onda Argentina prvi put u meču postala opasniji rival i krenula da stvara šanse.
Anhel Di Marija je na svojoj posljednjoj utakmici u dresu reprezentacije žarko želio da zatrese mrežu, a najbliži tome bio je u 58. minutu, kada je natjerao Kamila Vargasa da izvanredno reaguje i momku iz Rosarija odbrani šut iz pada sa desetak metara. Svakim minutom svjetski šampion djelovao je samopouzdanije, činilo se će slomiti otpor svakog trenutka, a onda je Lionel Mesi poslije jednog duela s protivnikom pogoršao povredu, izgubio svaku šansu da kraj finala dočeka uz saigrače na terenu i izašao iz igre u 65. minutu.
Jecao je u suzama Mesi na klupi za rezervne igrače i tako neodoljivo podsjetio na Kristijana Ronalda s finala Evropskog prvenstva 2016, kada je zbog povrede Portugalac napustio travnati teren Stad D Fransa i tako ostavio ostatak tima da se izbori sa domaćinom i zahvaljujući golu Edera osvoji titulu šampiona kontinenta. Primirili su Argentinci na desetak minuta od tog momenta, nisu srljali u tim prvim momentima života bez najveće zvijezde i to se ispostavilo i ne tako lošim taktičkim potezom.
Argentina je u završnih deset minuta ponovo bila opasnija, a Nikolas Gonzales (koji je zamjenio Mesija) pokazivao je najviše energičnosti među Gaučosima. Imalo je krilo Fjorentine nekoliko interesantnih pokušaja, ali su svi završavali tik pored gola Kamila Vargasa, bez obzira da li je bivši igrač Štutgarta šutirao nogom ili glavom, sa sedam, devet ili 13 metara. Oprez oba tima u nadoknadi vremena pokazivao je da se ni jedni ni drugi neće pretjerano buniti da meč uđe u produžetke, a to se ubrzo i dogodilo.
Vispreni Nikolas Gonzales djelovao je kao najopasniji igrač Argentine i u produžecima, a da je njegov udarac sa oko 18 metara u 94. minutu bio nešto jači, velike su šansi da bi završio u Vargasovom golu. Skaloni je u želji za svježinom uveo u 97. minutu Lautara Martinesa i Leandra Peredesa umjesto Hulijana Alvaresa i Enca Fernandesa. Tada je krenula šah partija bez prevelikog rizika s obje strane, a Nestor Lorenso je između dva produžetka izveo najkvalitetnijeg kolumbijskog igrača, ali preumornog Luisa Dijasa.
Vrebao je Lautaro šansu i dočekao ju je u 111. minuntu. Rodrigo De Pol i Đovani Lo Selso su sa dva magična dodira izbacili Lautara u prvi plan, a napadač Intera dao je gol kojim je zacementirao mjesto miljenika nacije za sva vremena, uključujući i one koji nisu bili impresionirani njegovim pređašnjim partijama u dresu sa državnim grbom.
Grmeće Buenos Ajres, čuće se do te osjetljive argentinske teritorije Malvina ili Foklndskih Ostrva narednih dana, a Dijego će ponovo smješkati što su u roku od osam časova njemu omraženi Englezi završili na koljenima, a smrtici sunarodnici dočekali plamičak radosti u teškoj svakodnevici.
finale
ponedjeljak, 15. jul
Argentina - Kolumbija 1:0 (0:0, 0:0), poslije produžetka
Martines 112
za treće mjesto
nedjelja, 14. jul
Kanada - Urugvaj 2:2 (2:2, 1:1), penalima 3:4
Kone 22', Dejvid 80' - Bentakur 8', Suarez 90'+2'
Mozzart Sport; Sportski Forum
.jpg)
