Post by Admin on Jun 20, 2024 7:53:50 GMT
Kopa Amerika: Tamo nema pripitomljenih prinčeva, to su divlje ruže što same niču, cvjetaju i venu
_(1).jpg)
Nisu mogli da se igraju sa njima, jer nisu bili pripitomljeni. Imali su puške, a nisu imali vremena da bilo koga upoznaju. Navikli su da kod trgovaca kupuju gotove stvari, a "osvajanje raja" čitavom istorijom interpretirali kao samo još jednu puku transakciju i dobro obavljen posao. Od kada su krajem 15. vijeka Sporazumom u Tordesiljesu Portugal i Španija uz pomoć pape podjelili svu zemlju i počeli da eksploatišu ljudske i prirodne resurse Južne Amerike, Zeleni kontinent postao je simbol želje kolonijalista za pripitomljavanjem svih, čiji bi neobuzdani duh mogao da ugrozi njihove interese.
Kao što to obično biva, zlo je kao koncept dugoročno neodrživo i uvijek je u određenom trenutku bivalo pobjeđeno na direktan ili indirektan način. Nakon neuspjele apsolutističke restauracije i na krilima borbe kultnih revolucionara poput Simona Bolivara ili Hosea De San Martina stvorene su nezavisne južnoameričke države i zaustavljen je pokušaj da čitav kontinent sa svim svojim dragocjenostima bude vlasništvo nezasitih evropskih sila.
A gdje je tu fudbal? Na jednom od najviših stepenika značaja u društvenom životu žitelja Argentine, Brazila, Urugvaja, Paragvaja, Ekvadora, Kolumbije, Čilea, Perua, Venecuele i Bolivije. Počevši od 1916. godine Kopa Amerika predstavlja otelotvorenje južnoameričke nepripitomljenosti i prirodnosti koja često umije da zaliči na divljinu i autodestrukciju, na sve ono što je odvaja od svih ostalih "civilizovanijih" zemalja španskog i portugalskog govornog područja. Svi pozitivni i negativni aspekti istorijskih odnosa i povezanosti evropskog i američkog kontinenta čine da analogija sa Egziperijevim prinčevima, pripitomljavanjima i divljim ružama posluži kao savršen šlagvort za upoznavanje 16 selekcija ovogodišnjih učesnika.
Od predstojeće noći i utakmice između Argentine i Kanade (02.00) pa sve do 14. jula, na tlu SAD-a održaće se 48. izdanje Kopa Amerike, a tek drugo "sveameričko". Poslije 2016. i takmičenja održanog pod nazivom "Kopa Amerika Sentenario" u čast stogodišnjice turnira, ponovo će Kopa Amerika biti organizovana u saradnji KONMEBOL-a i KONKAKAF-a i umjesto redovnih 12 (deset iz KONMEBOL-a + dva gosta), imati 16 učesnika (deset iz KONMEBOLA + šest iz KONKAKAF-a).
Dvije konfederacije sklopile su strateško partnerstvo po kom će ovogodišnje izdanje Kopa Amerike okupiti sve najkvalitetnije selekcije iz obje zone, a naknadno će biti poznato da li će isti princip biti primjenjen i za naredni turnir 2028. ili će biti vraćen stari format sa deset KONMEBOL timova i još dva specijalna gosta. Vrijedi istaći da ovo partnerstvo ne znači budući izostanak KONKAKAF Gold kupova kao zasebnog takmičenja zone Sjeverne i Centralne Amerike i Kariba. Taj turnir se održava na svake dvije godine, prethodni je organizovan ljeta 2023, dok je naredni na programu ljeta 2025.
Sistem prve Kopa Amerike od one održane u "Korona uslovima" 2021. biće klasičan za turnire sa 16 učesnika. Ekipe će biti raspoređene u četiri grupe sa po četiri tima, a dva najbolja iz svih grupa plasiraće se u četvrtfinale. Uvodni od 32 meča na turniru odigraće Argentina i Kanada predstojeće noći od 02.00 na Mercedes Benc Areni u Atlanti, dok će finale biti odigrano na Hard rok stadionu u Majamiju 14. jula.
Tržišne vrijednosti reprezentacija prema Transfermarktu izražene u milionima evra:
1. Brazil (1.270.000.000), 2. Argentina (805.000.000), 3. Urugvaj (481.000.000), 4. SAD (346.000.000), 5. Kolumbija (283.000.000), 6. Ekvador (226.000.000), 7. Meksiko (205.000.000), 8. Kanada (182.000.000), 9. Paragvaj (135.000.000), 10. Jamajka (94.700.000), 11. Čile (83.300.000), 12. Venecuela (67.800.000), 13. Peru (33.500.000), 14. Panama (24.800.000), 15. Kostarika (22.000.000), 16. Bolivija (14.400.000).
Broj titula na Kopa Americi:
Argentina 15 (1921, 1925, 1927, 1929, 1937, 1941, 1945, 1946, 1947, 1955, 1957, 1959, 1991, 1993, 2021), Urugvaj 15 (1916, 1917, 1920, 1923, 1924, 1926, 1935, 1942, 1956, 1959, 1967, 1983, 1987, 1995, 2011), Brazil 9 (1919, 1922, 1949, 1989, 1997, 1999, 2004, 2007, 2019), Paragvaj 2 (1953, 1979), Čile 2 (2015, 2016), Peru 2 (1939, 1975), Bolivija 1 (1963), Kolumbija 1 (2001)
GRUPA A - ARGENTINA, KANADA, ČILE, PERU
.jpg)
ARGENTINA
Čitava zemlja je ljeta 1978. bila zaokupljena Svjetskim prvenstvom, a jedan bračni bar provodio je medeni mjesec u gradiću Bariloćeu, pritom vodeći računa da ne propusti utakmicu Argentina - Brazil. Samo osam dana kasnije Menotijevi Albiselesti postali su prvaci svijeta pobjedom nad Holandijom 3:1 i uslijedila je nacionalna euforija. Mario Kempes, Danijel Pasarela, Osvaldo Ardiljes, Ubaldo Filjol kao da su izbrisali sjećanja Argentinaca na period vladavine vojne hunte, ubijanja političkih disidenata i krvavu diktaturu generala Vidala, nastalu poslije smjene Izabele Peron dvije godine ranije.
Sljedeći momenat vodi nas u jun 1982. godine. Foklandski rat je završen, Argentina broji mrtve i ranjene. Vojno neiskusni i loše opremljeni dobrovoljci pokušali su da povrate arhipelag koji su Britanci okupirali još 1833. a vladajuća hunta je pokušala da iskoristi rat za skretanje pažnje sa inflacije, recesije u svim oblastima ekonomije i osiromašenja običnog čovjeka. Predvođeni Čeličnom lejdi (Margaret Tačer) Britanci su sačuvali vlast na Malvinima, a propast pohoda je rezultovala padom vojne hunte i uvođenjem demokratije.
Treća i posljednja slika seli nas u 1987. godinu, na dan kada je bračni par s početka priče dobio treće dijete. Argentini je prijetio građanski rat. Mladi oficiri Karapintadasi ustali su protiv vlade, a narod je izašao na ulice da brani demokratiju. Na tristotinak kilometara od Buenos Ajresa 30-godišnji Horhe odveo je ženu u bolnicu Garibaldi i nadao se da će poslije dva sina dobiti ćerku. Bebi je tokom trudnoće dijagnostikovan "fetalni distres" i postojale su velike šanse da bude rođena s ozbiljnim deformitetom. Roditelji su bili jako zabrinuti, ali se sve dobro završilo. Dijete jeste rođeno s jednim uvom potpuno preklopljenim kao anomalijom nastalom uslijed teškog porođaja, ali se to ispravilo poslije par sati, a Lionelu Andresu je izmjerena težina od oko tri kilograma.
Hronološko podvlačenje paralele između izgleda argentinskog društva i vremena kada je rođena jedna od dvije njene najveće amajlije važna je za razumijevanje značaja fudbalskih uspjeha koje su Gaučosi postigli u prethodne tri godine. Argentina u prošlih stotinak godina gotovo da nije imala nijedan momenat ekonomskog procvata, već se samo loše ekonomsko stanje interpretiralo na drugi način, a fudbal je u svemu tome predstavljao bijeg, ali bijeg izraženiji nego u bilo kojoj drugoj državi svijeta.
Osvajanje Kopa Amerike 2021. i Svjetskog prvenstva 2022. učinilo je čitave argentinske generacije rođene od 1980. godine nadalje ostvarenima u pogledu nacionalnog ponosa i poistovećenim sa svojim očevima, majkama, djedama, babama koji su mogli da to osjete u Maradoninoj eri. Dugo je godina Mesi bio kugla oko noge argentinskoj reprezentaciji, ali je prije godinu i po ipak izašao kao pobjednik iz svoje najveće sportske bitke u karijeri, okitio se titulom šampiona svijeta i tako kod većine fudbalskih zaljubljenika zadobio nezvaničnu titulu GOAT-a.
Istog dana kada je Argentina osvojila treću titulu šampiona svijeta, Mesi je izjavio da ipak neće završiti reprezentativnu karijeru i da će igrati i 2026. godine na Mundijalu u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Leova karijera ispostavila se vjerovatno najdužom reprezentativnom karijerom u odnosu na ono kako je prvobitno mogla da izgleda. Sjetite se samo ljeta 2016. kada je tim tadašnjeg selektora Herarda Tate Martina drugi put zaredom poražen u finalu Kopa Amerike od Čilea poslije penala. Tada je Mesi sa svega 29 godina završio s državnim timom, ali se kasnije uz brojna ubjeđivanja i molbe ipak predomislio i ispostavilo se tom odlukom promjenio tok fudbalske istorije i donio jednu od najispravnijih u životu.
Ko je samo mogao i da pretpostavi da će poslije svih neuspjelih pokušaja, trenerski početnik Lionel Skaloni biti taj koji će postati najuspješniji selektor Argentine i stati rame-uz-rame sa Sezarom Luisom Menotijem i Karlosom Biljardom. Nekadašnji igrač Deportiva iz La Korunje i Lacija uspostavio je sistem sličan onom u kom je Argentina došla do svojih najvećih uspjeha tokom 20. vijeka, a to je sistem u kom postoji jedan vanzemaljac, a svi ostali su ratnici spremni da poginu za pobjedu. Kao što ne bi bilo 1986. bez Buručage, Valdana, Brauna, Ruđerija, Pumpidoa... Tako ne bi bilo 2022. bez De Pola, Paredesa, MekAlistera, Akunje, Hulijana, Enca, Emilijana... (Di Marija je kategorija za sebe).
To odlikuje aktuelnu generaciju Argentine od nekih pređašnjih. Jesu ranije imali vedete poput Batistute, Krespa, Rikelmea, Teveza, Verona, Aguera, Kambijasa, Iguaina... ali je falilo igrača namazanih ratničkim bojama nalik periodu iz 70-tih, 80-tih i prvih par godina 90-tih. Istorija je do sada pokazala da je ratnička Argentina opasnija od Argentine koja umire u ljepoti.
Od 26 igrača na ovogodišnjoj Kopa Americi, čak 21 bio je u sastavu i u Kataru. U odnosu na Dohu nema Paula Dibale, Anhela Koree, Huana Fojta, Tijaga Almade i Papua Gomesa, a umjesto njih su tu Alehandro Garnaćo, Đovani Lo Selso, Nikolas Gonzales, Valentin Karboni i Lukas Martines Kvarta.
Aktuelna generacija igrača osvojila je sve što se može osvojiti u prethodne tri godine i sada igra prvi put poslije mnogo, mnogo godina jedan turnir bez rezultatskog pritiska i saznanja da će sve osim pehara biti veliko raočaranje za čitavu naciju. Brazil ima skuplji tim, a Argentina uhodaniji sistem. Šta će od toga presuditi, vjerovatno će nijanse odlučiti.
.jpg)
KANADA
Pojavom Alfonsa Dejvisa i Džonatana Dejvida, Javorov list je naglo izrastao u jednu od tri najsnažnije selekcije KONKAKAF zone. Nisu Kanađani godinama bili relevantan faktor čak ni u svojoj konfederaciji, a onda su se predvođeni zvijezdama Bajerna i Lila plasirali na Svjetsko prvenstvo prvi put od 1986. Od tog momenta uslijedio je rezultatski pad, jer su najprije Mundijal završili bez osvojenog boda, a zatim su na Gold kupu prošlog ljeta eliminisani u četvrtfinalu. Sve to košalo je posla Džona Herdmana, Engleza koji je vodio kanadski tim skoro šest godina. Njegov nasljednik Mauro Bjelo zadržao se tek oko osam mjeseci, a onda je u maju selektor postao Džesi Marš. Bivši trener Salzburga, Lajpciga i Lidsa tek je desetak dana sa svojim novim izabranicima i nije imao vremena da im prenese većinu taktičkih zamisli.
Kanađani kao jedni od domaćina imaju garantovano učešće na Svjetskom prvenstvu 2026. i jasno je da će od utakmice prvog kola Kopa Amerike protiv Argentine krenuti njihova istinska priprema za ono što ih očekuje za dvije godine. To što više nema Milana Borjana daleko je najkrupnija promjena u igračkom kadru. Golman Crvene Zvezde je poslije pozajmice u Slovanu iz Bratislave malo sišao sa radara, ali je odluka selektora da ne dobije poziv više plod želje da se reprezentacija podmladi na nekoliko pozicija gdje se već duže vremena oslanjala na veterane. Uz Dejvisa i Dejvida koji su alfa i omega tima, vrijedi istaći Tadžona Bjukenana (Inter), Stefena Eustakija (Porto), Kajla Larina (Majorka), Ismaela Konea (Votford) i Alistera Džonstona (Seltik). Tu je i nekadašnji igrač ivanjičkog Javora, a sada švedskog Malmea, Derek Kornelijus.
.jpg)
ČILE
Da li je potrebno reći bilo šta drugo osim da su u 2024. godini nosioci igre Čilea Klaudio Bravo (41), Aleksis Sančes (36), Maurisio Isla (36), Eduardo Vargas (35). Ovo jeste bio paklen tim... Ali 2015. godine. Nema nijedne reprezentacije na kompletnom američkom kontinentu čiji je kvalitet toliko opao u prethodnim godinama, kao što je to slučaj sa timom koji je dva puta zaredom osvojio Kopa Ameriku 2015. i 2016. godine i prethodno tek poslije penala ispao od domaćina Brazila u osmini finala Svjetskog prvenstva 2014.
La Roha je propustila prethodna dva Svjetska prvenstva, a posljednji zapaženiji rezultat imala je 2019. kada je stigla do polufinala Kopa Amerike. U januaru ove godine selektor je postao Rikardo Gareka. Argentinac je odveo Peru na Mundijal 2018. poslije 36 godina, a u Čileu se nadaju da će biti kadar da isto učini i sa njihovom selekcijom. Uz gorepomenute veterane vrijedi istaći i još nekoliko kvalitetnih igrača: Giljermo Maripan (Monako), Ben Brereton Dijas (Šefild Junajted), Erik Pulgar (Flamengo), Dario Osorio (Mitjiland), Gabrijel Suazo (Tuluz) i Viktor Davila (CSKA Moskva).
PERU
Grupa A spojila je dvije selekcije koje su najviše od svih na turniru oslonjene na veterane. Za peruanski tim i dalje igraju Paolo Gerero (40), Karlos Zambrano (35), Luis Advinkula (34), Đanluka Lapadula (34), Andre Kariljo (33), Kristijan Kueva (33). Siromašne su Inke mlađim igračima, a jedini među njima koji igra u nekoj od jačih evropskih liga jeste lijevi bek Fejnorda Markos Lopes. Član tima je i Migel Arauho, nekadašnji fudbaler Crvene zvezde, a sada MLS ligaša Portland Tajmbersa.
Aktuelni selektor Čilea Rikardo Gareka proveo je sedam godina na mjestu selektora Perua i odveo crveno-bijelo na Mundijal u Rusiju, finale Kopa Amerike 2019. i polufinale 2021. Sve viđeno od Peruanaca poslije toga bilo je izuzetno mršavo. Na loš kvalfikacioni ciklus za Katar, nadovezao se i loš početak ciklusa za sljedeće Svjetsko prvenstvo, a zbog toga je domaćeg trenera Huana Rejnosa zamjenio 72-godišnji Urugvajac Horhe Fosati, najstariji selektor na turniru.
GRUPA B - EKVADOR, MEKSIKO, JAMAJKA, VENECUELA
.jpg)
EKVADOR
Sve do početka 21. vijeka Ekvadorci su bili među najmanje uspješnim južnoameričkim selekcijama, a onda je uslijedio veliki uspon počevši od prvog plasmana na Svjetsko prvenstvo 2002. Četiri godine kasnije ostvaren je i istorijski plasman u nokaut fazu Mundijala u Njemačkoj, a tim je u sastavu imao nekolicinu veoma kvalitetnih igrača poput Antonija Valensije, Edisona Mendesa, Agustina Delgada, Ulisesa De La Kruza i nekadašnjeg igrača Crvene zvezde Segunda Kastilja.
Ustanovili su u prethodnih dvadesetak godina Trikolori nepisano pravilo da učestvuju na svakom drugom Svjetskom prvenstvu, a u Kataru su odlično počeli i porazili domaćina, a zatim odigrali neriješeno protiv Holandije u meču u kom su nadigrali tim Luja Van Gala. Bod je bio potreban Ekvadorcima za prolaz u posljednjem kolu protiv Senegala, ali ni toliko nisu uspjeli da osvoje, pošto je Kalidu Kulbali dao gol za pobjedu Lavova terange na dvadesetak minuta pred kraj.
Ostala je velika žal zbpg ispadanja u grupnoj fazi, a na mjesto selektora je umjesto Argentinca Gustava Alfara stigao Feliks Sančes Bas. Španac je sa Katarom osvojio Azijski kup 2019, ali je onda izgubio sve tri utakmice na Mundijalu, a u ekvadorskom savezu procjenili su da je Katalonac idealan za stvori igru "do noge" za kakvu čini se aktuelna generacija igrača ima kvalitet. Čelsijev Mojzes Kaisedo projektovan je da bude predvodnik državnog tima u sljedećih deset godina, a veliki kvalitet u zadnjoj liniji daju Pjero Inkapije iz Bajer Leverkuzena i Vilijan Paćo iz Ajntraht Frankfurta. Velike nade polažu u Ekvadoru na 17-godišnjeg Kendrija Paeza, člana tamošnjeg Independijentea iz Del Valjea kog je Čelsi već kaparisao za sumu od oko 20.000.000 evra. Prva opcija na poziciji centarfora je i dalje iskusni kapiten Ener Valensija. Najveća želja Ekvadoraca na ovogodišnjoj Kopa Americi biće plasman u polufinale, gdje nisu bili još od 1993. godine.
.jpg)
MEKSIKO
Pratilo je Sombrerose veliko prokletstvo osmine finala Svjetskog prvenstva. Sedam puta zaredom Meksiko je prolazio grupnu fazu na Mundijalu i sedam puta zaredom bivao eliminisan u prvoj nokaut rundi (od 1994. do 2018). Nadali su se da će jednom konačno doći red na četvrtfinale, ali su umjesto toga dobili prvi neprolazak grupe poslije četiri decenije. Uprkos činjenici da su prošle godine osojili novi trofej na KONKAKAF Gold kupu, ostaje utisak da je kvalitet igračkog kadra meksičke reprezentacije već nekoliko godina u padu, a to se prevashodno tumači činjenicom da je platežna moć tamošnjih klubova izuzetno dobra, pa se sve manje onih najboljih igrača iz meksičke lige odlučuje na odlazak u Evropu i dalje usavršavanje (čini se nešto slično poput situacije u ruskoj ligi).
Uslijed želje za podmlađivanjem selekcije, na ovogodišnjoj Kopa Americi neće biti dugogodišnjih članova startne postave Giljerma Očoe, Ektora Erere, Raula Himenesa, Henrija Martina, pa čak ni Irvinga Lozana. Dvije najveće zvijezde tima bez ikakve dileme su defanzivni vezista Vest Hema Edson Alvares i napadač Fejenorda Santijago Himenes. Vrijedi izdvojiti i Johana Vaskesa iz Đenove, Luisa Čavesa iz moskovskog Dinama, Orbelina Pinedu iz atinskog AEK-a, kao i nekolicinu igrače iz domaće lige poput Urijela Antune i Aleksisa Vege. Selektor Meksika je 46-godišnji Hajme Lozano, inače bivši reprezentativac u periodu od 2000. do 2007. godine.
JAMAJKA
Rege Bojsi su ostvarili istorijski plasman na Svjetsko prvenstvo u Francusku 1998, a onda je uslijedio post po pitanju značajnijih rezultata sve do sredine prethodne decenije, kada su najprije predvođeni Vinijem Šeferom, a zatim i legendom iz igračkih dana Teodorom Vitmorom vezali dva uzastopna plasmana u finala KONKAKAF Gold kupova 2015. i 2017. Nisu uspjeli Jamajkanci da naprave iskorak i odu u Katar, a u projekat zvani Mundijal 2026. krenuli su sa vrlo egzotičnim rješenjem Hejmirom Halgrimsonom. Čovjek koji je preporodio islandsku reprezentaciju i odveo je u četvrtfinale Evropskog prvenstva 2016, a zatim i u Rusiju 2018. pokušaće da isto učini sa Jamajkom i donese joj prvi plasman na planetarnu smotru poslije 28 godina.
A nije da Jamajka nema resurse za tako nešto. Tim je sačinjen od veoma kvalitetnih ofanzivaca poput Leona Bejlija (Bajer Leverkuzen), Majkla Antonija (Vest Hem) i nekolicine igrača sa zavidnim premijerligaškim iskustvom, kao što su krilo Fulama, Bobi De Kordova Rid, štoper Brentforda, Itan Pinok, i Demaraj Grej (sada u Saudijskoj Arabiji, prethodno godinama u Lesteru i Evertonu). Zadnja linija je upadljivo slabiji dio tima i prilično koči karipsku selekciju da dodatno napreduje. Učešće na Kopa Americi poslužiće kao priprema za nastavak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2026, primarnih za Halgrimsonov tim.
VENECUELA
Konačno malo svijetlih dana za reprezentaciju koju kroz čitavu istoriju prati nepopularan glas jedine južnoameričke selekcije koja još nije učestvovala na Svjetskom prvenstvu. Aktuelni kvalifikacioni ciklus Venecuelanci su počeli bolje nego ikada, jer zauzimaju četvrto mjesto poslije šest kola (prvih šest na tabeli ide direktno na Mundijal, sedma će u interkontinentalni baraž). Moraće tim argentinskog stručnjaka Fernanda Batiste još dosta da se potrudi kako bi izborio istoriju i igranje na Svjetskom prvenstvu 2026, ali se pozitivne stvari u igri vide iz okupljanja u okupljanje.
Ekipa djeluje izuzetno organizovano sa ograničenim resursima, a to i jeste jedini način kako tim oskudnog kvaliteta može do rezultata. Više se ne svodi sve na to da li će Hose Salomon Rondon uspjeti da sam uradi nešto, sada Venecuela ima još oružja kojima prijeti. Prodori Đironinog brzanjca Janhela Erere bili su noćna mora za većinu rivala u KONMEBOL kvalifikacijama prethodne jeseni, a tu je i nekoliko opasnih krilnih napadača poput Džefesona Savarina iz Botafoga i Jefersona Sotelda iz Gremija. Vrijedi istaći da Batista raspolaže još nekolicinom igrača iz "liga petica". Tu se svrstavaju Darvin Maćis iz Kadiza, Kristijan Kaseres iz Tuluza i rezervista Sosijedada Đon Aramburu.
GRUPA C - URUGVAJ, SAD, PANAMA, BOLIVIJA
.jpg)
URUGVAJ
Ludak je stigao da ludu fudbalsku naciju učini još luđom. Dolazak Marsela Bijelse na mjesto selektora Urusa izazvao je veliku pažnju, a na prvi pogled čini se da bi ovakva kombinacija mogla da bude pun pogodak. Fanatik kakvih nema mnogo, preuzeo je kormilo dvostrukih šampiona svijeta u nadi da će uspješno privesti kraju tranziciju koja znači završetak karijera Luisa Suaresa i Edinsona Kavanija. Samo što se napadač Intera iz Majamija ne odriče od nastupanja za državni tim ni u 38. godini, a njegova zaostavština je takva da će imati odriješene ruke da igra za Urugvaj dok god želi, ma koliko godina imao. Takav će biti slučaj i na ovogodišnjoj Kopa Americi, gdje će Suares dijeliti minutažu u špicu sa Darvinom Nunjesom.
Imaju Urugvajci bar dva igrača iz klubova visoke klase u svakoj od linija tima i to je jedna od najvećih prednosti za Bijelsu. U zadnjoj liniji štoperski tandem čine Ronald Arauho i Hose Himenes, u veznom redu su Federiko Valverde, Rodrigo Bentankur i Manuel Ugarte, a ljubiteljima fudbala će nedostajati ikonična pojava Fernanda Muslere na golu. Tu će sada stajati čuvar mreže Internasionala iz Porto Alegrea Serhio Rošet.
Iako su u prethodnih 30 godina osvojili "samo" dvije titule šampiona (1995. i 2011), Urugvajci su i dalje uz Argentince jedna od dvije najtrofejnije ekipe na Kopa Americi sa 15 pehara, a Bijelsina misija je između ostalih da predupredi nove neuspjehe nakon eliminacije u grupnoj fazi Mundijala u Kataru.
.jpg)
SAD
Jesu tehnički obučeni, imaju i talenat, ali je sve to previše "komjuterski", kao neka vrsta fudbala iz fabrike. Gledajući imena stiče se utisak da Amerikanci vjerovatno nikada ranije nisu imali ovako jak tim, ali je po mišljenju velikog broja stručnjaka limitiran trenerskim (ne)znanjem selektora Grega Berhaltera. Kristijan Pulišić, Veston Mekeni, Đovani Rejna, Folarin Balogun, Timoti Vea, Malik Tilman, Junus Musa čine američku ofanzivnu liniju vjerovatno četvrtom najjačom na turniru (poslije Brazila, Argentine i Urugvaja), ali je tromost zadnje linije veliki problem. Imaju nekoliko dobrih igrača Jenkiji i u odbrani poput Kamerona Karter Vikersa iz Seltika, Antonija Robinsona iz Fulama i Krisa Ričardsa iz Kristal Palasa, ali je to i dalje tanko za visoke ambicije.
Amerikanci su prošle godine doživjeli hladan tuš porazom od Paname u polufinalu Gold kupa, a prethodno su u Kataru uspjeli da prođu grupu, ali onda rutinski izgubili od Holandije u osmini finala. Nisu takvi rezultati dovoljno dobri za generaciju od koje se očekuje da na domaćem terenu 2026. napadne minimum četvrtfinale Svjetskog prvenstva, uz nade i u nešto više. Ako na ovogodišnjoj Kopa Americi ponovo podbace to bi vjerovatno značilo otkaz Gregu Berhalteru, što tamošnjim ljubiteljima sokera čini se uopšte ne bi teško palo. Da je vođena boljim trenerom s klupe, možda bi Amerika mogla da izvuče dosta više, a potencijalni neuspjeh ovog ljeta bi koliko god to čudno zvučalo možda mogao da bude koristan na duže staze.
PANAMA
Pisali smo kako su Jamajka i islandski selektor interesantan spoj. Slična je situacija i sa Panamom, čiji je šef stručnog štaba Danac Tomas Kristijansen (doduše 51-godišnji stručnjak ima i špansko državljanstvo, a tokom 90-tih je čak odigrao i pet utakmica za Crvenu Furiju). Vodio je Kristijansen AEK iz Larnake, APOEL, Lids i Sen Žiloaz prije nego što je 2020. zasjeo na mjesto selektora Paname i dobio odriješene ruke da bez žurbe izgradi sistem. Prvi vidljiviji znaci višegodišnjeg rada uočeni su ljeta prošle godine, kada je Panama pobjedila protiv SAD-a u polufinalu Gold kupa, ali je onda poražena od Meksika u finalu.
Još od debitanstskog učešća na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. Kanalerosi imaju tendenciju da se konstantno usavršavaju i idu u korak s vremenom, a iako je to još veoma limitiran tim, u njihovoj se igri sve više očitava fudbalska pismenost. Prva zvijezda tima je desni bek Olimpik iz Marseja, Majkl Muriljo, a vrijedi izdvojiti i štopera Levskog, Hosea Kordobu, centarfora Zorje iz Luganjska, Eduarda Gerera, i vezistu Hjuston Dajnama, Adalberta Karaskilju. Ljubiteljima fudbala u Srbiji praćenje Paname biće posebno interesantno zbog novog krila Crvene Zvezde, Hosea Luisa Rodrigesa, poznatijeg pod nadimkom Puma.
BOLIVIJA
Zeleni su učestovali na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994. kada su na otvaranju ozbiljno namučili Njemce, poklekli tek u završnim minutima i time završili sa bilo čim na šta bi mogli da se ponose. Sve ostalo viđeno u prethodnih 30 godina nagoni na zaključak da je Bolivija daleko, daleko najslabija reprezentacija Južne Amerike i da izvan domaćeg terena i čuvene prednosti zbog nadmorske visine ne može da uradi baš ništa.
Daleko najpoznatije ime u bolivijskom timu je zapravo selektor. Bivši reprezentativac Brazila, Zago, preuzeo je korimilo državnog tima prošle godine, ali se čini da nema tog trenera koji bi od Bolivije mogao da napravi dostojnog takmaca konkurentima na kontinentu. Od 26 igrača u igračkom kadru čak 20 nastupa u nejakom domaćem prvenstvu, a samo je šest momaka u inostranstvu: Migel Terseros (Santos), Luis Hakin (Ponte Preta), Gabrijel Viljamil (LDU Kito), Haume Kueljar (Barselona B), Roberto Fernandes (Baltika Kalinjingrad) i Boris Sespedes (Iverdon). Nemaju Bolivijci više ni mučenog Marsela Morena, jedinog koji se godinama borio da svojim kvalitetom koliko-toliko spase čast svoje zemlje. Svaki bod na Kopa Americi biće premija za najslabiji tim turnira.
GRUPA D - BRAZIL, KOLUMBIJA, PARAGVAJ, KOSTARIKA
.jpg)
BRAZIL
Nekada su plesali Sambu, igrali se fudbala, ali to odavno nije stil Selesaa. Kada se predvođen Luisom Nazarijom De Limom 2002. prošetao do titule šampiona sveta, teško da je bilo ko mogao da pretpostavi da Brazil u sljedeće 22 godine ne da neće vidjeti novu titulu prvaka svijeta, već da neće vidjeti ni finale Svjetskog prvenstva, a da će se na samo jednom od sljedećih pet plasirati u polufinale, i to na domaćem terenu i da će tamo biti izblamiran sa sedam golova u mreži. Sve je to deprimirajuće za petostruke planetarne vladare, a ljubitelje fudbala širom svijeta vjerovatno i više od rezultata razočarava stil igre Karioka u prethodnih desetak godina. Nema tu više šarma Kopakabane u toj mjeri u kojoj bi se očekivalo od Brazilaca. Kao da je odlaskom generacije Ronaldinja, Ronalda, Kake, Adrijana, Kafua, Robinja, Žulija Baptiste neko pritisnuo dugme i učinio Brazilce totalnom suprotnošću. Sve je to bilo posebno uočljivo za vrijeme Titeovog mandata, kada je dobar dio igračkog kadra više izgledao kao skup radnika mesare nego kao ekipa od koje nekako logički i istorijski očekujete prefinjenost, vic u svakom potezu i dodir čarolije.
Sada je stigao iskusni Dorival Žunior. Stari vuk među trenerima kultno je ime u brazilskom klupskom fudbalu, a sada je dobio šansu da bogatu karijeru kruniše angažmanom u državnom timu. Usmjeravanje Endrika, Savija, Lukasa Beralda, Jana Kouta, Gabrijela Martinelija (nisu ni Rodrigo i Vinisijus mnogo stariji) i pokušaj da mladim momcima usadi u glavu značaj žutog dresa biće Dorivalov prioritet u početnoj fazi selektorovanja. Momci poput Vinisijusa i Rodriga, (a sada će i Endrik) igraju za Real Madrid i samom tom činjenicom imaju neki vid arogantnosti i manjka fleksibilnosti da istrpe autoritete. To kad Dorivala ne bi smjelo da prolazi, inače će sav njegov sportski dio posla biti uzaludan.
Na ovogodišnjoj Kopa Americi neće biti Nejmara, Rišarlisona, Antonija, Gabrijela Žezusa, Kazemira i Edersona, pa će turnir u SAD-u biti vatreno krštenje na velikoj sceni za mnoštvo mlađih igrača. Defanziva se i dalje oslanja na igrače starije garde poput Alisona, Markinjosa, Danila i Edera Militaa, a sve ostalo je na momcima koji tek treba da se dokažu u dresu Brazila. Jasno je da ćemo već ovog ljeta dobiti naznake potencijala Selesaa da 2026. napadne dugo priželjkivanu šestu titulu prvaka svijeta.
.jpg)
KOLUMBIJA
Velika generacija Kafeterosa dobacila je do četvrtfinala Svjetskog prvenstva 2014. i do dva polufinala Kopa Amerike 2016. i 2021. Utisak je da je Kolumbija mogla više samo da je imala zdrave najveće zvijezde Radamela Falkaa i Džejmsa (Hamesa) Rodrigesa u istom trenutku. Nisu se kockice poklopile, a sada se čini da je kasno za sanjanje velikih snova.
Ima selektor Nestor Lorenco nekoliko interesantnih igrača u sastavu poput Džona Durana, Luisa Sinistere, Džona Kordobe, ali i dalje previše toga zavisi od igrača na zalasku karijera, poput Hamesa, Davida Ospine, Mateusa Uribea, Santjaga Arijasa i tek nešto mlađih Jerija Mine, Johana Mohike, Džefersona Lerme i Rafaela Santos Borea. Prva zvijezda tima Luis Dijas još nije utkao svoje ime u istoriju državnog tima poput primjera radi Radamela Falkaa, a kako ima već 27 godina moraće to da počne da čini što prije.
Argentinac na klupi Kolumbije biće oslabljen za neigranje Huana Kuadrada, Matea Kasijere i Vilmara Barijosa, a treba uzeti u obzir da Kafeterosi više nemaju tako dugu klupu kao prije sedam, osam godina kada su kao rezerve ulazili odlični igrači poput Karlosa Bake, Adrijana Ramosa, Abela Agilara, Pabla Armera...
PARAGVAJ
Ljeta 2010. godine Albiroha je ispisala najsjanije stranice i plasirala se u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi. Uslijedio plasman u finale Kopa Amerike 2011, a onda krah koji traje već 13 godina. Propustili su Paragvajci prethodna tri Mundijala, a na isto toliko Kopa Amerika maksimalan domet bilo im je četvrtfinale. Sve je to neubjedljivo za selekciju koja je četiri puta vezano igrala na planetarnim smotrama od 1998. do 2010. i imala renomirane igrače poput Rokea Santa Kruza, Hosea Luisa Čilaverta, Nelsona Valdesa, Lukasa Barijosa, Salvadora Kabanjasa...
Migel Almiron je već godinama prvo ime paragvajskog fudbala, a među poznatijim igračima u timu su i Fabijan Balbuena (Dinamo Moskva), Omar Alderete (Hetafe), Gustavo Gomes (Palmeiras). Nade za budućnost najviše se polažu u 20-godišnjeg Hulija Enkisa iz Brajtona, ali je 20-godišnjak poslije glasnog ulaska u engleski fudbal utihnuo i prethodne sezone odigrao tek 12 utakmica u Premijer ligi bez datog gola. Selektor Paragvaja je jedan u nizu Argentinaca na ovom turniru Danijel Garnero. Poslije vođenja brojnih klubova u domovini, vodio je velikane iz Asunsiona Olimpiju i Libertad u periodu od 2018. do 2023. i tako zavrijedio selektorsku poziciju.
KOSTARIKA
Došlo je vrijeme da za Tikose više ne igraju Brajan Ruiz, Kejlor Navas, Selso Borhes, Kristijan Bolanjos, Oskar Duarte, Marko Urenja... Kakav je to kostarikanski tim bio u Brazilu 2014, kompaktan do krajnjih granica, prava takmičarska ekipa, primjer kako jedna reprezenzacija treba da izgleda. Ništa joj nisu mogle ni Italija, ni Engleska, ni Urugvaj, a samo je Tim Krul svojim spektakularnim refleskima u penal-seriji spriječio da ekipa Horhea Luisa Pinta zaigra u polufinalu Svjetskog prvenstva prije deset godina. Bila je Kostarika prelijepa priča tog ljeta, ali su to sada davno prošla vremena. Džoel Kembel ostao je jedini kao relikt prelijepe prošlosti, a napadač Spartaka iz Moskve Manfred Ugalde projektovan za najveću uzadnicu u narednim godinama. Svi ostali igrači nastupaju mahom za domaće velikane (Saprisa, Alahuelense, Eredijano) ili u MLS ligi. Jesu Kostarikanci autsajderi u Grupi D, ali navikli su nas i ranije na iznenađenja i ne bi bilo senzacionalno da ponovo prebace plan.
Grupna faza - 1. kolo
Grupa A
četvrtak na petak, 20. na 21. jun
02.00 (1,33) Argentina (5,00) Kanada (10,00)
petak na subotu, 21. na 22. jun
02.00 (4,00) Peru (3,20) Čile (2,05)
Grupa B
subota na nedjelju, 22. na 23. jun
00.00 (1,80) Ekvador (3,50) Venecuela (4,70)
03.00 (1,63) Meksiko (3,60) Jamajka (6,25)
Grupa C
nedjelja na ponedjeljak, 23. na 24. jun
00.00 SAD (1,20) (6,75) Bolivija (14,00)
03.00 Urugvaj (1,28) (5,40) Panama (12,00)
Grupa D
ponedjeljak na utorak, 24. na 25. jun
00.00 Kolumbija (1,63) (3,60) Paragvaj (6,25)
03.00 Brazil (1,13) (8,50) Kosta Rika (19,00)
Mozzart Sport; Sportski Forum
Nisu mogli da se igraju sa njima, jer nisu bili pripitomljeni. Imali su puške, a nisu imali vremena da bilo koga upoznaju. Navikli su da kod trgovaca kupuju gotove stvari, a "osvajanje raja" čitavom istorijom interpretirali kao samo još jednu puku transakciju i dobro obavljen posao. Od kada su krajem 15. vijeka Sporazumom u Tordesiljesu Portugal i Španija uz pomoć pape podjelili svu zemlju i počeli da eksploatišu ljudske i prirodne resurse Južne Amerike, Zeleni kontinent postao je simbol želje kolonijalista za pripitomljavanjem svih, čiji bi neobuzdani duh mogao da ugrozi njihove interese.
Kao što to obično biva, zlo je kao koncept dugoročno neodrživo i uvijek je u određenom trenutku bivalo pobjeđeno na direktan ili indirektan način. Nakon neuspjele apsolutističke restauracije i na krilima borbe kultnih revolucionara poput Simona Bolivara ili Hosea De San Martina stvorene su nezavisne južnoameričke države i zaustavljen je pokušaj da čitav kontinent sa svim svojim dragocjenostima bude vlasništvo nezasitih evropskih sila.
A gdje je tu fudbal? Na jednom od najviših stepenika značaja u društvenom životu žitelja Argentine, Brazila, Urugvaja, Paragvaja, Ekvadora, Kolumbije, Čilea, Perua, Venecuele i Bolivije. Počevši od 1916. godine Kopa Amerika predstavlja otelotvorenje južnoameričke nepripitomljenosti i prirodnosti koja često umije da zaliči na divljinu i autodestrukciju, na sve ono što je odvaja od svih ostalih "civilizovanijih" zemalja španskog i portugalskog govornog područja. Svi pozitivni i negativni aspekti istorijskih odnosa i povezanosti evropskog i američkog kontinenta čine da analogija sa Egziperijevim prinčevima, pripitomljavanjima i divljim ružama posluži kao savršen šlagvort za upoznavanje 16 selekcija ovogodišnjih učesnika.
Od predstojeće noći i utakmice između Argentine i Kanade (02.00) pa sve do 14. jula, na tlu SAD-a održaće se 48. izdanje Kopa Amerike, a tek drugo "sveameričko". Poslije 2016. i takmičenja održanog pod nazivom "Kopa Amerika Sentenario" u čast stogodišnjice turnira, ponovo će Kopa Amerika biti organizovana u saradnji KONMEBOL-a i KONKAKAF-a i umjesto redovnih 12 (deset iz KONMEBOL-a + dva gosta), imati 16 učesnika (deset iz KONMEBOLA + šest iz KONKAKAF-a).
Dvije konfederacije sklopile su strateško partnerstvo po kom će ovogodišnje izdanje Kopa Amerike okupiti sve najkvalitetnije selekcije iz obje zone, a naknadno će biti poznato da li će isti princip biti primjenjen i za naredni turnir 2028. ili će biti vraćen stari format sa deset KONMEBOL timova i još dva specijalna gosta. Vrijedi istaći da ovo partnerstvo ne znači budući izostanak KONKAKAF Gold kupova kao zasebnog takmičenja zone Sjeverne i Centralne Amerike i Kariba. Taj turnir se održava na svake dvije godine, prethodni je organizovan ljeta 2023, dok je naredni na programu ljeta 2025.
Sistem prve Kopa Amerike od one održane u "Korona uslovima" 2021. biće klasičan za turnire sa 16 učesnika. Ekipe će biti raspoređene u četiri grupe sa po četiri tima, a dva najbolja iz svih grupa plasiraće se u četvrtfinale. Uvodni od 32 meča na turniru odigraće Argentina i Kanada predstojeće noći od 02.00 na Mercedes Benc Areni u Atlanti, dok će finale biti odigrano na Hard rok stadionu u Majamiju 14. jula.
Tržišne vrijednosti reprezentacija prema Transfermarktu izražene u milionima evra:
1. Brazil (1.270.000.000), 2. Argentina (805.000.000), 3. Urugvaj (481.000.000), 4. SAD (346.000.000), 5. Kolumbija (283.000.000), 6. Ekvador (226.000.000), 7. Meksiko (205.000.000), 8. Kanada (182.000.000), 9. Paragvaj (135.000.000), 10. Jamajka (94.700.000), 11. Čile (83.300.000), 12. Venecuela (67.800.000), 13. Peru (33.500.000), 14. Panama (24.800.000), 15. Kostarika (22.000.000), 16. Bolivija (14.400.000).
Broj titula na Kopa Americi:
Argentina 15 (1921, 1925, 1927, 1929, 1937, 1941, 1945, 1946, 1947, 1955, 1957, 1959, 1991, 1993, 2021), Urugvaj 15 (1916, 1917, 1920, 1923, 1924, 1926, 1935, 1942, 1956, 1959, 1967, 1983, 1987, 1995, 2011), Brazil 9 (1919, 1922, 1949, 1989, 1997, 1999, 2004, 2007, 2019), Paragvaj 2 (1953, 1979), Čile 2 (2015, 2016), Peru 2 (1939, 1975), Bolivija 1 (1963), Kolumbija 1 (2001)
GRUPA A - ARGENTINA, KANADA, ČILE, PERU
ARGENTINA
Čitava zemlja je ljeta 1978. bila zaokupljena Svjetskim prvenstvom, a jedan bračni bar provodio je medeni mjesec u gradiću Bariloćeu, pritom vodeći računa da ne propusti utakmicu Argentina - Brazil. Samo osam dana kasnije Menotijevi Albiselesti postali su prvaci svijeta pobjedom nad Holandijom 3:1 i uslijedila je nacionalna euforija. Mario Kempes, Danijel Pasarela, Osvaldo Ardiljes, Ubaldo Filjol kao da su izbrisali sjećanja Argentinaca na period vladavine vojne hunte, ubijanja političkih disidenata i krvavu diktaturu generala Vidala, nastalu poslije smjene Izabele Peron dvije godine ranije.
Sljedeći momenat vodi nas u jun 1982. godine. Foklandski rat je završen, Argentina broji mrtve i ranjene. Vojno neiskusni i loše opremljeni dobrovoljci pokušali su da povrate arhipelag koji su Britanci okupirali još 1833. a vladajuća hunta je pokušala da iskoristi rat za skretanje pažnje sa inflacije, recesije u svim oblastima ekonomije i osiromašenja običnog čovjeka. Predvođeni Čeličnom lejdi (Margaret Tačer) Britanci su sačuvali vlast na Malvinima, a propast pohoda je rezultovala padom vojne hunte i uvođenjem demokratije.
Treća i posljednja slika seli nas u 1987. godinu, na dan kada je bračni par s početka priče dobio treće dijete. Argentini je prijetio građanski rat. Mladi oficiri Karapintadasi ustali su protiv vlade, a narod je izašao na ulice da brani demokratiju. Na tristotinak kilometara od Buenos Ajresa 30-godišnji Horhe odveo je ženu u bolnicu Garibaldi i nadao se da će poslije dva sina dobiti ćerku. Bebi je tokom trudnoće dijagnostikovan "fetalni distres" i postojale su velike šanse da bude rođena s ozbiljnim deformitetom. Roditelji su bili jako zabrinuti, ali se sve dobro završilo. Dijete jeste rođeno s jednim uvom potpuno preklopljenim kao anomalijom nastalom uslijed teškog porođaja, ali se to ispravilo poslije par sati, a Lionelu Andresu je izmjerena težina od oko tri kilograma.
Hronološko podvlačenje paralele između izgleda argentinskog društva i vremena kada je rođena jedna od dvije njene najveće amajlije važna je za razumijevanje značaja fudbalskih uspjeha koje su Gaučosi postigli u prethodne tri godine. Argentina u prošlih stotinak godina gotovo da nije imala nijedan momenat ekonomskog procvata, već se samo loše ekonomsko stanje interpretiralo na drugi način, a fudbal je u svemu tome predstavljao bijeg, ali bijeg izraženiji nego u bilo kojoj drugoj državi svijeta.
Osvajanje Kopa Amerike 2021. i Svjetskog prvenstva 2022. učinilo je čitave argentinske generacije rođene od 1980. godine nadalje ostvarenima u pogledu nacionalnog ponosa i poistovećenim sa svojim očevima, majkama, djedama, babama koji su mogli da to osjete u Maradoninoj eri. Dugo je godina Mesi bio kugla oko noge argentinskoj reprezentaciji, ali je prije godinu i po ipak izašao kao pobjednik iz svoje najveće sportske bitke u karijeri, okitio se titulom šampiona svijeta i tako kod većine fudbalskih zaljubljenika zadobio nezvaničnu titulu GOAT-a.
Istog dana kada je Argentina osvojila treću titulu šampiona svijeta, Mesi je izjavio da ipak neće završiti reprezentativnu karijeru i da će igrati i 2026. godine na Mundijalu u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Leova karijera ispostavila se vjerovatno najdužom reprezentativnom karijerom u odnosu na ono kako je prvobitno mogla da izgleda. Sjetite se samo ljeta 2016. kada je tim tadašnjeg selektora Herarda Tate Martina drugi put zaredom poražen u finalu Kopa Amerike od Čilea poslije penala. Tada je Mesi sa svega 29 godina završio s državnim timom, ali se kasnije uz brojna ubjeđivanja i molbe ipak predomislio i ispostavilo se tom odlukom promjenio tok fudbalske istorije i donio jednu od najispravnijih u životu.
Ko je samo mogao i da pretpostavi da će poslije svih neuspjelih pokušaja, trenerski početnik Lionel Skaloni biti taj koji će postati najuspješniji selektor Argentine i stati rame-uz-rame sa Sezarom Luisom Menotijem i Karlosom Biljardom. Nekadašnji igrač Deportiva iz La Korunje i Lacija uspostavio je sistem sličan onom u kom je Argentina došla do svojih najvećih uspjeha tokom 20. vijeka, a to je sistem u kom postoji jedan vanzemaljac, a svi ostali su ratnici spremni da poginu za pobjedu. Kao što ne bi bilo 1986. bez Buručage, Valdana, Brauna, Ruđerija, Pumpidoa... Tako ne bi bilo 2022. bez De Pola, Paredesa, MekAlistera, Akunje, Hulijana, Enca, Emilijana... (Di Marija je kategorija za sebe).
To odlikuje aktuelnu generaciju Argentine od nekih pređašnjih. Jesu ranije imali vedete poput Batistute, Krespa, Rikelmea, Teveza, Verona, Aguera, Kambijasa, Iguaina... ali je falilo igrača namazanih ratničkim bojama nalik periodu iz 70-tih, 80-tih i prvih par godina 90-tih. Istorija je do sada pokazala da je ratnička Argentina opasnija od Argentine koja umire u ljepoti.
Od 26 igrača na ovogodišnjoj Kopa Americi, čak 21 bio je u sastavu i u Kataru. U odnosu na Dohu nema Paula Dibale, Anhela Koree, Huana Fojta, Tijaga Almade i Papua Gomesa, a umjesto njih su tu Alehandro Garnaćo, Đovani Lo Selso, Nikolas Gonzales, Valentin Karboni i Lukas Martines Kvarta.
Aktuelna generacija igrača osvojila je sve što se može osvojiti u prethodne tri godine i sada igra prvi put poslije mnogo, mnogo godina jedan turnir bez rezultatskog pritiska i saznanja da će sve osim pehara biti veliko raočaranje za čitavu naciju. Brazil ima skuplji tim, a Argentina uhodaniji sistem. Šta će od toga presuditi, vjerovatno će nijanse odlučiti.
KANADA
Pojavom Alfonsa Dejvisa i Džonatana Dejvida, Javorov list je naglo izrastao u jednu od tri najsnažnije selekcije KONKAKAF zone. Nisu Kanađani godinama bili relevantan faktor čak ni u svojoj konfederaciji, a onda su se predvođeni zvijezdama Bajerna i Lila plasirali na Svjetsko prvenstvo prvi put od 1986. Od tog momenta uslijedio je rezultatski pad, jer su najprije Mundijal završili bez osvojenog boda, a zatim su na Gold kupu prošlog ljeta eliminisani u četvrtfinalu. Sve to košalo je posla Džona Herdmana, Engleza koji je vodio kanadski tim skoro šest godina. Njegov nasljednik Mauro Bjelo zadržao se tek oko osam mjeseci, a onda je u maju selektor postao Džesi Marš. Bivši trener Salzburga, Lajpciga i Lidsa tek je desetak dana sa svojim novim izabranicima i nije imao vremena da im prenese većinu taktičkih zamisli.
Kanađani kao jedni od domaćina imaju garantovano učešće na Svjetskom prvenstvu 2026. i jasno je da će od utakmice prvog kola Kopa Amerike protiv Argentine krenuti njihova istinska priprema za ono što ih očekuje za dvije godine. To što više nema Milana Borjana daleko je najkrupnija promjena u igračkom kadru. Golman Crvene Zvezde je poslije pozajmice u Slovanu iz Bratislave malo sišao sa radara, ali je odluka selektora da ne dobije poziv više plod želje da se reprezentacija podmladi na nekoliko pozicija gdje se već duže vremena oslanjala na veterane. Uz Dejvisa i Dejvida koji su alfa i omega tima, vrijedi istaći Tadžona Bjukenana (Inter), Stefena Eustakija (Porto), Kajla Larina (Majorka), Ismaela Konea (Votford) i Alistera Džonstona (Seltik). Tu je i nekadašnji igrač ivanjičkog Javora, a sada švedskog Malmea, Derek Kornelijus.
ČILE
Da li je potrebno reći bilo šta drugo osim da su u 2024. godini nosioci igre Čilea Klaudio Bravo (41), Aleksis Sančes (36), Maurisio Isla (36), Eduardo Vargas (35). Ovo jeste bio paklen tim... Ali 2015. godine. Nema nijedne reprezentacije na kompletnom američkom kontinentu čiji je kvalitet toliko opao u prethodnim godinama, kao što je to slučaj sa timom koji je dva puta zaredom osvojio Kopa Ameriku 2015. i 2016. godine i prethodno tek poslije penala ispao od domaćina Brazila u osmini finala Svjetskog prvenstva 2014.
La Roha je propustila prethodna dva Svjetska prvenstva, a posljednji zapaženiji rezultat imala je 2019. kada je stigla do polufinala Kopa Amerike. U januaru ove godine selektor je postao Rikardo Gareka. Argentinac je odveo Peru na Mundijal 2018. poslije 36 godina, a u Čileu se nadaju da će biti kadar da isto učini i sa njihovom selekcijom. Uz gorepomenute veterane vrijedi istaći i još nekoliko kvalitetnih igrača: Giljermo Maripan (Monako), Ben Brereton Dijas (Šefild Junajted), Erik Pulgar (Flamengo), Dario Osorio (Mitjiland), Gabrijel Suazo (Tuluz) i Viktor Davila (CSKA Moskva).
PERU
Grupa A spojila je dvije selekcije koje su najviše od svih na turniru oslonjene na veterane. Za peruanski tim i dalje igraju Paolo Gerero (40), Karlos Zambrano (35), Luis Advinkula (34), Đanluka Lapadula (34), Andre Kariljo (33), Kristijan Kueva (33). Siromašne su Inke mlađim igračima, a jedini među njima koji igra u nekoj od jačih evropskih liga jeste lijevi bek Fejnorda Markos Lopes. Član tima je i Migel Arauho, nekadašnji fudbaler Crvene zvezde, a sada MLS ligaša Portland Tajmbersa.
Aktuelni selektor Čilea Rikardo Gareka proveo je sedam godina na mjestu selektora Perua i odveo crveno-bijelo na Mundijal u Rusiju, finale Kopa Amerike 2019. i polufinale 2021. Sve viđeno od Peruanaca poslije toga bilo je izuzetno mršavo. Na loš kvalfikacioni ciklus za Katar, nadovezao se i loš početak ciklusa za sljedeće Svjetsko prvenstvo, a zbog toga je domaćeg trenera Huana Rejnosa zamjenio 72-godišnji Urugvajac Horhe Fosati, najstariji selektor na turniru.
GRUPA B - EKVADOR, MEKSIKO, JAMAJKA, VENECUELA
EKVADOR
Sve do početka 21. vijeka Ekvadorci su bili među najmanje uspješnim južnoameričkim selekcijama, a onda je uslijedio veliki uspon počevši od prvog plasmana na Svjetsko prvenstvo 2002. Četiri godine kasnije ostvaren je i istorijski plasman u nokaut fazu Mundijala u Njemačkoj, a tim je u sastavu imao nekolicinu veoma kvalitetnih igrača poput Antonija Valensije, Edisona Mendesa, Agustina Delgada, Ulisesa De La Kruza i nekadašnjeg igrača Crvene zvezde Segunda Kastilja.
Ustanovili su u prethodnih dvadesetak godina Trikolori nepisano pravilo da učestvuju na svakom drugom Svjetskom prvenstvu, a u Kataru su odlično počeli i porazili domaćina, a zatim odigrali neriješeno protiv Holandije u meču u kom su nadigrali tim Luja Van Gala. Bod je bio potreban Ekvadorcima za prolaz u posljednjem kolu protiv Senegala, ali ni toliko nisu uspjeli da osvoje, pošto je Kalidu Kulbali dao gol za pobjedu Lavova terange na dvadesetak minuta pred kraj.
Ostala je velika žal zbpg ispadanja u grupnoj fazi, a na mjesto selektora je umjesto Argentinca Gustava Alfara stigao Feliks Sančes Bas. Španac je sa Katarom osvojio Azijski kup 2019, ali je onda izgubio sve tri utakmice na Mundijalu, a u ekvadorskom savezu procjenili su da je Katalonac idealan za stvori igru "do noge" za kakvu čini se aktuelna generacija igrača ima kvalitet. Čelsijev Mojzes Kaisedo projektovan je da bude predvodnik državnog tima u sljedećih deset godina, a veliki kvalitet u zadnjoj liniji daju Pjero Inkapije iz Bajer Leverkuzena i Vilijan Paćo iz Ajntraht Frankfurta. Velike nade polažu u Ekvadoru na 17-godišnjeg Kendrija Paeza, člana tamošnjeg Independijentea iz Del Valjea kog je Čelsi već kaparisao za sumu od oko 20.000.000 evra. Prva opcija na poziciji centarfora je i dalje iskusni kapiten Ener Valensija. Najveća želja Ekvadoraca na ovogodišnjoj Kopa Americi biće plasman u polufinale, gdje nisu bili još od 1993. godine.
MEKSIKO
Pratilo je Sombrerose veliko prokletstvo osmine finala Svjetskog prvenstva. Sedam puta zaredom Meksiko je prolazio grupnu fazu na Mundijalu i sedam puta zaredom bivao eliminisan u prvoj nokaut rundi (od 1994. do 2018). Nadali su se da će jednom konačno doći red na četvrtfinale, ali su umjesto toga dobili prvi neprolazak grupe poslije četiri decenije. Uprkos činjenici da su prošle godine osojili novi trofej na KONKAKAF Gold kupu, ostaje utisak da je kvalitet igračkog kadra meksičke reprezentacije već nekoliko godina u padu, a to se prevashodno tumači činjenicom da je platežna moć tamošnjih klubova izuzetno dobra, pa se sve manje onih najboljih igrača iz meksičke lige odlučuje na odlazak u Evropu i dalje usavršavanje (čini se nešto slično poput situacije u ruskoj ligi).
Uslijed želje za podmlađivanjem selekcije, na ovogodišnjoj Kopa Americi neće biti dugogodišnjih članova startne postave Giljerma Očoe, Ektora Erere, Raula Himenesa, Henrija Martina, pa čak ni Irvinga Lozana. Dvije najveće zvijezde tima bez ikakve dileme su defanzivni vezista Vest Hema Edson Alvares i napadač Fejenorda Santijago Himenes. Vrijedi izdvojiti i Johana Vaskesa iz Đenove, Luisa Čavesa iz moskovskog Dinama, Orbelina Pinedu iz atinskog AEK-a, kao i nekolicinu igrače iz domaće lige poput Urijela Antune i Aleksisa Vege. Selektor Meksika je 46-godišnji Hajme Lozano, inače bivši reprezentativac u periodu od 2000. do 2007. godine.
JAMAJKA
Rege Bojsi su ostvarili istorijski plasman na Svjetsko prvenstvo u Francusku 1998, a onda je uslijedio post po pitanju značajnijih rezultata sve do sredine prethodne decenije, kada su najprije predvođeni Vinijem Šeferom, a zatim i legendom iz igračkih dana Teodorom Vitmorom vezali dva uzastopna plasmana u finala KONKAKAF Gold kupova 2015. i 2017. Nisu uspjeli Jamajkanci da naprave iskorak i odu u Katar, a u projekat zvani Mundijal 2026. krenuli su sa vrlo egzotičnim rješenjem Hejmirom Halgrimsonom. Čovjek koji je preporodio islandsku reprezentaciju i odveo je u četvrtfinale Evropskog prvenstva 2016, a zatim i u Rusiju 2018. pokušaće da isto učini sa Jamajkom i donese joj prvi plasman na planetarnu smotru poslije 28 godina.
A nije da Jamajka nema resurse za tako nešto. Tim je sačinjen od veoma kvalitetnih ofanzivaca poput Leona Bejlija (Bajer Leverkuzen), Majkla Antonija (Vest Hem) i nekolicine igrača sa zavidnim premijerligaškim iskustvom, kao što su krilo Fulama, Bobi De Kordova Rid, štoper Brentforda, Itan Pinok, i Demaraj Grej (sada u Saudijskoj Arabiji, prethodno godinama u Lesteru i Evertonu). Zadnja linija je upadljivo slabiji dio tima i prilično koči karipsku selekciju da dodatno napreduje. Učešće na Kopa Americi poslužiće kao priprema za nastavak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2026, primarnih za Halgrimsonov tim.
VENECUELA
Konačno malo svijetlih dana za reprezentaciju koju kroz čitavu istoriju prati nepopularan glas jedine južnoameričke selekcije koja još nije učestvovala na Svjetskom prvenstvu. Aktuelni kvalifikacioni ciklus Venecuelanci su počeli bolje nego ikada, jer zauzimaju četvrto mjesto poslije šest kola (prvih šest na tabeli ide direktno na Mundijal, sedma će u interkontinentalni baraž). Moraće tim argentinskog stručnjaka Fernanda Batiste još dosta da se potrudi kako bi izborio istoriju i igranje na Svjetskom prvenstvu 2026, ali se pozitivne stvari u igri vide iz okupljanja u okupljanje.
Ekipa djeluje izuzetno organizovano sa ograničenim resursima, a to i jeste jedini način kako tim oskudnog kvaliteta može do rezultata. Više se ne svodi sve na to da li će Hose Salomon Rondon uspjeti da sam uradi nešto, sada Venecuela ima još oružja kojima prijeti. Prodori Đironinog brzanjca Janhela Erere bili su noćna mora za većinu rivala u KONMEBOL kvalifikacijama prethodne jeseni, a tu je i nekoliko opasnih krilnih napadača poput Džefesona Savarina iz Botafoga i Jefersona Sotelda iz Gremija. Vrijedi istaći da Batista raspolaže još nekolicinom igrača iz "liga petica". Tu se svrstavaju Darvin Maćis iz Kadiza, Kristijan Kaseres iz Tuluza i rezervista Sosijedada Đon Aramburu.
GRUPA C - URUGVAJ, SAD, PANAMA, BOLIVIJA
URUGVAJ
Ludak je stigao da ludu fudbalsku naciju učini još luđom. Dolazak Marsela Bijelse na mjesto selektora Urusa izazvao je veliku pažnju, a na prvi pogled čini se da bi ovakva kombinacija mogla da bude pun pogodak. Fanatik kakvih nema mnogo, preuzeo je kormilo dvostrukih šampiona svijeta u nadi da će uspješno privesti kraju tranziciju koja znači završetak karijera Luisa Suaresa i Edinsona Kavanija. Samo što se napadač Intera iz Majamija ne odriče od nastupanja za državni tim ni u 38. godini, a njegova zaostavština je takva da će imati odriješene ruke da igra za Urugvaj dok god želi, ma koliko godina imao. Takav će biti slučaj i na ovogodišnjoj Kopa Americi, gdje će Suares dijeliti minutažu u špicu sa Darvinom Nunjesom.
Imaju Urugvajci bar dva igrača iz klubova visoke klase u svakoj od linija tima i to je jedna od najvećih prednosti za Bijelsu. U zadnjoj liniji štoperski tandem čine Ronald Arauho i Hose Himenes, u veznom redu su Federiko Valverde, Rodrigo Bentankur i Manuel Ugarte, a ljubiteljima fudbala će nedostajati ikonična pojava Fernanda Muslere na golu. Tu će sada stajati čuvar mreže Internasionala iz Porto Alegrea Serhio Rošet.
Iako su u prethodnih 30 godina osvojili "samo" dvije titule šampiona (1995. i 2011), Urugvajci su i dalje uz Argentince jedna od dvije najtrofejnije ekipe na Kopa Americi sa 15 pehara, a Bijelsina misija je između ostalih da predupredi nove neuspjehe nakon eliminacije u grupnoj fazi Mundijala u Kataru.
SAD
Jesu tehnički obučeni, imaju i talenat, ali je sve to previše "komjuterski", kao neka vrsta fudbala iz fabrike. Gledajući imena stiče se utisak da Amerikanci vjerovatno nikada ranije nisu imali ovako jak tim, ali je po mišljenju velikog broja stručnjaka limitiran trenerskim (ne)znanjem selektora Grega Berhaltera. Kristijan Pulišić, Veston Mekeni, Đovani Rejna, Folarin Balogun, Timoti Vea, Malik Tilman, Junus Musa čine američku ofanzivnu liniju vjerovatno četvrtom najjačom na turniru (poslije Brazila, Argentine i Urugvaja), ali je tromost zadnje linije veliki problem. Imaju nekoliko dobrih igrača Jenkiji i u odbrani poput Kamerona Karter Vikersa iz Seltika, Antonija Robinsona iz Fulama i Krisa Ričardsa iz Kristal Palasa, ali je to i dalje tanko za visoke ambicije.
Amerikanci su prošle godine doživjeli hladan tuš porazom od Paname u polufinalu Gold kupa, a prethodno su u Kataru uspjeli da prođu grupu, ali onda rutinski izgubili od Holandije u osmini finala. Nisu takvi rezultati dovoljno dobri za generaciju od koje se očekuje da na domaćem terenu 2026. napadne minimum četvrtfinale Svjetskog prvenstva, uz nade i u nešto više. Ako na ovogodišnjoj Kopa Americi ponovo podbace to bi vjerovatno značilo otkaz Gregu Berhalteru, što tamošnjim ljubiteljima sokera čini se uopšte ne bi teško palo. Da je vođena boljim trenerom s klupe, možda bi Amerika mogla da izvuče dosta više, a potencijalni neuspjeh ovog ljeta bi koliko god to čudno zvučalo možda mogao da bude koristan na duže staze.
PANAMA
Pisali smo kako su Jamajka i islandski selektor interesantan spoj. Slična je situacija i sa Panamom, čiji je šef stručnog štaba Danac Tomas Kristijansen (doduše 51-godišnji stručnjak ima i špansko državljanstvo, a tokom 90-tih je čak odigrao i pet utakmica za Crvenu Furiju). Vodio je Kristijansen AEK iz Larnake, APOEL, Lids i Sen Žiloaz prije nego što je 2020. zasjeo na mjesto selektora Paname i dobio odriješene ruke da bez žurbe izgradi sistem. Prvi vidljiviji znaci višegodišnjeg rada uočeni su ljeta prošle godine, kada je Panama pobjedila protiv SAD-a u polufinalu Gold kupa, ali je onda poražena od Meksika u finalu.
Još od debitanstskog učešća na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. Kanalerosi imaju tendenciju da se konstantno usavršavaju i idu u korak s vremenom, a iako je to još veoma limitiran tim, u njihovoj se igri sve više očitava fudbalska pismenost. Prva zvijezda tima je desni bek Olimpik iz Marseja, Majkl Muriljo, a vrijedi izdvojiti i štopera Levskog, Hosea Kordobu, centarfora Zorje iz Luganjska, Eduarda Gerera, i vezistu Hjuston Dajnama, Adalberta Karaskilju. Ljubiteljima fudbala u Srbiji praćenje Paname biće posebno interesantno zbog novog krila Crvene Zvezde, Hosea Luisa Rodrigesa, poznatijeg pod nadimkom Puma.
BOLIVIJA
Zeleni su učestovali na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994. kada su na otvaranju ozbiljno namučili Njemce, poklekli tek u završnim minutima i time završili sa bilo čim na šta bi mogli da se ponose. Sve ostalo viđeno u prethodnih 30 godina nagoni na zaključak da je Bolivija daleko, daleko najslabija reprezentacija Južne Amerike i da izvan domaćeg terena i čuvene prednosti zbog nadmorske visine ne može da uradi baš ništa.
Daleko najpoznatije ime u bolivijskom timu je zapravo selektor. Bivši reprezentativac Brazila, Zago, preuzeo je korimilo državnog tima prošle godine, ali se čini da nema tog trenera koji bi od Bolivije mogao da napravi dostojnog takmaca konkurentima na kontinentu. Od 26 igrača u igračkom kadru čak 20 nastupa u nejakom domaćem prvenstvu, a samo je šest momaka u inostranstvu: Migel Terseros (Santos), Luis Hakin (Ponte Preta), Gabrijel Viljamil (LDU Kito), Haume Kueljar (Barselona B), Roberto Fernandes (Baltika Kalinjingrad) i Boris Sespedes (Iverdon). Nemaju Bolivijci više ni mučenog Marsela Morena, jedinog koji se godinama borio da svojim kvalitetom koliko-toliko spase čast svoje zemlje. Svaki bod na Kopa Americi biće premija za najslabiji tim turnira.
GRUPA D - BRAZIL, KOLUMBIJA, PARAGVAJ, KOSTARIKA
BRAZIL
Nekada su plesali Sambu, igrali se fudbala, ali to odavno nije stil Selesaa. Kada se predvođen Luisom Nazarijom De Limom 2002. prošetao do titule šampiona sveta, teško da je bilo ko mogao da pretpostavi da Brazil u sljedeće 22 godine ne da neće vidjeti novu titulu prvaka svijeta, već da neće vidjeti ni finale Svjetskog prvenstva, a da će se na samo jednom od sljedećih pet plasirati u polufinale, i to na domaćem terenu i da će tamo biti izblamiran sa sedam golova u mreži. Sve je to deprimirajuće za petostruke planetarne vladare, a ljubitelje fudbala širom svijeta vjerovatno i više od rezultata razočarava stil igre Karioka u prethodnih desetak godina. Nema tu više šarma Kopakabane u toj mjeri u kojoj bi se očekivalo od Brazilaca. Kao da je odlaskom generacije Ronaldinja, Ronalda, Kake, Adrijana, Kafua, Robinja, Žulija Baptiste neko pritisnuo dugme i učinio Brazilce totalnom suprotnošću. Sve je to bilo posebno uočljivo za vrijeme Titeovog mandata, kada je dobar dio igračkog kadra više izgledao kao skup radnika mesare nego kao ekipa od koje nekako logički i istorijski očekujete prefinjenost, vic u svakom potezu i dodir čarolije.
Sada je stigao iskusni Dorival Žunior. Stari vuk među trenerima kultno je ime u brazilskom klupskom fudbalu, a sada je dobio šansu da bogatu karijeru kruniše angažmanom u državnom timu. Usmjeravanje Endrika, Savija, Lukasa Beralda, Jana Kouta, Gabrijela Martinelija (nisu ni Rodrigo i Vinisijus mnogo stariji) i pokušaj da mladim momcima usadi u glavu značaj žutog dresa biće Dorivalov prioritet u početnoj fazi selektorovanja. Momci poput Vinisijusa i Rodriga, (a sada će i Endrik) igraju za Real Madrid i samom tom činjenicom imaju neki vid arogantnosti i manjka fleksibilnosti da istrpe autoritete. To kad Dorivala ne bi smjelo da prolazi, inače će sav njegov sportski dio posla biti uzaludan.
Na ovogodišnjoj Kopa Americi neće biti Nejmara, Rišarlisona, Antonija, Gabrijela Žezusa, Kazemira i Edersona, pa će turnir u SAD-u biti vatreno krštenje na velikoj sceni za mnoštvo mlađih igrača. Defanziva se i dalje oslanja na igrače starije garde poput Alisona, Markinjosa, Danila i Edera Militaa, a sve ostalo je na momcima koji tek treba da se dokažu u dresu Brazila. Jasno je da ćemo već ovog ljeta dobiti naznake potencijala Selesaa da 2026. napadne dugo priželjkivanu šestu titulu prvaka svijeta.
KOLUMBIJA
Velika generacija Kafeterosa dobacila je do četvrtfinala Svjetskog prvenstva 2014. i do dva polufinala Kopa Amerike 2016. i 2021. Utisak je da je Kolumbija mogla više samo da je imala zdrave najveće zvijezde Radamela Falkaa i Džejmsa (Hamesa) Rodrigesa u istom trenutku. Nisu se kockice poklopile, a sada se čini da je kasno za sanjanje velikih snova.
Ima selektor Nestor Lorenco nekoliko interesantnih igrača u sastavu poput Džona Durana, Luisa Sinistere, Džona Kordobe, ali i dalje previše toga zavisi od igrača na zalasku karijera, poput Hamesa, Davida Ospine, Mateusa Uribea, Santjaga Arijasa i tek nešto mlađih Jerija Mine, Johana Mohike, Džefersona Lerme i Rafaela Santos Borea. Prva zvijezda tima Luis Dijas još nije utkao svoje ime u istoriju državnog tima poput primjera radi Radamela Falkaa, a kako ima već 27 godina moraće to da počne da čini što prije.
Argentinac na klupi Kolumbije biće oslabljen za neigranje Huana Kuadrada, Matea Kasijere i Vilmara Barijosa, a treba uzeti u obzir da Kafeterosi više nemaju tako dugu klupu kao prije sedam, osam godina kada su kao rezerve ulazili odlični igrači poput Karlosa Bake, Adrijana Ramosa, Abela Agilara, Pabla Armera...
PARAGVAJ
Ljeta 2010. godine Albiroha je ispisala najsjanije stranice i plasirala se u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi. Uslijedio plasman u finale Kopa Amerike 2011, a onda krah koji traje već 13 godina. Propustili su Paragvajci prethodna tri Mundijala, a na isto toliko Kopa Amerika maksimalan domet bilo im je četvrtfinale. Sve je to neubjedljivo za selekciju koja je četiri puta vezano igrala na planetarnim smotrama od 1998. do 2010. i imala renomirane igrače poput Rokea Santa Kruza, Hosea Luisa Čilaverta, Nelsona Valdesa, Lukasa Barijosa, Salvadora Kabanjasa...
Migel Almiron je već godinama prvo ime paragvajskog fudbala, a među poznatijim igračima u timu su i Fabijan Balbuena (Dinamo Moskva), Omar Alderete (Hetafe), Gustavo Gomes (Palmeiras). Nade za budućnost najviše se polažu u 20-godišnjeg Hulija Enkisa iz Brajtona, ali je 20-godišnjak poslije glasnog ulaska u engleski fudbal utihnuo i prethodne sezone odigrao tek 12 utakmica u Premijer ligi bez datog gola. Selektor Paragvaja je jedan u nizu Argentinaca na ovom turniru Danijel Garnero. Poslije vođenja brojnih klubova u domovini, vodio je velikane iz Asunsiona Olimpiju i Libertad u periodu od 2018. do 2023. i tako zavrijedio selektorsku poziciju.
KOSTARIKA
Došlo je vrijeme da za Tikose više ne igraju Brajan Ruiz, Kejlor Navas, Selso Borhes, Kristijan Bolanjos, Oskar Duarte, Marko Urenja... Kakav je to kostarikanski tim bio u Brazilu 2014, kompaktan do krajnjih granica, prava takmičarska ekipa, primjer kako jedna reprezenzacija treba da izgleda. Ništa joj nisu mogle ni Italija, ni Engleska, ni Urugvaj, a samo je Tim Krul svojim spektakularnim refleskima u penal-seriji spriječio da ekipa Horhea Luisa Pinta zaigra u polufinalu Svjetskog prvenstva prije deset godina. Bila je Kostarika prelijepa priča tog ljeta, ali su to sada davno prošla vremena. Džoel Kembel ostao je jedini kao relikt prelijepe prošlosti, a napadač Spartaka iz Moskve Manfred Ugalde projektovan za najveću uzadnicu u narednim godinama. Svi ostali igrači nastupaju mahom za domaće velikane (Saprisa, Alahuelense, Eredijano) ili u MLS ligi. Jesu Kostarikanci autsajderi u Grupi D, ali navikli su nas i ranije na iznenađenja i ne bi bilo senzacionalno da ponovo prebace plan.
Grupna faza - 1. kolo
Grupa A
četvrtak na petak, 20. na 21. jun
02.00 (1,33) Argentina (5,00) Kanada (10,00)
petak na subotu, 21. na 22. jun
02.00 (4,00) Peru (3,20) Čile (2,05)
Grupa B
subota na nedjelju, 22. na 23. jun
00.00 (1,80) Ekvador (3,50) Venecuela (4,70)
03.00 (1,63) Meksiko (3,60) Jamajka (6,25)
Grupa C
nedjelja na ponedjeljak, 23. na 24. jun
00.00 SAD (1,20) (6,75) Bolivija (14,00)
03.00 Urugvaj (1,28) (5,40) Panama (12,00)
Grupa D
ponedjeljak na utorak, 24. na 25. jun
00.00 Kolumbija (1,63) (3,60) Paragvaj (6,25)
03.00 Brazil (1,13) (8,50) Kosta Rika (19,00)
Mozzart Sport; Sportski Forum
.jpg)
.jpg)
