|
|
Post by Admin on Aug 13, 2024 19:36:48 GMT
Oglasio se sudija zbog kritika na meču Srbija-SAD: "Neću da dolivam ulje na vatru"
Ostaće upamćen meč SAD-Srbija u polufinalu Olimpijskih igara kao ubjedljivo najbolji na turniru, finale prije finala, a mnogi smatraju da su sudijske greške umnogome uticale na ishod pobjednika. Američki Drim tim sa LeBronom Džejmsom, Stefom Karijem i Kevinom Dugento je uspio da napravi preokret u četvrtoj četvrtini, a jedan od sudija bio je iz Bosne i Hercegovine Ademir Zrapvoić koji posebno bio na meti navijača, prije svega iz Srbije.
Pored Zurapovića, sudije na tom meču bili su još Hulio Anaja iz Paname, odnosno Martins Kozlovskis iz Letonije.
"Neću odgovarati na takve stvari, svako neka odgovara za svoje postupke. Jednostavno, neću da pričam o tome, da dolivam ulje na vatru", rekao je Zurapović za "Raport.ba" i dodao:
"Ako odsudiš prvu fazu na Igrama u Parizu, potom četvrtfinale pa polufinale, pa pogledaš šta sam sve sudio na prethodnim Igrama u Tokiju, mislim da to sve govori. Sada me očekuje kraća pauza, pa onda nova sezona u kojoj ću ponovo suditi na međunarodnoj sceni, u FIBA Liga šampioni".
Podsjetimo, Srbija je na kraju osvojila bronzu, pobjedom nad Njemačkom u meču za treće mjesto.
Mozzart Sport; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 13, 2024 19:43:47 GMT
Trae Jaung vidi sebe na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu: "Želim da igram, ali to će morati da se zasluži"
Trae Jang je, u podkastu koji drži Pol Džordž, otkrio da mu je želja da bude dio reprezentacije SAD-a na narednim Olimpijskim igrama.
Bek Atlanta Hoksa nije bio dio ovogodišnjeg tima koji se okitio zlatnom medaljom u Parizu, ali ne krije da će pretendovati da se nađe u najboljih 12 na sljedećim Igrama u Los Anđelesu 2028. godine.
“Imam kuću tamo i naravno da bih volio da igram na Olimpijskim igrama koje su u Kaliforniji, ali ništa mi neće biti džabe dato i sve ću morati da zaslužim. Sada svi imamo par godina u kojima će morati da se zasluži poziv u reprezentaciju, a jasno je da u SAD-u ima mnogo talentovanih igrača”.
Trostruki All Star učesnik, uprkos želji da bude dio narednog američkog olimpijskog tima, svjestan ja da konačnu odluku ipak ne donosi on.
“Naravno da želim da igram, ali vidjećemo. Definitivno ću biti dostupan, konačna odluka nije na meni, ali kada bi bila, sigurno bih igrao”, zaključio je Trae Jang.
Basketball Sphere; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 13, 2024 19:45:06 GMT
Nevjerovatni Stefen Kari još uvijek ne zna za poraz u dresu reprezentacije SAD-a
Stefen Kari još uvijek ne zna za poraz u nacionalnom dresu u kojem ima nevjerovatan učinak od 32 pobjede na isto toliko odigranih mečeva.
Superstar Golden Stejt Voriorsa bio je ključni faktor u osvajanju novog zlata za reprezentaciju SAD-a, s obzirom da je u polufinalu protiv Srbije postigao 36 poena, a u finalnoj utakmici protiv Francuske 24 poena uz nekoliko pogođenih trojki u završnim momentima meča.
Stefen Kari je reprezentativnu karijeru započeo 2010. godine, debitujući na Svjetskom prvenstvu, gdje je osvojena zlatna medalja uz osam pobjeda, neračunajući utakmicu protiv Brazila u kojoj Kari nije nastupio.
Četvorostruki NBA šampion bio je bitan šraf i 2014. godine kada je osvojeno još jedno Svjetsko prvenstvo, tada uz 9 uzastopnih pobjeda.
Reprezentacija SAD-a nije zabilježila nijedan poraz ni na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Parizu, što Kariju daje perfektan skor od 23 pobjede za redom na velikim takmičenjima. Kada se tome dodaju i devet prijateljskih utakmica dolazi se do cifre od 32 pobjeđena meča na isto toliko odigranih za Stefena Karija.
Zbog godina koje ima jedan od najboljih plejmejkera u istoriji pitanje je da li ćemo ga ikada više vidjeti u nacionalnom dresu, pa su sve prilike da Kari ostane neporažen.
Basketball Sphere; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 14, 2024 5:50:07 GMT
Dino Rađa: “Zaboli me kita za četnike i ustaše, rat, zaboli me ko je prvi počeo…”
“Zaboli me više ku**c za rat. Za četnike i ustaše, za antivaksere i sve ljude ograničene pameti koji nam ne dopuštaju da živimo normalno”, rekao je Rađa u intervjuu za “Nedeljnik”.
“Zaboli me ko je prvi počeo, ko je više pogriješio. Odbijam da učestvujem u tim pričama, koje su samo hrana za idiote koji nemaju druge sreće nego da se mrze. Da mi je da vidim da puste ljude da normalno žive. Sjećam se kao da je bilo juče, 70-tih godina je malo dražih gostiju bilo od Nijemaca. Ej, Nijemci sa kojima smo ratovali 25 godina ranije, bili su nam dragi gosti, a danas, 30 godina od rata ljudi i dalje hrane svoje duše tim pričama”, rekao je on u velikom intervjuu za Nedeljnik.
On je pričao i o silasku sa postolja 1995. godine
“Ali reći ću ti da je to bila jedna velika glupost, jedan nesportski potez koji iz ove perspektive ne bih ponovio, ali je za to vrijeme i taj politički kontekst bio donekle i logičan”, rekao je on.
Nova Yuga; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 14, 2024 9:36:15 GMT
Karijeva slagalica
Kada je Svetislav Pešić objavio spisak igrača koji će početi pripreme za Olimpijske igre 2024 u Parizu, bilo je jasno da nisu samo Amerikanci okupili praktično sve najbolje što imaju. Pešić je na kraju sa sobom u Pariz poveo 12 igrača, od kojih su četvorica NBA-ovci, sedmorica igraju Euroligu, i jedino Uroš Plavšić prošle sezone nije igrao u jednom od ova dva najjača košarkaška takmičenja.
Znalo se odmah da je to poimenično izuzetno moćan roster, čiji će nositelji biti igrači iz NBA lige: Nikola Jokić, Bogdan Bogdanović, Vasilije Micić. Ali znate kako je to s imenima. Ako ih samo nabaciš na roster i ne postaviš u prave uloge, dobićeš samo hrpu imena.
Ekipa je nešto drugo. Slaganje ekipe je kao slaganje "pazl-a", važno ih je okrenuti na slikovnu stranu, malo rasporediti prije slaganja i onda u završnici svaku staviti na svoje mjesto da bi dobio željenu sliku.
Jokić, Bogdanović i Micić, tri najbolja srpska igrača, našli su se prvi put zajedno na rosteru Srbije još tamo od Svjetskog prvenstva u Kini 2019. gdje je Srbiju u četvrtfinalu izbacila Argentina. Na idućim FIBA takmičenjima jedan ili dvojica su uvijek propuštali akciju. Na EuroBasketu 2022. nastupili su Jokić i Micić, a Srbija je ispala od Italije u prvoj eliminacionoj rundi. Na Svjetskom prvenstvu 2023. Bogdanović je sam vodio Srbiju do srebra.
Prije početka olimpijskog turnira, Jokić, Bogdanović i Micić garantirali su suvi talent i prisutnost individualne klase na rosteru Srbije, ali je bilo pitanje može li Srbija pobijediti samu sebe, odnosno može li se uspostaviti hijerarhija da se svima udovolji, mogu li ta tri igrača funkcionisati međusobno, a onda i na nivou cijelog tima pronaći hemiju koja je bila tako dobro pogođena na zadnjem svjetskom prvenstvu.
Naravno da kada s ovakvim imenima dolaziš na turnir uz sebe vezuješ i rezultatska očekivanja. Zato je drugo pitanje bilo, može li Srbija skinuti SAD? Da, za ovaj turnir većina ekipa je okupila elitne trupe i ovo nikako nije trebao biti samo okršaj Srba i Amera jer su i Kanađani, Nijemci, Francuzi i Australci imali nešto za reći. Ali realno, kada na rosteru imaš Jokića, i na FIBA turnirima dokazanu vrijednost i lidera reprezentacije Bogdanovića, onda ni SAD nije nedostižan.
Sudbina je htjela da Srbija i SAD u zadnja tri mjeseca igraju triput. Prvi put sredinom sedmog mjeseca u Abu Dhabiju prijateljsku utakmicu kao pripremu za Pariz. Srbija je igrala bez Bogdanovića, a Amerikanci su slavili sa 105:79. Bilo je to samo opipavanje pulsa za ono što je slijedilo u Parizu. Druga utakmica istih protivnika dogodila se u grupnoj fazi turnira. Amerikanci su opet slavili s plus 26 (110:84). Srbija se dobro držala u prvom poluvremenu, ali Amerikanci su bili trojkaški izrazito raspoloženi, jer su ubacili 18 trojki iz 32 pokušaja.
Ovu utakmicu obilježio je Kevin Djurent koji je postigao 5 trojki iz 5 šuteva uz ukupno 23 poena za 17 minuta igre. Nakon ovakva dva poraza izgledalo je pomalo nerealno da bilo ko ugrozi SAD. Međutim, raspored je htio da se isti suparnici sretnu i treći put u rasponu od niti mjesec dana. Novi dvoboj bio je zakazan u polufinalu ukoliko Srbija prođe Australiju, a SAD Brazil.
Kada se to i dogodilo, Srbija i SAD odigrali su, bez pretjerivanja, epsko polufinale koje je odmah nakon što je odigrano počašćeno nazivima poput ‘The Game’ i ‘najbolja utakmica ikad’. Sada, s par dana odmaka, znamo da je to bilo finale prije finala, iako se taj osjećaj nametao odmah po završetku utakmice. Amerikanci su dobili i treći put, ali sada je bilo samo 95:91.
Kakav je košarka sport i kakav sport generalno zna biti kada su u pitanju razlike između pobjeda i poraza, moglo se vidjeti baš u toj utakmici. Srbija je dobila tri od četiri četvrtine, vodila je ukupno 36 minuta igre, a u jednom momentu imala je i prednost od plus 17. Ipak, nije bilo dovoljno i zato je ovaj poraz baš jako zabolio igrače i navijače Srbije. Kao da već nije bilo dovoljno što je s druge strane SAD u jednom od najboljih sastava svih vremena.
Srbija je odigrala gotovo perfektnu utakmicu. Prvi i osnovni uslov koji su ispunili, a koji mora biti zadovoljen da bi imao bilo kakvu šansu protiv ovakvog SAD-a, je ne upucati se sam u nogu. U košarkaškom smislu to uvijek znači par stvari: smanjiti broj izgubljenih lopti, odraditi dobru defenzivnu tranziciju, iskontrolisati odbrambeni skok, pogoditi penale i ne faulirati puno.
Nije malo, ali Srbija je sve ovo odradila. Imali su samo 7 izgubljenih lopti što je olakšavalo povratnu trku te je SAD-u na ovaj način onemogućeno generisanje laganih poena. Srbija je primila samo 9 poena iz tranzicije. SAD je takođe imao i samo 4 skoka u napadu i izveli su samo 14 slobodnih bacanja. Na drugoj strani, Srbi su postigli 10 od 12 svojih penala i uhvatili su 9 napadačkih skokova.
Jedini zapravo problem koji je Srbija u tri četvrtine imala bio je Stef Kari. Gle, kada igraš protiv ekipe kao što je bio ovaj SAD, jednostavno moraš biti spreman da će se dogoditi takve partije ili da će te kolektivno unakaziti.
U grupnoj fazi se Srbiji dogodio Djurent, u polufinalu Kari. To nije nikakva nesreća nego priroda stvari, jer se radi o nekim od najboljih košarkaša u istoriji ove igre. Kari je utakmicu završio s 36 poena uz 9 pogođenih trojki i praktično je bio jedini razlog zašto najveće vođstvo Srbije u prvom poluvremenu nije bilo jedno 30 razlike nego 17. Znamo ko je i što je Kari i na koji način igra i prvenstveno šutira.
Ipak, treba reći da Srbija nije imala baš dobre defanzivne reakcije kod njegovih poena. Od njegovih 20 poena u prvom poluvremenu 12 je bilo direktno povezano s defenzivnim greškama njegovih čuvara ili timske obrane. Na jednoj trici je Avramović zapeo u bloku, po jednom su ga Bogdanović i Dobrić zaboravili u tranziciji, a na jednoj trojci koju je postigao Srbija je odradila loš defenzivni "switch". Kari je bio razigran, ali ga je i Srbija razigrala na startu, nakon čega je uhvatio pozitivan ritam, te ostao vruć do kraja.
U prvom poluvremenu je bilo pozitivno to što je i Srbija imala svoje Karije. Bogdanović, Dobrić i Avramović su na Stefove trojke odgovarali svojim trojkama. Srbija je toliko dobro šutirala da je Jokić igrao samo plejmakera kroz handoffove, pick s Bogdanovićem i razigravao je iz post-upa. Srbija je baš lakoćom kreirala otvorene šuteve za što su djelimično krivi i Amerikanci koji su se dosta kockali odlascima ispod blokova, kockanjima na linijama dodavanja i stajanjem daleko od šutera Srbije. Srbija je znala što radi. Osnova napada kao i kroz cijeli turnir bili su pick igra Bogdanović/Micić-Jokić i Jokić u post-upu uz povremene off-screen akcije za Bogdana.
Stvari su se blago počele mijenjati u drugom poluvremenu, kada su Amerikanci zaigrali jači presing na kreatore Srbije i kada su s Embidom više počeli "switchati" umjesto da ga drže u dropu, što je Srbija u prvom poluvremenu koristila. Napadački ritam Srbije malo se narušio, morali su više raditi za poene, pomalo je nestalo i one fluidnosti iz prvog poluvremena.
To je bilo i za očekivati. Ameri nisu mogli pasti bez ispaljenog metka, a nije bilo realno ni da Srbija nastavi pogađati trojke kao na treningu. Ipak, kad god bi se Amerikanci rezultatski približili na 2-3 posjeda razlike, Srbija bi pronašla način da kroz Jokića, Bogdanovića ili opet nekom trojkom poveća vođstvo i zadrži protivnika na sigurnoj udaljenosti.
Stiv Ker tri je četvrtine manijakalno rotirao igrače tražeći pravu kombinaciju i petorku koja bi spasila američku misiju u Parizu. U zadnjoj je na parketu svih 10 minuta odlučio držati svoja tri najbolja igrača: Karija, Džejmsa i Djurenta. Njima je pridružio Bukera i Embida i Keru je ostalo samo nadati se da će ih sreća pomaziti, jer nikakav ozbiljniji taktički izazov Ker nije uputio Pešiću. Ali tako je to kada imaš 4 franšizna igrača u petorci. Onda možeš i gubiti cijelu utakmicu, igrati sablasno loše, a na kraju ipak dobiti.
SAD je zadnju četvrtinu dobio 32:15, a s tim i utakmicu. Ova 4 franšizna igrača su odradili svoje. Kari je postigao svoje trojke. Durant je poentirao jako bitan šut u "clutchu". LeBron je odlično čuvao Jokića i davao koševe u tranziciji. Embid je takođe preuzeo odgovornost u četvrtoj i iskoristio svoju kvotu poena. Treba naglasiti i rolu Bukera koji je grizao u odbrani i stavio otvorene trojke.
I samo tako, sve ono što je Srbija gradila 36 minuta izbrisano je. Bila je to demonstracija sile SAD-a kojoj je dovoljna jedna četvrtina, i to zadnja, da prebriše minus i dobije utakmicu. Srbija je u zadnjoj četvrtini ostala bez rješenja. Postigli su samo 15 poena i bilo je vidljivo da su i Jokić i Bogdanović pomalo ostali bez daha i da su Amerikanci svježiji. Kada je trojka stala i srpskim igračima zadatka i kada je Avramović u drugom poluvremenu, pomalo misteriozno s obzirom na odličnu igru iz prvog dijela, odigrao samo 5 minuta, Srbija jednostavno više nije imala rješenja u završnici.
***
Nakon ovakvog poraza u ovakvom kontekstu i protiv ovakvog protivnika trebalo je igrati utakmicu za bronzu. U kakvom su mentalnom stanju igrači i u kakvom izdanju će se pojaviti bila su velika pitanja. S druge strane je bila Njemačka, dužnik sa zadnjeg svjetskog prvenstva koji je u finalu dobio Srbiju. Njemačka je pomalo neočekivano izgubila drugo polufinale od Francuske, ali su imali itekakav motiv u utakmici za treće mjesto kući donijeti prvu košarkašku olimpijsku medalju.
Čim je utakmica počela, postalo je jasno da i Srbija ima svoje motive i da nema namjeru previše tugovati nakon poraza od SAD-a. Srbija je vodila od početka do kraja i utakmicu je praktički riješila u prvoj četvrtini kada su se odvojili na +9, te ostatak utakmice samo držali to vođstvo ne dopustivši Njemcima da se približe. Iako su postigli 93 poena na kraju, utakmicu je obilježila srpska odbrana i nije bilo trajcaškog baraža kao u utakmici protiv SAD-a.
Srbija je uspješno neutralizovala dvije glavne napadačke poluge Njemačke. Šreder je postigao samo 13 poena uz šut 4/11 i čak 6 izgubljenih lopti. Bio je to takozvani Aleksa Avramović efekt. Franc Vagner je postigao 18 poena, ali za to mu je bilo potrebno 14 šutova. Srbija je odradila odličan posao protiv obojice grupiranjem u reket, iskakanjem na picku i slanjem udvajanja protiv Vagnera.
Radilo se djelimično i o koncepcijskom riziku kojeg je Pešić preuzeo, jer su nešto više prostora u takvoj situaciji imali njemački centri. Bio je to opravdan rizik jer njemački visoki koliko god bili korisni igrači ipak nemaju tu moć da nose jedan napad. Da, Mo Vagner je postigao 16 poena, Tieman 11, ali su zato Teis i Voitman kombinovano ubacili samo 5, pa njemački napad nije imao dovoljno rješenja.
Na drugoj strani, glavni protagonisti srpske pobjede bili su upravo Jokić, Bogdanović i Micić. Jokić je odigrao 38 minuta. Kompletno drugo poluvrijeme mu nije palo na pamet da predahne. Postigao je 19 poena uz 12 skokova i 11 asistencija.
Bogdanović je ubacio 16, a Micić 19. Ova trojica su u toj zadnjoj utakmici, ali i tokom cijelog turnira pokazali da itekako mogu igrati skupa, bez obzira na to što sva trojica vole igrati s loptom i naučeni su na velike role. Pešić je to riješio tako da starta s Bogdanovićem i Jokićem, a Micić ulazi s klupe.
Razdvajanjem Bogdanovića i Micića Pešić je obojici zapravo osigurao da mogu dovoljno igrati s loptom kao glavni kreatori u tandemu s Jokićem. Sva trojica su dobila i dovoljno slobode u napadu i neke svoje akcije. Jokić je mogao napadati kroz izolacije u postu, Bogdanović iz nacrtanih akcija i empty side pick and rolla s Jokićem, a Micić iz raznih pick varijacija. Najvažnije od svega je to što su role bile jasno definisane, hijerarhija ispoštovana i igrači su pristali na kompromise za dobrobit tima.
Iz toga je kasnije bilo lagano ploviti kroz turnir. Nakon Amera u grupnoj fazi, Srbija je lagano sredila Porto Riko, nešto teže Južni Sudan i njihovu atipični i pomalo divlju košarku. Male drame je bilo protiv Australije u četvrtfinalu kojoj su Srbi napravili ono što su Amerikanci njima. Australija je vodila cijelu utakmicu, imala "plus 12" na poluvremenu, ali nije bilo dovoljno.
Srbija se sredila na poluvremenu, odbrana je zaključala Gidija a Jokić, Bogdanović i Micić su opet odradili svoje u drugom poluvremenu i produžetku. Ali da neko ne pomisli da se stvara narativ da su ova trojica kompletna reprezentacija, valja spomenuti još neke igrače. Prvenstveno Avramovića u kojeg uđe nešto nadnaravno svaki put kada igra za reprezentaciju. Dobrić je bio pouzdan kroz cijeli turnir, Gudurić je imao vrhunskih momenata, a možda najugodnije iznenađenje je Petrušev koji se pretvara u vrlo zanimljivog two-way igrača koji je omogućio da Srbija lakše podnese slabije izdanje Jovića.
Da, na kraju ovo ipak nisu bila samo imena nego lijepo složena slagalica i ekipa s hemijom čiji se karakter gradio i kroz tuču s Južnim Sudanom i kroz stizanje Australije i kroz poraz od SAD-a pa ponovo dizanje protiv Njemačke koje je rezultiralo bronzom.
Velike Priče; Sportski Forum
|
|
