|
|
Post by Admin on Apr 19, 2020 10:22:52 GMT
Kralj Oto i 23 Spartanca, Srebrni gol i srebrni trofej i svadba na plaži za 2.000 ljudi
FOTO: DW
Sparta. Pojam antičke sile, stotinama godina nepobjedive u ratovima. Ni brojčano nadmoćniji protivnici nisu imali protiv nje šansu. Uvježbani do granice savršenog, cio život posvetivši samo vježbanju i bojevima, Spartanci su bili nesavladivi.
Jeste, davno je to bilo. Sve se promjenilo od antičkih vremena. Od Sparte do danas ništa nije ostalo, na prostoru na kojem su nekad živjeli moćni ratnici, sada je samo jedan gradić koji imenom podsjeća na nekadašnju silu sa Peloponeza.
Ni Grci mnogo ne haju za priče iz davnina. Ali, dvije i po hiljade godina poslije čuvene bitke na Termopilima, pojavio se tim, „odred“, koji je borbom, trudom, davanjem sebe do posljednje kapi znoja podsjetio cijelu Evropu, a pogotovo Helene, na te njihove slavne pretke.
Godina 2004. bila je jedna od čudnijih u istoriji evropskog fudbala. Možda čak i prekretnica. U Ligi šampiona u finalu su igrali nezamislivi autsajderi Porto i Monako, dok se na Olimp sa Evropskog prvenstva popela - Grčka. Totalni autsajder. Ekipa koja nije imala ni jednu jedinu pobjedu do tada na bilo kojem velikom takmičenju. Tim koji nije imao nijednu veliku zvijezdu svjetskog fudbala. Ali, imao je selektora, Njemca Ota Rehagela, koji je od fudbalske reprezentacije napravio – Spartu. Tim u kojem je 11 igrača ginulo na terenu jedan za drugog, tim koji je gledao u oči svakog rivala i nije spuštao glavu.
FOTO: DW
Ljepote, da se razumijemo, tu nije bilo. Atraktivnog fudbala od kojeg zastaje dah. Driblinga, prodora, brzometno razmjenjenih pasova kroz redove protivnika, dugih lopti koje pogađaju u trepavicu. Čak se po završetku finala na prvoj strani jednog sportskog lista sa zapada Evrope pojavio naslov da je „potekla suza sa lijepog lica fudbala“ kada je Teodoros Zagorakis podigao šampionski pehar.
Zaista, nije bilo ljepote. Bili su to krv, suze i znoj preneseni na fudbalski teren. Svaki meč kao antički boj. Pa, ko šta odnese... Zato taj helenski tim i dalje važi za jednog od najmanje voljenih, da ne kažemo šta drugo, u širokoj fudbalskoj javnosti.
A, samo tri godine ranije Grčka je izgledala kao – raspuštena banda. Na Svjetskom prvenstvu je bila jednom u istoriji, u SAD 1994. i izgubila je sve utakmice. Najviše se pamti po porazu od Argentine (4:0) i golu Dijega Maradone, koji je bio njegov posljednji na Mundijalima, jer je samo koji dan poslije toga trajno suspendovan zbog pada na doping testu. Na Evropskom šampionatu bili su Heleni takođe samo jednom, 1980. godine, gdje su uspjeli da u tri utakmice izvuku tek remi sa Zapadnom Njemačkom (0:0).
U kvalifikacijama za Svjetski šampionat 2002, dakle samo dvije godine prije uzletanja u nebeske visine, Grčka je izgledala kao tim bez ikakve perspektive, jer je zauzela peto mjesto u kvalifikacionoj grupi. Iza Engleske, Njemačke, ali i Finske. Lošija je bila samo Albanija.
Nova stranica priče kreće, ipak, iz tih kvalifikacija. Pred posljednja dva kola za novog selektora izabran je Oto Rehagel. Njemački stručnjak starog kova, kojem su disciplina i gvozdena odbrana sve i svašta u fudbalu. Bio je majstor da sa ekipama skromnijih mogućnosti napravi čuda. Sa Bajernom i Borusijom Dortmund nije osvojio ništa. Sa Verderom čak osam trofeja, uključujući i Kup kupova. A, do titule je doveo i Kajzerslautern!
Kontrolisana ofanziva, kako se to tada zvalo, bio je njegov zaštitni znak. To bi u prevodu značilo – igra na kontre. Njegovi timovi su uglavnom imali istu okosnicu: dva kršna štopera, moćna u skoku, napadač koji takođe vrhunski igra glavom i obavezno maestro za prekide.
FOTO: UEFA.com
Her Oto, koji će kasnije i za sva vremena za Grke postati King Oto, startovao je užasnim porazom u gostima od Finske – 5:1. Ali, mjesec dana kasnije Grčka je prvi put podigla glavu. Odigrala je 2:2 sa Engleskom nasred Ostrva. Održala je čas fudbala usred Londona, a Albion je poraza spasao Dejvid Bekam golom iz slobodnog udarca. Bio je to znak da se nešto pomjerilo sa mrtve tačke, da je Rehagal pronašao žicu igračima, koji su poslije mnogo, mnogo vremena zaličili na tim. Do tog momenta bili su samo podjeljeni u grupice igrača, bivših ili sadašnjih, iz Olimpijakosa, Panatinaikosa, AEK-a i PAOK-a skupljene na jednom mjestu. Bez trunke istinskog respekta.
„Prva lekcija koju nas je Oto naučio je da je reprezentacija iznad svega. Prvo Grčka, pa onda sve ostalo“, pričao je godinama kasnije Takis Fizas, u to doba član Benfike.
U kvalifikacioni ciklus koji će završiti osvajanjem evropske titule Grčka je ušla sa dva poraza. Izgubila je kod kuće 2:0 od Španije, pa u Kijevu 2:0 od Ukrajine. A, onda su Heleni vezali šest pobjeda. Tukli su Špance u Saragosi golom Janakopulosa (1:0), pa Ukrajince u Atini pogotkom Haristeasa (1:0), a usput po dva puta i Sjevernu Irsku i Jermeniju. I kao prva u grupi Grčka se plasirala na šampionat kontinenta!
Bio je to već tada ogroman uspjeh za reprezentaciju koja skoro da nije ni postojala na mapi zemalja učesnica velikih takmičenja. Da li je iko vjerovao da Grčka može da napravi čudo i na šampionatu u Portugaliji? Niko. Čak ni fudbaleri.
Fizas prvi među njima. On i njegova tadašnja vjerenica Kristina su zakazali svadbu u Vuljagmeniju za 9. jul. A, finale se igralo 4. jula. Na bojažljivu Kristininu primjedbu pred Takisov polazak na prvenstvo, da možda neće stići da sve pripreme za 300 gostiju, jer će se, ko zna, možda prekasno vratiti, standardni lijevi bek reprezentacije joj je uz osmjeh uzvratio:
„Draga, najkasnije do 1. jula sam kod kuće. Odgledaću sa prijateljima, uz pivo, polufinale i finale i sve ćemo stići da pripremimo na vrijeme“.
FOTO: Twitter
Danas kada se govori o tom grčkom timu obično se forsira priča kao da je to bila ekipa skupljena s koca i konopca, bez „krštenog“ igrača. Što je, naravno, netačno. Jasno, Grci su po kvalitetu bili daleko iz svih konkurenata na Evropskom prvenstvu, ali imali su i oni ozbiljnih fudbalera u ekipi: Fizas je igrao za Benfiku, Seitaridis za Porto, Delas za Romu, Karagunis za Inter, Haristeas za Verder...
Ali, svjesni i svojih limita i pogotovo očajnih rezultata kroz istoriju, Heleni su ka Portugaliji otišli sa samo jednom ambicijom.
„Samo smo željeli jednu pobjedu. Da budemo prva generacija u istoriji grčkog fudbala koja je ostvarila pobjedu na velikom takmičenju“, tvrdio je Vasilis Cartas.
Ali, od prvog minuta sve je krenulo nevjerovatnim tokom. Grčka je imala najteži zadatak na otvaranju. Igrala je pred krcatim tribinama stadiona Porta protiv domaćina Portugalije. Kada je legendarni Jorgos Karagunis, čovjek koji je skupio 139 mečeva u dresu državnog tima, u 7. minutu doveo Helene u vođstvo, krik komentatora na državnoj televiziji zaparao je nebo iznad Akropolja. Na kraju 2:1 za Grčku. Senzacija na startu.
„Niko nije spavao tu noć poslije pobjede. Iznova i iznova smo vrtjeli snimke golova i oduševljenu vrisku grčkih komentatora. Koža nam se ježila bez prestanka. A, istovremeno, ta pobjeda nas je oslobodila. Ušli smo istoriju, sad smo mogli da igramo bez opterećenja“, pričao je Cartas.
U drugom kolu golom Haristeasa plavo-bijeli su uzeli bod protiv starog znanca Španije (1:1), ali onda su imali sreće u posljednjoj rundi. Izgubili su od Rusije (2:1), ali je Portugalija tukla Španiju i povukla sa sobom Grke u četvrtfinale.
„Ni tada nismo vjerovali da možemo nešto veliko da napravimo, jer smo išli na Francusku. Čekali su nas Zidan, Anri, Tiram, Pires“, tvrdio je Takis Fizas.
Tu je proradio onaj stari, zaboravljeni spartanski gen. Jeste da nijedan grčki reprezentativac nije rođen u Lakoniji, samo su Karagunis i Kacuranis sa sjevera Peloponeza, ali javilo se sjećanje na priče iz davnina. Od četvrtfinala do trona, Grčka nije primila ni gol. Odbrana je bila kao neprobojni zid satkan od Hoplona o koji su udarali Persijanci ispred Termopila.
Francuska je bila neuporedivo bolji tim na terenu. Ređala je napade, bilo je i šansi, ali mreža iza Nikopolidisa se nije zatresla. A, onda je već umorne i iznervirane Trikolore dotukao Angelos Haristeas u 65. minutu. Probio je Teodoros Zagorakis po desnom boku i pogodio u trepavicu visokog napadača, koji je stajao sam kao u duh u srcu šesnaesterca. Haristeas je glavom udario loptu kao iz bijesa, bukvalno je sa desetak metara zakucao u mrežu. Put ka pobjedi je bio otvoren.
„E tad sam već pomislio da bismo mogli nešto krupno da uradimo“, priznao je Fizas.
Put je Grke u polufinalu vodio preko Češke. Bila je to šansa za generaciju predvođenom Nedvedom, Poborskim, Kolerom, Rosickim, da naplati sve ono što joj je izmaklo osam godina ranije, kada su oni bili senzacija ljeta i igrali finale Evropskog prvenstva. Samo što su u finalu izgubili od Njemačke. U Portugaliju su došli da uzmu trofej. U četvrtfinalu su zgromili Dansku sa 3:0.
Kako je uspjeh Grčke bio sve veći, Rehagel je bio sve ubjeđeniji u izbor taktike. Što čvršća defanziva, što disciplinovanija igra. Miris trofeja, niti sve glasnije kritike o dosadnoj Grčkoj ga nisu poljuljli. Ostajao je dosljedan svojim fudbalskim principima i to mu se vratilo zlatom.
„Igrali smo onako kako smo najbolje umjeli, koristeći najbolja „oružja“ koja smo imali. Nismo imali u timu Zidana, Ronalda ili nekog takvog asa. Naša igra se bazirala na disciplini, posvećenosti, žrtvovanju i porodičnom odnosu. Isto ono što je znak raspoznavanja Atletiko Madrida posljednjih godina“, stav je Fizasa.
FOTO: T-online
Utakmica sa Češkom bila je u velikoj mjeri slična onoj sa Francuskom. Lopta i teren su prepušteni rivalu, koji je napadao i napadao i napadao... U produžetku ponovo je zasijala glava. Ovog puta Trajanosa Delasa, u 106. minutu poslije kornera. Gol. Jedini „srebrni gol“ u istoriji evropskog fudbala, jer je poslije ovog šampionata pravilo ukinuto. Grčka je u finalu!
Finale. Ponovo je Portugalija sa druge strane. Isti rival na početku i kraju. Samo je stadion bio drugi, ovog puta Benfikin u Lisabonu. Tu je i Kristijano Ronaldo, njegova zvijezda je već sijala jako, istina ne toliko kao u godinama koje su došle.
I opet isto. Napad za napadom rivala i odbrana za odbranom Grka. Nije bilo nazad. Nije smio bedem da popusti, jer su svi znali da nikada više neće biti tako blizu trofeju evropskog prvaka.
Minut 57. Seitaridis je izblokiran u pokušaju da centrira. Korner. Loptu je namjestio Basinas. Sa desne strane je šalje desnom nogom, takozvana „izlazna“ lopta, koja bježi od golmana i pada na peterac, gdje uleće svom silinom Haristeas i ponovo glavom pogađa mrežu. Gol! Grčka vodi. Vjerovatno je tada svima na svetu bilo jasno da će Heleni prije poginuti na terenu nego ispustiti taj rezultat. U samom finišu Ronaldo izbija sam ispred Nikopolidisa, lopta mu malčice bježi, ali je stiže da je opet valjano udari i pošalje – preko prečke.
Kraj. U Lisabonu muk. U Atini, Solunu, Kavali, Larisi, Volosu – sve gori. A, još je i turistička sezona u jeku... Nema spavanja. Grčke zastave su mjesecima stajale na svakom prozoru svakog mjesta u zemlji. Usklik komentatora po završetku meča je hiljadama ljudi bila melodija na mobilnom telefonu. To su bili dani koje će Grci pamtiti dok su živi.
„I danas, prošlo je više od 15 godina, nepoznati ljudi kad me sretnu žele da mi stegnu ruku i zahvale se za tu titulu“, kaže kapiten Teodoros Zagorakis.
FOTO: ullsteinbild.de
A, da li je Fizas stigao na vrijeme da se spremi za svadbu na plaži u Vuljagmeniju?
„Pored 300 gostiju, došla je i cijela reprezentacija. Donijeli su trofej evropskog prvaka i stavili za mladenački sto. Pored nas su se održavale još tri-četiri svadbe. Poslije nekog vremena svi su došli kod nas, želeći da se slikaju sa peharom i sa igračima. Odjednom, sve se pretvorilo u jednu ogromnu žurku na plaži na kojoj je bilo 2.000 ljudi i svi smo slavili zajedno“, sa smijehom i suzom u oku prisjećao se Fizas.
Bila je to Sparta. Fudbalska Sparta koja je zagospodarila cijelom Evropom.
Mozzart Sport
|
|
|
|
Post by Admin on May 16, 2020 16:22:06 GMT
Dvadeset godina čuvana tajna – "Pobio sam se sa Dejanom Stankovićem na EP"
Na Evropskom prvenstvu 2000. godine potukao se sa svojim prezimenjakom Dejanom, danas trenerom Crvene Zvezde.
Sve se desilo nakon utakmice protiv Norveške i pobjede od 1:0 u grupnoj fazi.
"Ima jedna anegdota sa Dekijem Stankovićem, koju nikome nisam pričao. Tokom Evropskog prvenstva 2000, dogodio se mali incident na treningu. Vujke (selektor Vujadin Boškov, prim. aut.) je startere poslao na tuširanje, a mi sa klupe smo ostali da se malo preznojimo u igri na dva gola", pričao je Jovan Stanković novinaru Nebojši Petroviću.
"I sada… tu je bilo mnogo nervoze… neki umorni, neki ljuti što nisu igrali… uglavnom, zakuva se na treningu, Deki mi ukliza oštro… Jednom, drugi put, treći… I mi se pobijemo. Pazi, on i ja klinču, da ne povjeruješ".
"Obojica mirni, disciplinovani… U tren oka, svi su skočili da nas razdvoje. Nikada to nije izašlo u medije, jer smo imali zaista odličnu atmosferu u ekipi. Dešava se, u žaru borbe, oni koji su igrali fudbal znaju da su takve stvari normalna pojava. Deki i ja smo super drugari. On je zahvaljujući svom karakteru i jakoj ličnosti, postao ikona srpskog i italijanskog fudbala", ispričao je bivši igrač Zvezde, Radničkog, Majorke, Olimpika iz Marselja i Atletiko Madrida.
To je bio posljednji šampionat "starog kontinenta" na kom je učestvovala srpska reprezentacija.
Pohvalio je izbor Dejana Stankovića da preuzme Crvenu Zvezdu.
"Mislim da je u pravom trenutku sjeo na klupu Crvene zvezde. Tako su počeli Luis Enrike, Gvardiola... čak i Zidan sa kojim sam zajedno polagao za profi licencu. Dekiju želim da mu trenerska karijera ide uzlaznom putanjom, kao Mihina", rekao je Jovan Stanković.
b92 Sport
|
|
|
|
Post by Admin on Jun 5, 2020 18:19:26 GMT
Danska 1992. - jugoslovenska vječna rana
FOTO: UEFA.com
Geteborg, 26. juna 1992. Pun stadion, uglavnom navijača Danske. Na drugoj strani strašni Njemci, aktuelni šampioni svijeta. Ali Skandinavcima tog ljeta niko ništa nije mogao. Danska je postala prvak Evrope, a da prethodno nije ni obezbjedila mjesto na kontinentalnoj smotri.
Sa ove distance gledajući i analizirajući šta je sve prethodilo i šta se sve dešavalo u kvalifikacijama za EURO 1992. jasno je da je Dancima bilo suđeno da tog istorijskog dana budu na Ulevi stadionu i zabilježe, mnogi se slažu, jednu od tri najveće senzacije u istoriji evropskog fudbala (uz titulu Grčke 2004. i Lesterovu šampionsku sezonu 2015/16).
Danska je u finalu, pred 37.800 navijača, pobjedila Nemačku rezultatom 2:0, a samo 26 dana ranije nije ni znala da će učestvovati na završnom turniru. Šta ti je sudbina...
Kao pobjednik kvalifikacione grupe 4 plasman na Evropsko prvenstvo obezbjedila je selekcija Jugoslavije sa bodom više od Danske, ali u zemlji je uveliko buktao građanski rat i kao i velika Juga i sjajan sastav Ivice Osima se 'raspao'. Neka nova reprezentacija Jugoslavije, sastavljena mahom od fudbalera iz Srbije i Crne Gore (plus igrači iz BiH, Makedonije i Slovenije koji su u to vrijeme bili uglavnom članovi Partizana i jedan Crvene Zvezde), predvođena Ivanom Čabrinovićem, otputovala je prije svih u Švedsku i spremala se za šampionat kao da se ništa ne dešava, a dešavalo se. Međutim, pretposljednjeg dana maja Plavima je saopšteno da spakuju kofere i vrate se svojim kućama.
“Ja i svi moji drugovi sigurno nismo očekivali ovako nešto, nismo očekivali tako drastičnu kaznu. Mi smo ipak sportisti i nimalo nismo krivi za sve to što se dešava. Mi smo kroz kvalifikacije igrali na zelenom tepihu i na njemu se kvalifikovali," rekao je Dragan Stojković Piksi na koferenciji za novinare neposredno prije odlaska iz Švedske.
Danska je na EP ušla na mala vrata i na turniru pretrpjela samo jedan poraz, od domaćina Švedske u drugom kolu grupe 1, a nevjerovatan put do trona ekranizovan je 2015. djelom "The Summer 1992."
A kako je počela skandinavska bajka? Čovjek koji je danski reprezentativni fudbal podigao na respektabilan novo zove se Sep Pjontek, Njemac koji je od 1979. do 1990. predvodio državni tim. Iz tog vremena datira nadimak 'danski Dinamit', a sa Pjontekom na klupi 1984. u polufinalu kontinentalnog prvenstva na penale su poraženi od Španije.
Danska je igrala prelijep fudbal, napadački, za potez više, a odlazak Pjonteka 1990. vrlo brzo se ispostavio kao ključan u uspjehu koji je uslijedio dvije godine kasnije. Na klupu je sjeo njegov dotadašnji asistent Ričard Miler Nilsen.
FOTO: FIFA
"Ono što se dogodilo 1992. bilo je poput bajke. Uspjeh u Švedskoj promjenio je način na koji Danci gledaju na sebe kao naciju. Nije se samo radilo o fudbalu. Bilo je i više od toga," rekao je tamošnji novinar Jan Kjeldtoft, uz napomenu da je odsustvo Mihaela Laudrupa bio blagoslov za ekipu.
"Vjerovatno ne bismo osvojili titulu sa njim u timu. Bez ikakve sumnje, Mihael je bio jedan od najboljih igrača na svijetu u to vrijeme. Ali način na koji je tim igrao bio je vrlo različit. Branio se i forsirao kontranapade. Čudna je to priča, imali smo jednog od najboljih fudbalera svijeta, a bez njega postali smo najbolji na svijetu."
A Nilsenova veličina spoznata je tek poslije njegove smrti u februaru 2014. Imao je 76 godina. Baš kao i jedan od najcjenjenijih slikara u istoriji Vinsent van Gog, koji je priznat tek nakon što je sa 37 godina izvršio samoubistvo, i mala zemlja na sjeveru Evrope je tek poslije Nilsenove smrti shvatila koliko je on značio naciji.
Nakon odlaska Pjonteka, Nilsen se nadao da će sjesti na njegovo mjesto, ali čelnici saveza (DBU) nisu planirali da angažuju baš njega. Na razgovoru za posao rečeno mu je da žele stranog trenera poput Pjonteka i da nema dovoljno međunarodnog iskustva (radio u Odenseu, Esbjergu, Svendborgu, B 1909 i reprezentaciji Danske U21) za taj posao.
Stranac koga su šefovi željeli bio je Njemac Horst Volers iz Bajer Irdingena. DBU je objavio da je sve dogovorio sa Volersom, a u isto vrijeme predsjednik federacije Hans Bjerg-Pedersen ponizio je Nilsena.
"Moja baka bi mogla da postigne iste rezultate kao Ričard Miler."
Volers je u martu 1990. predstavljen kao novi prvi čovjek državnog tima, međutim, prefiks selektor imao je samo 26 sati prije nego što je ponovo vraćen u Njemačku jer je danski savez zaboravio da postigne dogovor sa predstavnicima njegovog kluba.
FOTO: BBC
DBU je bio primoran da još jednom prođe kroz postupak pronalaska novog selektora, a tamošnji mediji su tvrdili da je u užem izboru bilo osam imena. Tu je bio i Nilsen - na dnu liste. Prvih sedam kandidata odbilo je ponudu nakon skandala oko izbora Volersa, što je Nilsenu dalo šansu da konačno ispuni san.
To je bila prva dobijena Nilsenova bitka uprkos protivljenju Mihaela Laudrupa i nekoliko starijih igrača u timu, koji su savjetovali rukovodstvo saveza da ne zapošljava bivšeg pomoćnika, smatrajući da nema kapacitet da nastavi započet posao. Nekadašnji veznjak Liverpula Jan Mjelbi pričao je da igrači ne poštuju Nilsena jer je on bio "samo pomoćnik", a osim toga tvrdio je da ga niko od fudbalera stvarno nije poznavao jer novi selektor nije bio takav tip s kojim su igrači dolazili na lične razgovore.
Bilo je, međutim, i onih koji su podržali novoizabranog trenera. Fleming Povlsen, tada napadač Borusije Dortmund, vjerovao je da je imenovanje Nilsena dalo nadu nekim mlađim momcima koji su radili s njim u omladinskim ekipama. Tako je i bilo.
Za razliku od doba 'danskog Dinamita' iz 80-tih, kada su postali poznati kao "najbolji gubitnici na svijetu", fokus je sada bio na maksimalnom iskorišćavanju kolektiva. Bio je to neobičan pristup u Danskoj, ali jedini ispravan.
Kao pomoćnik Pjonteka, Nilsen je vidio neke od najvećih fudbalera svijeta kako igraju veličanstven fudbal, a da se nikad nisu približili ničemu velikom. U besmrtnim rečima Johana Krojfa "kvalitet bez rezultata je besmislen, a rezultati bez kvaliteta dosadni" gradio je svoju fudbalsku filozofiju, s tim što je drugi dio čuvenog citata ignorisao i godinama je izgradio najobrambeniju dansku ekipu ikada.
Nilsen je već na debiju, u prijateljskoj utakmici protiv Engleske na Vembliju jasno signalizirao da se cilj reprezentacije promjenio i da će jaka odbrana biti osnov svega. Era 'danskog Dinamita' zvanično je završena porazom na Ostrvu rezultatom 1:0, a neshvaćeni selektor je jedini bio zadovoljan igrom i rezultatom.
Da je Nilsen generalno više volio anonimnije igrače koji su se žrtvovali zarad ekipe ponovo je potvrdio poslije trijumfa protiv Norveške sa 2:1. Sjajan je bio Mihael Laudrup, međutim, umjesto da potencira učinak zvijezde Barselone, selektor je istakao 'pse čuvare' Džona Sivebeka i Džonija Hansena za njihov odbrambeni doprinos.
Fokus je, dakle, bio na rezultatu, ali Danska kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 1992. nije počela kako se očekivalo. Osvojena su četiri boda u prva dva meča, uz razočaravajući remi u gostima sa Sjevernom Irskom (1:1), a poraz od Jugoslavije u trećem kolu u Kopenhagenu (2:1) golovima Mehmeda Baždarevića u 77. i Roberta Jarnog u 84. minutu ispostaviće se kao ključan.
Unutrašnji problemi isplivali su na površinu već poslije duela na Ostrvu, a nekoliko igrača je javno kritikovalo selektorovu taktiku, među njima i braća Laudrup. Mihael i Brajan su bili zamjenjeni u Belfastu i na stubu srama zbog svojih nastupa, ali obojica su smatrali da su kritike nepravedne jer im Nilsenova taktika nije dozvoljavala da se pokažu u najboljem svjetlu.
U novembru 1990. godine Danska se suočila sa Jugoslavijom u Kopenhagenu u odlučujućoj utakmici nakon neočekivanog ishoda u Belfastu. Međutim, usprkos imperativu pobjede, Nilsen je još jednom odabrao odbrambeni pristup. Tokom utakmice navijači su uzvikivali 'Pjontek, Pjontek', ali magije iz 80-tih više nije bilo.
"Šalili su se sa nama," dobacio je Mihael Laudrup, dok se Brajan Laudrup pitao zašto je Danska koristila samo jednog napadača.
Kasnije se ispostavilo da je Mjelbi te večeri odigrao posljednji meč u reprezentaciji, uprkos tome što je u to vrijeme imao samo 27 godina i bio na vrhuncu karijere u Liverpulu.
"Fudbal igram zbog radosti i ambicija, ali proteklih godina nisam osjećao sreću igrajući u reprezentaciji i odlučio sam da prestanem. Postoje situacije u kojima je nemoguće igrati dobro i u takvim okolnostima ne mogu da pomognem," rekao je Mihael Laudrup poslije poraza od Jugoslavije.
Istog dana njegov mlađi brat Brajan takođe je najavio povlačenje iz tima u manje diplomatskom tonu.
"Ne mogu da igram dok je Miler Nilsen glavni. Poštujem ga kao osobu, ali nemam poštovanja prema njemu kao treneru. Ne mogu da se prikažem u najboljem svijetlu pod njegovim vođstvom i ne sviđam mu se kao igrač. Ako ode, rado bih se vratio."
Brajan Laudrup je kasnije otkrio da se nekoliko igrača složilo s njim i Mihaelom kad su privatno razgovarali, ali da je bio razočaran što ih niko nije javno podržao kada su govorili protiv Nilsena. Dakle, poslije samo tri utakmice u kvalifikacijama Danska je izgubila tri najveće zvijezde i bili su daleko od predstojećeg Evropskog prvenstva.
"Rekao sam im da su dobrodošli ako se predomisle, ali moraće da dođu kod mene i pitaju da se vrate. Neću da molim Mihaela i Brajana Laudrupa," ostao je Nilsen tvrdog stava.
Nacionalni savez je u tom trenutku podržao selektora kako bi pokazao da je moć i dalje u njihovim rukama, a ne u rukama igrača. U tom trenutku nikome na kraj pameti nije bilo da je povlačenje pomenutih igrača bio uvod u nešto veliko...
Danska je u preostalih pet utakmica ostvarila maksimalan učinak, uključujući i trijumf od 2:1 protiv Jugoslavije 1. maja 1991. u Beogradu.
"Sada ste vidjeli da najbolji igrači ne čine uvijek najbolji tim. Oni koji su danas igrali sjajno su se borili i sve vrijeme su trčali jedni za druge. Svi zaslužuju pohvale," izjavio je Nilsen nakon trijumfa na Marakani.
Samo nedjelju dana poslije danske posjete Jugoslaviji, izbio je građanski rat. Plavi su uspjeli da završe kvalifikacije i osvoje prvo mjesto u grupi, ali već tada se postavljalo pitanje može li država, koja se u međuvremenu pretvorila u pet manjih zemalja, da učestvuje na EURO i ako ne ko bi trebalo da dobije njeno mjesto?
UEFA je razmatrala ta pitanja, a Danska i Nilsen započeli su sa pripremama za Svjetsko prvenstvo 1994. u Sjedinjenim Državama. Brajan Laudrup je u međuvremenu 'ohladio glavu' i razmišljao je o povratku u reprezentaciju, a 8. aprila 1992. ponovo je bio u timu u porazu u prijateljskom duelu od Turske u Ankari 2:1.
Dok su se Skandinavci pripremali za kvalifikacije za Svjetski kup, gdje su bili u grupi sa Španijom, Irskom, Sjevernom Irskom, Litvanijom, Letonijom i Albanijom, situacija u Jugoslaviji se još više pogoršala i 28. maja 1992. godine, 13 dana prije početka EP, Danska je pozvana da zauzme mjesto Jugoslavije na turniru.
Nilsen je bio u žurbi da sastavi ekipu koja je 30. maja odradila prvi trening. Većina igrača došla je sa odmora, a Peter Šmajhel je ekipu opisao kao "gomilu debelih momka".
Danska je bila u grupi sa domaćinom Švedskom, Engleskom i Francuskom, a Brajan Laudrup je izjavio je da će sve osim tri poraza i brzog povratka kući biti iznenađenje zbog nedostatka priprema i loše fizičke forme.
"Selektor nam je rekao da idemo u Švedsku da pobjedimo konkurenciju. Svi smo se smijali. Ali mislim da je u tom trenutku otkrio svoje snove i vjerovao da možemo da uradimo nemoguće," mnogo godina kasnije izjavio je Brajan Laudrup.
Danska je imala nešto što druge ekipe nisu. Sa izuzetkom jednog igrača, cio tim igrao je za Nilsena u omladinskoj selekciji, a igrači su se međusobno dovoljno dobro poznavali da su u svakom trenutku mogli da izađu zajedno na teren. Danska je zapravo bila spremnija nego što je većina ljudi očekivala. Kasnije su tamošnji mediji pisali da se Nilsen čitavo proljeće pripremao za EURO, nadajući se da će dobiti kartu za Švedsku...
Trijumfa na EP brzo je proglašen najvećim danskim sportskim dostignućem ikada, ali uprkos tome što je junake iz Geteborga na glavnom trgu u Kopenhagenu dočekalo na desetine hiljada navijača, Nilsen je tek trebalo da osvoji srca nacije. Naime, kada su danski treneri krajem 1992. glasali za nagradu 'Trener godine', ona je otišla u ruke Ebea Skovdala iz Brendbija, a ne Nilsena. Umjesto da postane trener godine u Danskoj, Nilsen je za senzacionalan trijumf na kontinentalnom šampionatu dobio nagradu Soker magazina za najboljeg trenera 1992.
FOTO: Golden Times
Danska nije uspjela da se kvalifikuje na Svjetsko prvenstvo 1994. godine, ali je osvojila Kup konfederacija 1995. Nilsen je kasnije trenirao finsku i izraelsku reprezentaciju i zaslužio je puno poštovanja zbog svojih dostignuća širom svijeta, a ono što je možda još bitnije uspio je da razbije danski osjećaj inferiornosti i omogući da zemlja još jednom sanja.
Tamošnji savez je 2006. otvorio fudbalsku Kuću slavnih, a prvi 'stanovnici' bili su Mihael Laudrup i šampionski tim iz 1992. Tek 2014. godine, dvije nedelje nakon smrti, Nilsen je konačno dobio mjesto među danskim velikanima, tri godine poslije Sepa Pjonteka i pet godina nakon danskog 'Dinamit tima' iz osamdesetih.
Film "Ljeto 1992" u bioskopima je gledalo gotovo 320.000 ljudi, a sa tim ostvarenjem Nilsenova reputacija je naglo porasla. Danci su napokon bili spremni da shvate i priznaju njegova dostignuća.
Kad je njegov sin Tomi Miler Nilsen dobio statuu kao simbol ulaska pokojnog oca u Kuću slavnih, među gostima je bio i predsjednik UEFA Mišel Platini, selektor francuske reprezentacije koju je Nilsen pobjedio 1992. u ključnoj utakmici u grupi.
"Rekao sam Tomiju da mi je Ričard vjerovatno promjenio život. Trenirao sam Francusku na EURO 1992. i da nismo izgubili od Danske, možda ne bih završio kao predsjednik UEFA. Možda bih trenirao Nansi ili neku drugu malu francusku ekipu," istakao je Platini.
"Jedan je od naših velikih junaka, istorijska ličnost. Naša djeca će u školi učiti o vremenu kada je Ričard vodio Dansku do zlata na Evropskom prvenstvu," naglasio je tada Šmajhel, koji se jednom i u Beogradu prisjetio nevjerovatnog ljeta 1992.
"Naravno da smo željeli da budemo na turniru u Švedskoj, ali ne zbog građanskog rata. Igrali smo u ime Jugoslavije i svih građana, čak smo se vozili autobus sa vašim grbom. Praktično smo bili Jugoslavija i nemoguće je to objasniti. Igrali smo sjajno cio šampionat i još mi nije jasno kako smo pobjedili Njemačku u finalu."
Danci su na premijeri EURO 1992. snage odmjerili sa selekcijom Engleske (0:0), da bi u drugom kolu bili poraženi od Švedske sa 1:0 i praktično su bili na rubu eliminacije. U posljednjem meču grupne faze nisu imali izbor i u direktnom duelu u borbi za plasman u polufinale šokirali su selekciju Francuske (2:1), predvođenu Papenom, Kantonom, Bolijem, Blanom, Dešamom...
"Stajali su u tunelu i bili pomalo arogantni prema nama. Imali smo Sivebeka koji je tada igrao u Francuskoj. Prišli su mu i rekli: 'Nemoj da budeš pregrub prema nama jer moramo da igramo polufinale. To nam je prenio i bili smo riješeni da im pokvarimo planove," prepričao je Šmajhel jedan od detalja na putu do vječnosti.
Danska je povela golom Larsena u 8. minutu, Papen je u 60. izjednačio, ali je 18 minuta kasnije autsajder ponovo vodio. Selektor Nilsen je i tada pokazao genijalnost tako što je iz igre izveo Laudrupa i na teren poslao napadača Lutona Elstrupa, koji je prvi kontakt sa loptom pretvorio u pogodak.
Na kraju grupne faze, mimo očekivanja, Engleska i Francuska su spakovali kofere, a u polufinale su se plasirale skandinavske komšije.
Danci su 'preživjeli' Engleze i Francuze, ali malo ko je vjerovao da su kadri u polufinalu protiv Holanđana da naprave još jednu senzaciju. U sjajnom meču Danska je dva puta vodila golovima Larsena, a produžetke braniocima titule obezbjedio je Rajkard pogotkom u 86. minutu. U dodatnih 30 minuta nije bilo golova, a u drugoj seriji izvođenja penala Šmajhel je odbranio udarac junaku prethodnog prvenstva Van Bastenu, što je na kraju i presudilo.
Dance su u finalu čekali Njemci, koji su u drugom polufinalu eliminisali Švedsku 3:2.
Ekipa koja je u proteklih 20 turbulentnih mjeseci prošla 'sito i rešeto' bila je na korak do zlatne medalje. Danci su u finalu rutinski savladali Pancere rezultatom 2:0 golovima Džona Jensena u 18. i Kima Vilforta u 78. minutu i svoj tim odveli do nezaboravnog uspjeha.
"Deset igrača iz ekipe su ranije igrali za Brendbi. Godinu dana prije Evropskog prvenstva Brendbi je igrao polufinale Kupa UEFA, bila je to velika stvar za danski fudbal. Imali smo izvanredan duh. Ekipa je željela da pobjedi, a to je veoma dobra stvar kada igrate na najvišem nivou. Kada smo protiv Njemačke bili pod pritiskom, timski duh nas je održao. Jednostavno, nismo imali najbolje igrače, ali smo imali najbolji tim," naglasio je Vilfort.
Larsen je sa tri pogotka sa Karl Hajnc Ridleom bio prvi strijelac prvenstva, a u idelanom timu šampionata bili su Šmajhel i Laudrup.
Novaković: "Ta ekipa je mogla da bude čudo"
Novinar Sport Kluba Vladimir Novaković kompletnog ciklusa kvalifikacija za Evropsko prvenstvo 1992. sjeća se kao da je bilo juče. Kao vrstan poznavalac danskog i skandinavskog fudbala prisjetio se nekih detalja koji su obilježili kraj velike Jugoslavije i ekipe koja nije dočekala da u zenitu pokaže koliko zaista može.
"U većem djelu kvalifikacija igrali su fudbaleri iz svih zemalja SFRJ. Neobičan je podatak da je Jugoslavija u tim kvalifikacijama postigla 24 gola, a od prvih 20 sve do ljeta 1991. jedini gol od igrača iz Srbije i Crne Gore bio je pogodak Dragiše Binića u pobjedi protiv Sjeverne Irske 4:1. Pančev je dao deset, Najdoski jedan, pet hrvatskih igrača se upisalo u strijelce, Baždarević je postigao ključni gol za pobjedu u Danskoj, Katanec... Sve do jeseni 1991. igrači iz Srbije i Crne Gore su imali simboličan doprinos. Možda i ekstremniji slučaj o kome se ovdje vrlo malo priča je podatak da je od 13 reprezentativaca u ključnoj utakmici u Kopenhagenu u jesen 1990. samo Predrag Spasić bio iz SCG, a on do kraja tog ciklusa više nije bio dio tog tima," ističe Novaković i nastavlja:
"U prvih šest mečeva igrači iz SCG su imali neuporedivo slabiji učinak od onoga što je bilo za očekivati ako imamo u vidu da je upravo u toj sezoni Zvezda postala prvak Evrope. Veliki broj supertalentovanih igrača sa ovih prostora je igrao, ali uvijek je bilo nekih drugih stvari. Važio je čuveni ključ po kome je svaka Republika morala da ima svoje predstavnike. Znamo kako je Osim sastavljao ekipu 1990. na Svjetskom prvenstvu kada su Zvezdini igrači i članovi reprezentacije iz Čilea 1987. bili potpuno van konkurencije na tom turniru. Uglavnom su sjedali na klupi i ulazili u igru protiv ekipa kao što su Emirati, iako su Plavi u tom trenutku imali mnogo snažniju ekipu od one koja je izlazila na teren. Vrlo je čudno izgledala repezentacija tog doba, pa i sastav koji je istrčao na teren u Kopenhagenu - Ivković, Vulić, Spasić, Katanec, Hadžibegić, Jozić, Jarni, Sušić, Pančev, Baždarević i Zlatko Vujović. Od 11 igrača iz 'novog doba' dolazi su samo Jarni i Pančev koji je u tom trenutku bio u naponu snage. Imali smo 15-tak spektakularnih igrača koji će u toj sezoni donijeti Zvezdi titulu prvaka Evrope, a mnogi od tih klinaca doprinijeli su osvajanju svjetske titule 1987."
FOTO: Express
Novaković podsjeća da su do ljeta 1991. u državnom dresu i dalje bili fudbaleri iz Hrvatske.
"Neki od Slovenaca su nastavi da igraju za Jugoslaviju i poslije toga. Ne treba zaboraviti da su Zahović i Novak ostali u Srbiji i igrali za Partizan poslije raspada države. Ali kako je vrijeme prolazilo, od početka 1992. bilo je sve jasnije da neće igrati više ni ostali. Najveće sile svijeta su bile protiv raspada Jugoslavije i praktično samo su Njemci gurali da se to dogodi i sve do decembra nijedna zemlja eks-Ju nije bila priznata. U decembru su međunarodno priznate Hrvatska i Slovenija i to je otvorilo Pandorinu kutiju i od tog trenutka kreće postepeni raspad i tima kao i države. Ubrzo Makedonci objavljuju nezavisnost, potom i BiH i odmah se ulazi u građanski rat, koji je formalno počeo u aprilu 1991. dva mjeseca prije EP. Jasno je bilo da ekipa koja bi otišla u Švedsku nema bukvalno nikakve veze sa onom koja je počela kvalifikacije. To nije bila ni ista reprezentacija, Osima je naslijedio Ivan Čabrinović, a ovdje u javnosti je sve dočekano na nož. Suspenzija se nije dogodila iznenada. Paninijev album za 1992. imao je deset reprezentacija, uključujuči i Italiju i Dansku koje se nisu kvalifikovale, ali niko nije znao kakva će biti sudbina SSSR i Jugoslavije. Jugoslavija se raspala, dok su Sovjeti to riješili na potpuno drugačiji način i na EP je otputovala ekipa pod imenom Zajednica nezavisnih država."
Potom se Novaković osvrnuo na (ne)očekivanu odluku da na kontinentalno ode selekcija Danske.
"Ima mnogo svjedočanstava o tome kako je sve to prošlo. Selekcija je skupljena, mnogi igrači koji su bili na spisku su znali da postoji mogućnost da se pojave na prvenstvu, međutim, dok su svi ostali sproveli kompletne pripreme mjesec dana, Danci su se skupili tek kada je objavljeno da Jugoslavija neće igrati i došli su u Švedsku osam, devet dana ranije. Bilo je priče da su došli u papučama sa mora, to jeste istina za njih trojicu, četvoricu, ali ostali su bili pri svojim klubovima, trenirali su samostalno, ali nisu radili kao ekipa. Imali su neobičan tim koji je bio sastavljen uglavnom od igrača iz domaće lige. Drugo vrijeme je bilo, razlika u kvalitetu između danske lige i ovih najjačih je bila mnogo manja nego sada. Postojala su ograničenja na tri stranca, i veliki broj igrača ostajao u svojim zemljama.
Danski klubovi u to vrijeme nisu bili ni malo loši. Primjera radi, Bajern je rutinski gubio od ekipa iz Danske dva puta u dvije, tri godine u evropskim kupovima. Od ozbiljnih igrača imali su Mihaela Laudrupa, zvezdu Barselone, Krojfovog tima koji je u tom trenutku sigurno među tri najbolja na svijetu, ali on nije igrao, potom Brajana Laudrupa iz Bajerna, a treći je bio Fleming Povlsen iz Dortmunda. Tu je bio i Bent Kristinsen iz Šalkea, solidan napadač, koji je Dancima donio pobedu u Beogradu, potom Sivebek iz Monaka, prije toga prvo Fergusonovo pojačanje u Junajtedu. Domaća liga bila vrlo čudna, baš u to doba mijenjao se sistem takmičenja proljeće-jesen, jesen-proljeće. Ako pogledate tabelu danske lige iz 1992. vidjećete da su igrale samo dvije ekipe koje se danas uopšte pojavljuju u priči. Ostalih šest ne samo da nisu u Superligi, već su u četvrtoj, petoj ligi ili više ne postoje. Danas su na velikoj sceni još Lingbi i Brendbi."
FOTO: Zambian Chronicle
Danska je na prvenstvu u Švedskoj dobila još jednu zvezdu - Petera Šmajhela.
"On kao superzvijezda tima nije postojao 1991. dok je bio u Brendbiju. Evropsko prvenstvo je prvi trenutak kada je cio svijet spoznao kakva je on veličina jer je zaista bio monumentalan na turniru. Ispostavilo se da će glavna zvijezda biti Henrik Larsen, koji je dao većinu golova na turniru potpuno iznenada. Nije uspio da se 'pronađe' u Italiji, u dresu Pize. Došao je na pozajmicu u Lingbi i pomogao da osvoje titulu. Potpuno niotkuda postao je zvijezda šampionata i strijelac svih ključnih golova. Postizao je pogotke bukvalno do finala, za pobjede nad Francuzima i Holanđanima."
Mnogi vjeruju da je izostanak najboljeg igrača Mihaela Laudrupa bio veliki plus za skandinavsku selekciju.
"Za razliku od brata on je rekao da neće da nastupa na turniru zato što, citiram: 'Njegova reprezentacija nije izborila plasman i ne zanima ga da se takmiči u takvim okolnostima.' Mihael je u to doba prihvaćen vrlo srdačno od srpskog naroda za razliku od reprezentacije Danske. Mnogi i danas zamjeraju Danskoj kao da je ona nešto kriva, kao da je ona uvela sankcije. Oni su samo iskoristili priliku i to na najbolji način."
Najveća snaga Danaca tog ljeta, ali i godinama kasnije, bio je izuzetno kompaktan tim.
"Danski fudbal je do 80-tih patio zbog tvrdoglavosti nacionalnog saveza koji nije želio da pušta igrače koji odu u inostranstvo da igraju za reprezentaciju. Svi se sjećamo Alana Simonsena koji je 1979. dao ključni gol da Zvezda izgubi od Menhengladbaha finale Kupa UEFA koji tada nije mogao da igra za reprezentaciju, a čovjek je bio zlatna kopačna Evrope u tom trenutku. Od 80-tih kada su Danci to čudno pravilo promjenili bili su veoma uspješni, polufinalisti EURO 1984. prvog velikog turnira na koji su se plasirali poslije 1964. Onda su 1986. na SP bili najbolji tim grupne faze, ali su ispali u osmini finala od Španaca. Danski fudbal je bio vezan za Sema Pjonteka, a naslijedio ga je Ričard Miler Nilsen. Bilo je mnogo priče da li je on dobro rješenje. Kada se pogleda njihov tim, dosta je bio atipičan za današnje uslove. Vrlo malo zvijezda, ako zanemarimo Mihaela Laudrupa koji nije ni došao. Imali su vrhunskog golmana, što je uvijek važno na turnirima, i igrače koji su spremni na sve i svašta. Oni su bili taktički fantastično potkovani u smislu da kad god su poveli znalački su na sve načine održavali prednost."
Danci su bili i neposredan povod za promjenu pravila fudbalske igre jer je FIFA zbog njih ukinula koncept da se lopta vraća golmanu u ruke.
"Svi znamo da je 1987. godine, prije čuvenog meča Jugoslavija - Engleska, zabranjeno da se iz šesnaesterca vraća lopta golmanu i to je napravilo popriličan haos. Pet godina je to pravilo bilo na snazi i sve što je bilo potrebno da se ukrade vrijeme je da golman doda loptu igraču van 16 i potom da mu ovaj vrati. Timovi su to masovno koristili, ali malo ko je to radio na nivou na koji su to Danci radili protiv Njemaca u finalu. Danska je povela u finalu relativno rano i od tog trenutka lopta u Šmajhelovim rukama je bila 20 minuta do kraja utakmice. Njemci su ludili, ali Bože moj, to donosi rezultat. Imali su nekoliko igrača koji su vrlo bili spremni da se izdignu u pravom trenutku.
FOTO: The Herald
Finale je bilo teško objasniti, na dva sata od Danske, a na tribinama u Geteborgu je bilo bukvalno kao da se igra u Odenseu. Rijetka je situacija da vidite Njemce da su nadjačani. Racionalno objašnjenje kako je Danska došla do titule ni danas nemam, ne znam šta bih rekao. Teško je objasniti mentalitet Skandinavaca. Šveđani su to demonstrirali 1994. na Mondijalu. Kada im klikne u glavi oni su odmah tri puta bolji nego što je to realno."
Uspjeh Danske u ratom zahvaćenoj Jugoslaviji samo je bio dodatna so na svježu ranu.
"Jugoslavija je generalno imala problem sa germanskim narodima, malo ljubavi ima za taj dio svijeta, a ovdje je to posebno bilo izraženo jer su osjećali kao da su uskraćeni za nešto. Danci su bili ravnopravni tokom kvalifikacionog ciklusa, a jedina je razlika što Jugoslavija poslije poraza 2:1 u Beogradu golovima Benta Kristensena nije izgubila nijedan bod, a Dansku je skupo koštao remi sa Sjevernom Irskom u ranoj fazi kvalifikacija. Osjećaj uskraćenosti je bio žestok i to je nešto što će generalno pogađati Jugoslaviju sve do 1995. i Evropskog prvenstva u Grčkoj u košarci i osvajanja titule kada je sve 'eksplodiralo'. Odlazak Danske na EP jedna je od stvari koje je najviše zamjerana, a zapravo je bila situacija koja je u cijeloj priči najmanje sporna zato što stvarno to nije bila ta reprezentacija sa početka kvalifikacija."
Mnogi i danas vjeruju da je i okrnjeni sastav Jugoslavije mogao do zlata 1992.
"Bez igrača iz Hrvatske možda, mada teško. Naravno, Danska je uzela zlato i iz te perspektive gledajući sve je bilo moguće. Generalno, mislim da Jugoslavija ne bi osvojila zlato da je otišla na turnir. Ta ekipa bi u zenitu bila tamo od 1996. i 1998. da su ostali zajedno, to bi bilo idealno. Problem je što nisu bili samo Hrvati, već i Slovenci, Makedonci i Bosanci. Kada se pogleda sastav tog tima koji je otputovao u Švedsku, jasno je da taj tim ne bi mogao da se poredi sa Njemcima ili Holanđanima. Nisu ista klasa. Iskreno, nisam siguran da bi ta ekipa prošla grupu. Čak ni u najjačem sastavu ne bismo bili favoriti. To je tim koji je 'pakovan' da bude najbolji sredinom 90-tih godina. Mislim da bi 1996. na EURO ta ekipa bila ozbiljan kandidat za titulu. Selektor Osim nije uspjevao da izvuče najviše iz onoga što je imao. Činjenica je da je Jugoslavija u kvalifikacijama imala učinak sedam pobjeda, poraz i nijedan remi, ali lako je izgubila utakmicu u Beogradu od Danske, što govori o tome da ta ekipa nije funkcionisala kako je mogla. Dovoljno je pogledati sastav koji je u Kopenhagenu izašao na teren, a mogao je na teren da pošalje kompletno drugih 11 igrača. Taj tim nije iskorišćen koliko je mogao i zaista mi je žao što 1994. i 1996. u najboljim godinama, nisu bili zajedno jer je djelovalo da mogu da budu čudo," dodao je Novaković.
Pritisci i sastav Jugoslavije 1992.
U sastavu reprezentacije Jugoslavije koja je otputovala na EP u Švedskoj bili su: Omerović, Leković, Radinović, Stanojković, Dubajić, Najdoski, Petrić, Vujačić, Novak, Brnović, Jokanović, Milanič, Stojković, Jugović, Mihajlović, Savićević, Mijatović i Jakovljević.
"Bili smo mnogo bolji tim od Danske. Stvarno smo mogli da napravimo nešto veliko. Bio je to užasan period, niko nije htio da igra prijateljske utakmice sa nama. Mi smo otišli u Švedsku iako smo čuli glasine, prvi smo stigli kako ne bi mogli da nas vrate, htjeli smo da ih prevarimo. Nedugo potom smo izbačeni. Bili smo razočarani. Zbog politike su nas vratili kući," rekao je nedavno Slaviša Jokanović.
Italijanska Gazeta delo sport na naslovnoj strani je tražila da se "izbaci lažna zemlja jer to nije samo izbor, već i dužnost". Uslijedila je i prijetnja tadašnjeg britanskog premijera Džona Mejdžora da će učiniti sve da spriječi duel Engleske i Jugoslavije u prvom kolu prvenstva.
Posljednji meč fudbalska reprezentacija SFRJ odigrala je 25. marta 1992. godine kada je u prijateljskoj utakmici poražena od Holandije 2:0.
Sport Klub
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 13, 2020 20:43:16 GMT
Predsjednik UEF-e optimista: "Igraće se EURO sa navijačima na stadionima"
Predsjednik UEFA Aleksander Čeferin se nada da će se Evropsko prvenstvo koje je zbog pandemije korona-virusa odloženo za sljedeću godinu održati u istom formatu i uz prisustvo gledalaca na stadionima.
"Imaćemo gledaoce na stadionima. EURO 2020, koje je pomjereno za 2021. trebalo bi da se održi s navijačima i bez promjene formata u 12 evropskih gradova", izjavio je u četvrtak Čeferin u razgovoru za agenciju AFP.
"Možda ono što nam se čini čudnim danas to ne bude u decembru ili januaru. Imamo još vremena za razmišljanje o tome. Trenutno, zadržavamo isti format i nadamo se i mislimo da ćemo imati gledaoce na stadionima", dodao je Čeferin.
EURO 2020. je trebalo da se održi u junu i julu u 12 različitih gradova Evrope, ali je pandemija korona-virusa prisilila UEF-u da ga pomjeri za godinu.
Zahvaljujući tome omogućeno je da se nacionalna prvenstva završe do kraja ljeta iza zatvorenih vrata, kao i Liga šampiona i Liga Evrope, nakon što su sva takmičenja bila suspendovana od marta do juna.
Čeferin je napomenuo kako se ne postavlja pitanje o održavanju EUR-a iza zatvorenih vrata sljedeće godine iako, osim Francuske gdje je dopušteno da na stadionima bude do 5.000 gledalaca, većina evropskih zemalja organizuje utakmice bez publike.
"Ne želim da pričam o odsustvu navijača, ili o ograničenom broju. Želim da budem optimista, da šaljem pozitivnu energiju i mislim stvarno da ćemo imati gledaoce na stadionima. Ako se to pokaže nemogućim, o tome ćemo razgovarati u datom trenutku", dodao je.
"Ali, iskreno mislim da će se stvari normalizovati prije sljedeće godine", zaključio je.
Vijesti
|
|
