|
|
Post by Admin on Jun 15, 2020 20:55:19 GMT
Džejms Nejsmit - tvorac magične igre pod obručima
Skroman, nimalo željan slave i samopromocije, gospodin Nejsmit se tog hladnog zimskog dana 1891. samo nasmijao na predlog svojih učenika da novonastalu igru nazove "naismithball".
Umjesto toga, opredjelio se za jednostavniji naziv "basketball", sastavljen od dvije ključne riječi koje su činile njegov izum (korpa i lopta).
Doktor Džejms Nejsmit bio je nastavnik fizičkog vaspitanja rodom iz Kanade, koji je 1890. došao da radi u Springfild, u američkoj državi Masačusets.
Od ljudi na državnom koledžu dobio je izazovan zadatak - da za 14 dana osmisli novu igru koja će sportiste odvući u dvoranu tokom hladnih zimskih mjeseci i tako ih održati u formi.
Iz te ideje rođena je košarka, danas jedan od najpopularijih i najgledanijih sportova na svijetu.
Nejsmit je izučavao sve timske sportove tog doba, fudbal, ragbi, lakros, ali najveću inspiraciju imao je u igri iz detinjstva zvanoj "Duck on the rock".
Poenta igre je da se gađanjem obori veći kamen sa određene platforme. Njegova zamisao bila je da cilj bude postavljen uspravno, kako bi se lopta bacala u "luku".
Trebalo je izbeći česte fizičke kontakte, pa je riješenje pronašao u obaveznom dodavanju lopte od igrača do igrača.
Pred prvi košarkaški meč, u decembru 1891, sastavio je 13 osnovnih pravila. Kao glavni rekviziti poslužile su dvije korpe za breskve postavljene na visini od nešto više do tri metra.
Korpe, preteče današnjih obruča, imale su dno, pa je bilo neophodno peti se na merdevine i vaditi loptu nakon svakog pogotka.
Igralo se loptom za fudbal, svaki tim imao je po devet igrača. Učesnici prvog košarkaškog meča ikada nisu pokazivali entuzijazam prema novoj igri. Najveći problem bio je ispoštovati sva ta "komplikovana" pravila.
Većina faulova dosuđivala se zbog nepravilnog vođenja ili zadržavanja lopte. Dribling, budući neizostavan dio igre, još uvijek nije bio definisan.
Bilans povreda na istorijskom duelu bio je sljedeći: Nekoliko masnica na oku, iščašeno rame, onesvješćen igrač...
Neko je morao da plati cijenu "inicijacije", a to je bilo 18 momaka iz odjeljenja profesora Nejsmita, obučenih u duge sive šortseve, majice sa kratkim rukavima i sportske patike.
U narednom godinama, novonastali sport se razvijao i postajao sve popularniji među studentima.
Već na Olimpijskim igrama 1904. postaće demonstrativni sport. Gospodin Nejsmit će dočekati da košarka zvanično postane član olimpijske porodice na OI u Berlinu 1936.
Imao je tu čast da prisustvuje takmičenju na kome su njegov sport igrale mnoge svjetske nacije. Kako je i sam rekao, za njega je to bila "najveća nagrada koju je mogao da zamisli".
Po ocu košarke, čovjeku koji je svijetu pružio magičnu igru pod obručima, nazvana je i "Kuća slavnih" (Naismith Memorial Basketball Hall of Fame) koja se nalazi u Springfildu, tamo gdje je sve počelo.
Nejsmit je univerzitetsku karijeru nastavio u Kanzasu, i sve do svoje smrti (1939) bio je posvećen fizičkom vaspitanju mladih i vrijednostima zdravog života.
Tokom Prvog svjetskog rata vršio je službu u Francuskoj i na američko-meksičkoj granici. Kao glasan zagovornik protiv segregacije, borio se da Afroamerikanci dobiju priliku da studiraju i da se bave sportom. Objavio je dvije knjige.
Košarka se u međuvremenu razvila do perfekcije: strateški, tehnički, statistički i marketinški.
Pojmovi "pick and roll", "fadeaway", "hook shot", "crossover", "dunk", triple double", "MVP" obogatili su ovu igru, ali sve dugujemo jednom čovjeku i njegovoj ideji koja je promjenila svijet sporta. Hvala vam, gospodine Nejsmit!
Sport Klub
|
|
|
|
Post by Admin on Jul 30, 2020 6:27:17 GMT
Moskva petardama ne vjeruje
Preplavila su nas sjećanja ovog „praznog“, bezolimpijskog ljeta, „okrugle“ godine, čiju sudbinu, kao i odloženog najvećeg sportskog događajaa na planeti, kroji „neki“ virus. I neke košarkaške uspomene, u nedostatku novijih najsjajnijih pečata, postaju ozbiljne priče.
Poput četvrt vijeka od atinskog evropskog zlata (kambek poslije sankcija), pa i pet decenija od prvog (od ukupno pet) svjetskog šampionskog oreola. A pretposljednjeg dana jula, još jedna godišnjica, čak pune četiri decenije od unikatnog olimpijskog zlata košarkaške reprezentacije Jugoslavije. Jedne neponovljive generacije i, istog takvog uspjeha, koji će u kasnijoj eri, dovođenja profesionalnih (NBA) drim timova (od 1992), postati teško ostvarljiva misija. Čak i da nije došlo do cjepanja SFRJ.
Te davne 1980. u predvečerje 22. Olimpijskih igara u Moskvi, sport je uveliko bio više od igre, u najružnijem smislu te sintagme, politička moneta za potkusurivanje. Vojna intervencija tadašnjeg Sovjetskog Saveza u Avganistanu bila je povod da se na borilištima prvog socijalističkog domaćina, ovako važnog događaja, ne pojave američki, ali i sportisti još „pola“ svijeta. U takvoj sjenci, ipak, neće potamniti, ni tada, ni toliko godina kasnije, odličje kojim će se zaokružiti zlatno „ju doba“ čitave jedne dekade.
„Ne volim razmišljanja tipa: ’Šta bi bilo, da je bilo’, to su spekulacije, a sport i košarka su ono što ostvariš na terenu, samo se to piše. Uostalom, kostur tog olimpijskog tima, dokazao se dvije godine ranije, na Svjetskom prvenstvu u Manili, kada smo redom ’razbijali’ konkurenciju, SSSR, SAD... Ali, to nije značilo da ćemo se ’prošetati’ u Moskvi, naprotiv. Da smo tako razmišljali, ne bismo bili ono što smo bili“, nema dilemu legendarni Dražen Dalipagić u razgovoru za Sport Klub.
Selekciji u kojoj su bile dominantne figure jedan Kića (Kićanović), Ćosa (Ćosić), Moka (Slavnić), Praja (Dalipagić)... nedostajalo je olimpijsko zlato da bi postali besmrtni košarkaški ratnici, a dobar dio njih i stavio tačku na besprijekorne karijere, za udžbenike i pokoljenja.
„Ne volim da se vraćam toliko u prošlost. Prvo, mnoge stvari zaboraviš, a drugo, kome je to uopšte danas važno“, ne krije rezignaciju sagovornik.
Strijelac bez straha i mane, punih vitrina timskih i individualnih priznanja, idol bezbrojnih generacija, kao da se na neodređeno vrijeme oprostio od sporta kojeg je, i sa kojim se proslavio. Može li olimpijsko zlato da bude izuzetak?
„Sve je drugačije, pravila, pa tada nije bilo trojki, samo važnije stvari da spomenem. Ne želim da dajem materijal onima koji odavno mnoge stvari u ovom sportu omalovažavaju. Neka ih, neka rade po svome, šta misle da je najbolje, najpametnije, ja sam daleko od takvih“, kaže Praja, koji je odigrao 243 meča za nacionalnu selekciju, uz 3.700 poena, 12 medalja i članstvo u Kući slavnih Svjetske košarkaške federacije.
Ne želeći da se sjeti čak ni svoje partije protiv SSSR, koja je bila „nastavak“ filma „Moskva suzama ne vjeruje“, potencirajući višedecenijsku razliku, popularni Praja nastavlja:
„Često su znali da me pitaju o ’mojim’ selektorima, Žeravici, koji je sjedao na klupi dok smo ’hitali’ ka olimpijskom zlatu ili profesoru Nikoliću, sa kojim smo osvojili evropsko (1977) i svjetsko (1978) zlato. Nije Ranko morao da bude strah i trepet, da nas nadgleda u Moskvi. Ili profa ranije, bili su gospoda. Rezultati im nisu ’visili’ o glavi, nisu psovali, bavili su se edukacijom, nadograđivanjem... A bez lažne skromnosti, mi, igrači, uglavnom smo bili autoriteti. U takvoj situaciji, nije bilo razloga da nas ganjaju, kontrolišu...Lijepo kažem, sve je bilo drugačije“.
I dok nesuđeni član NBA družine od prije nešto više od četiri decenije, u „post“ košarkašku razočaranost utapa i nezaboravne uspjehe, Ratku Radovanoviću, Moskva 1980. godine je širom otvorila reprezentativna vrata.
„Bile su to moje druge Olimpijske igre. Četiri godine ranije, u Montrealu, bio sam prvi ispod crte, ali sam ostao sa ekipom. U Moskvi, mnogo drugačije, u timu, od kojeg će se mnogi poslije OI oprostiti. Igrao sam i 1984. u Los Anđelesu, ali je bila ’samo’ bronza“, vraća Radovanović film unazad za Sport klub.
Rezultati, nizovi pobjeda, rasterećenost neučešćem Amerikanaca, favorizovana „zbornaja komanda“, finale sa Italijanima... Šta je, zapravo, ostalo u sjećanju?
„Boravak u olimpijskom selu, ta izolacija, velika kontrola, a sportisti su uvijek voljeli slobodnije varijante. Morali smo da se snalazimo i razbijemo tu ’monotoniju’. Elem, bio sam cimer sa Krešimirom Ćosićem, koji se spremao da se oprosti od nacionalnog dresa poslije OI u Moskvi. Za njega sam bio ’mali od palube’, koji tek treba da prođe sito i rešeto. Jedne večeri, izađemo na sobnu terasu, bilo je relativno kasno, činilo se da olimpijsko selo spava. Legendarni Ćosa od nekud izvuče petarde i, krene da ih baca. Naravno da sam ’morao’ da ga podržim. Bože dragi, kad se samo sjetim, kakvu smo samo uzbunu napravili“, otkriva Radovanović.
„Petarde“ su letjele i po parketu, rivali su redom potpisivali kapitulaciju – Španija, Italija (dva puta), domaćin, Brazil, da pomenemo samo najvažnije.
„Taj put do olimpijskog zlata smo prošli zahvaljujući timskom i, individualnom kvalitetu, to nije bilo sporno, kao ni moj ponos da sam dio takve selekcije, u društvu velikih asova, pošto sam bio ’nešto’ mlađi. Ali dovoljno zreo da brzo naučim moto koji je krasio tu sjajnu generaciju – svaki rival je jak, nikoga nemoj da potcjeniš, a mi možemo još jače“, ističe Radovanović, koji ima 205 učešća u dresu Jugoslavije, 2.715 poena i devet odličja.
Kao protiv SSSR u finalnoj grupi, azura u finalu, ili Amerikanaca, da ih je, kojim slučajem, bilo u Moskvi?
„Ne dozvoljavam da to zlato ima manji sjaj jer je izostala američka selekcija. Pa igrali su 1978. na SP protiv Jugoslavije i izgubili. Možda bi nas dobili na OI, ili ne bi prošli Sovjetski Savez. Koliko je moglo da bude kombinacija, ali niko od nas koji smo odigrali nije kriv što oni nisu došli. Zna se da je politika krojila, ali, zlato je zlato“, kao da ponovo „zakucava“ nekadašnji centar.
Da olimpijsko zlato košarkaša ne prođe bez čaše pelina, postarao se čuveni Dino Menegin, koji je u finalnom „žaru“ borbe teško povrijedio (pucanje butnog mišića) Dragana Kićanovića. Poslije starta centra Italije, jedan od najboljih svjetskih košarkaša svih vremena, iznijet je sa parketa moskovske dvorane. Na najvišem olimpijskom postolju, zlato namjenjeno povređenom Kićanoviću, primio je Moka Slavnić.
„Gotovo svi od reda su govorili da je Menegin mnogo ’prljav’ igrač, posebno poslije tog incidenta, tokom finala u Moskvi. Bili smo rivali po poziciji, nebrojeno puta, još na početku moje značajnije karijere u sarajevskoj Bosni. Igrao sam protiv njega u Grenoblu 1979, kada je Bosna postala evropski šampion, bio je član Emersona. Kasnije, dok sam nosio dres Venecije, pune četiri godine u Palakanestru, imali smo ’milion’ duela, ali... Nikada iskustvo da nije bio fer. Bio je fizički jači, namazaniji, ali nikada da ide da mene, ili nekog drugog mog saigrača, namjerno povrijedi. Bili smo često u kontaktu i van parketa, ostavljao je utisak velikog gospodina. A ono što se desilo u moskovskom finalu, ne znam ni sam, nije izgledalo ’lijepo’. Na svu sreću, bez većih posljedica po Kićinu karijeru ili rezultat u tom finalu“, kaže Radovanović.
Seniorska reprezentacija sa ovih prostora, posljednje zlatno odličje je osvojila još 2002. godine na SP u Indijanapolisu. Dokle ćemo samo da obilježavamo prohujale događaje?
„I ta generacija iz 1980. imala je, na neki način, ludu sreću u Moskvi, iako je na Olimpijske igre došla sa debelim ’dosijeom’ uspjeha. Za najveće rezultate, pored silnog rada i talenta, mora još mnogo stvari da se poklopi. Ništa nije nemoguće, pa ni zlato koje ’čekamo’. Imamo kvalitetan sastav, isto takvog selektora (Kokoškov), ali da ne trčimo. Kod nas se zlata ’osvajaju’, a da pripreme nisu pošteno ni počele. Ili smo nezadovoljni i sa srebrom, to ne ide baš tako. Razumem i ljibitelje košarke, njima mogu da poručim – imamo mi talentovane djece, samo da nam klubovi malo ’olade’ sa stranim pojačanjima“, svevremenska je poruka Raše Radovanovića, nekadašnjeg trofejnog reprezentativca.
Zlatni put
Jugoslavija je na OI u Moskvi, u prvom djelu takmičenja savladala Senegal (104:67), Španiju (95:91) i Poljsku (127:91). U takozvanoj finalnoj grupi, plavi su bili bolji od Italije (102:81), Kube (112:84), SSSR (101:91, produžetak), Brazila (96:95), a u finalu, ponovo od azura (86:77).
Olimpijsko zlato su osvojili: Krešimir Ćosić, Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Zoran Slavnić, Dražen Dalipagić, Andro Knego, Branko Skroče, Duje Krstulović, Mihovil Nakić, Rajko Žižić, Ratko Radovanović, Željko Jerkov. Selektor: Ranko Žeravica.
Sport Klub
|
|
|
|
Post by Admin on Nov 4, 2020 11:45:06 GMT
Bret Braun ipak neće voditi australsku košarkašku reprezentaciju
Devet mjeseci prije Olimpijskih igara u Tokiju, Bret Braun odstupio je sa mjesta selektora reprezentacije Australije...
Donedavni trener Filadelfije Siksers, Bret Braun, neće voditi australsku reprezentaciju na Olimpijskim igrama u Tokiju.
Braun je u novembru prošle godine stavio potpis na ugovor sa Australskim košarkaškim savezom, ali nakon što je dobio otkaz u Filadelfiji, zahvalio se i Australcima.
"Neizvjesnost oko moje trenerske budućnosti znači da se ne mogu u ovom trenutku u potpunosti posvetiti ovom poslu i pripremama koje on zahtjeva. Svemu tome doprinosi i situacija s pandemijom i problemi oko putovanja", ističe Braun.
Australski košarkaški savez uskoro će imenovati novog selektora, a iz Saveza ističu kako u potpunosti razumiju situaciju u kojoj se Braun našao.
SportNet.hr
|
|
|
|
Post by Admin on Jan 22, 2021 22:03:25 GMT
Istorija: Kad su Španci oznojili „Amere“
Španija je prvu medalju na velikim međunarodnim takmičenjima osvojila još 1935. na premijernom šampionatu Evrope u Ženevi, ali je na prvu titulu kontinentalnog prvaka čekala sve do 2009. u Poljskoj. Poslije je ponovila 2011. i 2015. Drugoplasirana je bila 1973, 1983, 1999, 2003. i 2005. a treća 1991, 2001,2013. i 2017. Jedinu medalju, i to onu najsjajniju, sa svjetskih prvenstava ima iz Japana 2006. a što se Olimpijskih igara tiče ima tri srebra, iz 1984, 2008. i 2012. Sva tri puta gubila je od ekipe SAD. Gledao sam uživo dva od ta tri finala, ona iz 1984. (65-96). i i 2012. (100-107), ali danas ću o onom iz Pekinga 2008. koje sam odgledao na TV. Razlog je datum – igralo se 24. avgusta 2008.
Bila je to sjajna utakmica u kojoj su Španci propisno oznojili Amerikance. Poslije bruke u Atini 2004. gdje nisu stigli dalje od bronzane medalje uz poraze od Portorika, Litvanije i Argentine, Amerikanci su u Peking poslali „kaznenu ekspediciju“ sa jedinim ciljem vraćanja zlatne medalje.
Turnir je počeo 10. avgusta pobjedom nad domaćinom Kinom 101-70, onda je savladana Angola 97-76, pa Grčka 92-69, potom Španija u grupi 118-82, zatim Njemačka 106-57, u četvrtfinalu Australija 116-85, u polufinalu tijesno Litvanija 91-86 a onda je na red ponovo došla utakmica sa Španijom. S obziroim na laku pobjedu u grupi očekivala se repriza, ali Španci su odigrali sjajnu utakmicu. Bilo je to jedno od „najofanzivnijih“ poluvremena koje pamtim, poslije 20 minuta bilo je 69-61 za ekipu SAD! Oba tima su pogađala sa nevjerovatnom preciznošću, igralo se brzo, atraktivno, sa mnogo kontranapada. Bila je to najbolja propaganda košarke.
Po četvrtinama bilo je 38-31, 31-30, 22-21 i 27-25. Amerikanci su dobili sve četiri dionice, ali sve tijesno. Ispada da je meč odlučen u prvih 10 minuta kada je bilo 7 razlike. Na početku treće četvrtine Španija je došla na 67-71, utakmica je bila otvorena ali je Majk Kžiževski, selektor SAD, poslije hitnog tajm-auta uspio da povrati kontrolu nad mečom, prije svega zahvaljujući Kobiju Brajantu (20) i Dvejnu Vejdu (27 poena) mada je Karlos Himenez kod 75-81 promašio trojku koja bi, da je ušla, završnicu učinila dramatičnom.
Španci su igrali kao u transu. Mladi Riki Rubio je odlično vodio igru, Navaro je “mučio“ Kida, Pola i Vilijamsa, Karlos Himenez i Horhe Garbahosa sjajno su se nosili sa američkim krilima a braća Pau i Mark Gasol, potpomognuti Felipeom Rejesom, nisu dozvolili američkom timu dominaciju pod koševima. Naprotiv, NBA zvijezde su izgubile duel pod obručima, Španci su uhvatili 37 lopti, Amerikanci 31. Rejes je uhvatio 7, Pau Gasol i plej Riki Rubio po 6. Duel je bio izjednačen i u asistencijama, SAD 17, Španija 16 a isto je bilo i sa izgubljenim loptama, Španci su „prodali“ 14 a Amerikanci 13. Mala razlika bila je i u osvojenim loptama, 10 za SAD i 7 za Španiju.
Brojke otkrivaju da je meč odlučio bolji procenat šuta, Španci su šutirali 60%, Španci 51,4%.
Za istoriju su ostali zapisani ovi akteri:
SAD-Španija 118-107 (69-61)
Peking, 24. 08. 2008. Gledalaca: 11.083. Sudije: Brazauskas (Litvanija), Estevez (Argentina) i Jungenbrant (Finska).
SAD: Karlos Buzer (nije igrao finale), Džejson Kid 2, Lebron Džejms 14 (0-2), Deron Vilijams 7 (2-2), Majkl Red (nije igrao finale), Dvejn Vejd 27 (5-7), Kobi Brajant 20 (3-3), Dvajt Hauard 8 (2-6), Kris Boš 8 (6-6), Kris Pol 13 (9-10), Tajšaun Princ 6, Karmelo Entoni 13 (0-1). Selektor: Majk Kžiževski.
Španija: Pau Gasol 21 (3-5), Rudi Fernandez 22 (3-3), Riki Rubio 6 (4-4), Huan Karlos Navaro 18 (6-8), Hose Kalderon (nije igrao finale), Felipe Rejes 10, Karlos Himenez 12 (4-4), Raul Lopez, Berni Rodrigez 2, Mark Gasol 11 (1-2), Aleks Mumbru 2 (2-2), Horhe Garbahosa 3. Selektor: Aito Garsia Reneses.
Pau Gasol je bio prvi strijelac olimpijskog turnira sa 19,6 poena u prosjeku, slijedio ga je Jao Ming (Kina) sa 19,00, Luis Skola (Argentina) je bio treći sa 18,9, njegov zemljak Manu Đinobili četvrti sa 17,7 a Džon Robert Holden (Rusija) peti sa 17,6.
Osim pomenutih igrača turnir je okupio niz zvijezda svjetske košarke. Za Argentinu su igrali još Pablo Priđoni, Andres Noćioni, Karlos Delfino, Fabricio Oberto… Dres Australije nosili su Endru Bogut, Patrik Mils, Dejvid Anderson, boje Hrvatske branili su Roko Ukić, Marko Popović, Nikola Prkačin, Njemce su predvodili Dirk Novicki, Jan Jagla i Patrik Femerling, Grke Teo Papalukas, Janis Burusis, Vasilis Spanulis, Dimitris Dikamantidis, zvijezde litvanskog tima bili su Šarunas Jasikevilijus, Ramunas Šiškauskas, Linas Kleiza, Jonas Mačiulis, Robertas Javtokas… Rusi, evropski prvaci 2007, došli su sa svojim “drim timom”: Andrej Kirilenko, Dž. R. Holden, Viktor Hrjapa, Zahar Pašutin, Sergej Monja, Vitali Fridzon…
Bio je to veoma dobar turnir na kome su Amerikanci povratili tron, ali su ih Španci propisno oznojili. Na žalost, prošao je bez Srbije koja se nije kvalifikovala a srpski predstavnici bili su Rajko Toroman na klupi Irana i sudija Ilija Belošević. Četiri godine kasnije isti akteri našli su se u londonskom finalu sa još tjesnijim ishodom u korist američkog tima, bilo je 107-100. Isti finalisti na uzastopnim olimpijskim igrama bili su samo još 1952. u Helsinkiju i 1956. u Melburnu kada su rivali bili SAD i SSSR, a Jugoslavija/Srbija imaju čast da se pohvali sa 4 finala protiv SAD, iako sa razmacima: 1968, 1976, 1996. i 2014.
Koš Magazin
|
|
|
|
Post by Admin on Jan 24, 2021 0:46:53 GMT
Ko će činiti Drim tim u Tokiju na OI? Pop šalje 60 pozivnica
Košarkaška reprezentacija SAD propisno se obrukala na Svjetskom prvenstvu 2019. godine osvojivši tek sedmo mjesto, a sastav koji je u Kinu odveo selektor Greg Popovič bio je iznuđen brojnim otkazima najvećih NBA zvijezda. Amerikanci su odlučni da im se tako slab plasman ne ponovi na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. godine, a selektor je objasnio kako će izbor igrača funkcionisati.
Pozivnica za nacionalni tim biće poslata na adresu „otprilike 60“ igrača koji su izrazili želju da budu dio selekcije, piše novinar ESPN Adrijan Vojnarovski.
To će uključivati i neka „velika“ imena, a igrači timova koji će igrati NBA finale neće moći da učestvuju na OI u Japanu zbog preklapanja termina.
Za sada je otkriveno da su dvojica od 60 spomenutih igrača centri – igrač Majami Hita Bem Adebajo, i Hjustonov Kristijan Vud, jedno od najprijatnijih iznenađenja tekuće sezone.
Greg Popovič, petostruki NBA šampion, na čelu reprezentacije je od 2016. godine, kada je poslije olimpijskog zlata u finalu sa Srbijom mjesto selektora napustio Majk Kšiševski.
Sport Klub
|
|
