|
Post by Admin on Jun 5, 2022 10:24:55 GMT
YU 382/381 – posljednji let za Jugoslaviju
Svijet nam je, kad se zbio događaj o kojem kazujem, već bio uveo sankcije. Godina '92, mjesec jun. Naša fudbalska reprezentacija boravila je u Švedskoj, gdje je trebalo da učestvuje na Evropskom prvenstvu. Zbog odluke Međunarodne zajednice gostoprimstvo je otkazano, pa su naši momci, gotovo bespomoćni, ostali u Stokholmu. 'Nema aviona', rekli su tradicionalno hladni Skandinavci našim igračima i organizatorima puta. Jugoslavijom je brzo prostrujala vijest o sudbini Plavih. Neko se obratio za pomoć JAT-u i ja sam odmah prihvatio zadatak da evakuišem reprezentaciju.
Od Komiteta za sankcije dobijem odobrenje za specijalni let do Stokholma – YU 382/381. Čim je papir stigao vinuo sam se pod oblake. Dođem do rumunskog koridora, a njihova kontrola leta upozori me da nemam odobrenje za prelet ove zemlje i da ne mogu dalje. Uvjeravam ih da su kod mene sva dokumenta i odmičem. Ide novo ubjeđivanje, ali ne odustajem. S Boingom 737 činim krugove u spirali, sve dublje ulazeći u rumunski vazdušni prostor. Kontrolni toranj uporan da me vrati nazad. To nadmudrivanje traje kao kakav vazdušni most: zahtjevam od Beograda da zovu Bukurešt, javljaju mi da to upravo čine, no Bukurešt je, izgleda, spreman samo da mi što više zagorča taj posljednji let. Ne znam šta da radim. Nazad sigurno neću. Makar morao negdje prinudno da sletim. I sjetim se tako da imam posjetnicu jednog visokog rumunskog ministra što je nekoliko mjeseci ranije boravio u Beogradu. Upoznali smo se. Rumunskoj kontroli leta odmah izdiktiram njegovo ime i broj telefona. Ljubazno ih zamolim da ga pozovu i objasne ko pilotira avionom i kuda sam krenuo. Nije prošlo ni pola sata, javili su mi kako mogu nesmetano da nastavim put.
***
Već sam bio blizu Baltičkog mora. Ispod mene moderan, prav, veliki autoput. Pomislim kako je magistrala idealna za slijetanje. Takva pomisao izgleda samo meni, profesionalnom pilotu, može da padne na pamet. Ali kasnije će se pokazati da je to bilo na svom mjestu. Iz tog razmišljanja prenula su me dva borbena NATO aviona. Nisam vidio odakle su se stvorili. Primjetim jedino da me lagano usmjeravaju ka Norveškoj. Slutim šta spremaju i odlučim se za drsko rješenje: okrenem avion pod nagibom, pa ka njima! Nestali su istog časa. Kuda – nisam vidio. Ko rukom odneseni.
***
Dobijem dozvolu za slijetanje u Stokholm, na aerodrom Arlanda. Još dok sam rulao, ka meni su počela da jure borna kola, na sve strane vojska, policija. Kao da sam doletio borbenim avionom, a ne putničkim. Mjesto određeno za prolaz naše posade i reprezentacije ograđeno trakama na kojima piše: Oprez, ne približavaj se! Pokušavam da pronađem reprezentativce, ali sve koje sam pitao na aerodromu samo sliježu ramenima. Najzad mi jedna policajka pokaže vrata sa dvije brave iza kojih se čuo žamor. Hitro se uputim tamo, lupam, niko se ne oglašava. Nekoliko sekundi kasnije čujem kako neko pita ko sam. Predstavim se i istog časa odjekne erupcija oduševljenja. Vrata mi otvore švedski policajci koji su čuvali naše fudbalere. Odmah se rukujem sa svim momcima. A Siniša Mihajlović ide od jednog do drugog i samouvjereno govori: “Šta sam rekao? Šta sam vam rekao? Jesam li bio u pravu kad sam govorio da će Steva da dođe po nas?” Naše muke i nevolje, međutim, tek tada su počele...
Iz ispovijesti kapetana Stevana Popova /
Miroslav Stefanović, Novi Sad, 1994. godine
Krajem 80-tih i početkom 90-tih godina prošlog vijeka mapa Evrope promjenila se do neprepoznatljivosti. Urušavanje poslijeratnog svijeta što su naslijedili i oblikovali bebi-bumeri, oličenog u padu Berlinskog zida, obilježili su kraj Hladnog rata i slom komunizma u nekadašnjem Istočnom bloku. Kao kičicom – iscrtavane su nove granice, nicale nove države, nove nacije.
Vjetar promjena (Wind of Change) 'milovao' je planetu.
(Uvedi me u čaroliju tog trenutka / Te velike noći u kojoj djeca sjutrašnjice svoje snove dijele sa tobom i sa mnom / Uvedi me u čaroliju tog trenutka / Te velike noći u kojoj djeca sutrašnjice sanjare na vjetru promjene / Taj vjetar promjena duva pravo u lice vremena / Kao olujni vjetar što pokrenuće zvono slobode u ime mira / Neka tvoja balalajka svira ono što želi da kaže moja gitara.)
Evropa se udruživala. Nastala je Evropska unija.
SSSR se raspao, Njemačka se ujedinila.
Demokratija i višestranačje osvajali su dojučerašnje sovjetske satelite.
I dok je iz zagrebačkog Lisinskog Toto Kutunjo grmio u onom svom bijelom odjelu (L’Europa non è lontana / C’è una canzone italiana per voi / Insieme, unite, unite, Europe!), širom Jugoslavije pomahnitali politički kurjaci i bezumni poganci urlali su neke druge, opasne i zapaljive parole.
Samo sedam dana nakon velikog evrovizijskog spektakla, u istom gradu, dogodio se još veći haos – Maksimir. Bio je 13. maj 1990. Bila je slika i prilika onoga što se sprema. I bio je početak kraja Titove Jugoslavije.
Rekvijem za Jugoslaviju ujedno je i rekvijem za najbolju generaciju fudbalera stasalih na ovim prostorima.
Nestankom Jugoslavije nestala je šansa da se formira jedna od najvećih sportskih ekipa 20. vijeka – da u istom timu na velikom takmičenju zaigraju zlatni “čileanci” (1987), najistaknutiji članovi Osimovog sastava iz Italije (1990) i Zvezdini evropski i svjetski šampioni (1991).
To veliko takmičenje trebalo je da bude Evropsko prvenstvo u Švedskoj 1992. godine.
"Gledajući iz ove perspektive, period prije toga bio je veoma povoljan za naš fudbal. Reprezentacija je redovno učestvovala na prvenstvima, na Mundijalu u Italiji nesrećno ispala u četvrtfinalu, Zvezda bila šampion Evrope... Tako da je velika žal što se sve ono izdogađalo”, priča za Mozzart Sport Fahrudin Omerović, jedini igrač iz Bosne i Hercegovine koji je prihvatio da ide na EP.
Plavi su otputovali na šampionat Evrope u krnjem sastavu, bez selektora i hrvatskih igrača, s koferima punim loših misli i neizvjesnošću koja izluđuje. Ratna stihija već se bila prenijela iz Hrvatske u Bosnu. Gorelo je i pucalo na sve strane. Odluka Saveta bezbjednosti Ujedinjenih nacija bila je surova, ali i očekivana. U razmaku od 15 dana donijete su rezolucije 752 i 757. Ovom prvom Evropa je uvela djelimične sankcije zvaničnom Beogradu, zahtjevajući od Slobodana Miloševića da JNA ne interveniše u sukobu u Bosni. Sve pod prijetnjom novih mjera. Dok je drugom, donijetom pretposljednjeg dana maja, uslijed nepovjerenja u jugoslovenske institucije, konačno presuđeno i Plavima.
Uz blokadu ambasada u mnogim evropskim zemljama, zaplijenu sredstava sa računa, trgovinski embargo, zatvaranje granica za uvoz i izvoz robe, rampa je spuštena za kulturnu i sportsku razmjenu.
U najkraćem - Jugoslaviji je zabranjeno da učestvuje na Evropskom šampionatu!
Od kasnog popodneva 31. maja, pa sve do ponoći 02. juna, trajala je drama jugoslovenske ekspedicije u Švedskoj. Holivudski vrhunac dogodio se na aerodromu u Stokholmu, uz maestralnu glavnu rolu kapetana Steve Popova. A da sve u ovoj priči bude potpuno filmski potrudili su se Danci. Zamjena za protjeranu Jugoslaviju postala je šampion Evrope.
PRIČA SE ZAVRŠILA U BEČU
"Još tokom 1990. godine dalo se naslutiti šta nas čeka. Na stadionima je dolazilo do nereda u prvenstvenim utakmicama. Počev od one u Splitu (Hajduk – Partizan), gdje sam i ja nastupio", prisećao se dalje Omerović. “Mislim da je bio 20. minut kada smo morali da bježimo sa terena u svlačionicu. Pa paljenje jugoslovenske zastave... Bilo je teško, meni nepojmljivo. Prije toga i prekid meča Dinamo – Zvezda... Vidjelo se da to ne ide u dobrom smjeru”.
Kvalifikacioni ciklus za Švedsku počeo je septembru 1990. Iz prve tri utakmice četa Ivice Osima sakupila je maksimalnih šest bodova (gol-razlika 8:1) i sigurno gazila ka prvom mjestu. Krajem marta 1991, četiri dana prije prvih većih sukoba u Hrvatskoj (Plitvice), u Beogradu je lako pala Sjeverna Irska (4:1). Potom sredinom maja i Farska Ostrva (7:0). U timu su i dalje Hrvati Ivković, Ladić, Jarni, Vulić, Boban, Prosinečki, Šuker. Protiv Farana petorica starteri (Ivković, Jarni, Vulić, Boban, Prosinečki), trojica strijelci (Vulić, Boban i Prosinečki), Tomislav Ivković kapiten.
A onda je buknulo u Vukovaru...
"Ja sam uvijek pošteno igrao za Jugoslaviju. Ali kad igraš u hrvatskom dresu, to je nešto sasvim drugo. To je za mene bila realizacija dječačkih snova", govorio je svojevremeno Zvone Boban u kameru Vuka Janića, a za potrebe filma Posljednji jugoslavenski tim (2000). "Posljednju utakmicu odigrao sam protiv Farskih Ostrva u maju '91. Pobjedili smo ubjedljivo, igrali sjajno... Poslije toga niko više nije igrao za Jugoslaviju. Od Hrvata više niko. Prosto, riješili smo da istupimo. Stvorena je hrvatska država. Htjeli smo da igramo za našu državu. Istorija nam se dogodila pred očima i mi smo morali da idemo u korak s njom”.
Polovinom oktobra iste godine Jugoslavija je gostovala u Torshavnu – revanš sa Faranima. Ostaće zabilježeno da je posljednji Hrvat u plavom dresu bio tada 19-godišnji Mario Stanić, igrač sarajevskog Željezničara. Na dan utakmice, u Gospiću, hrvatska vojska i policija pobile su više od 100 srpskih civila. Nekoliko dana kasnije uslijedio je odgovor. Policija SAO Krajine uz podršku snaga JNA napravila je pokolj u mjestima Hrvatska Dubica, Baćin i Cerovljani.
Uslijediće masakr za masakrom, pokolj za pokoljem.
Više nije bilo povratka...
"Neki od hrvatskih igrača napustili su reprezentaciju zato što su morali, neki zato što su htjeli. U svakom slučaju, za mene je to bilo očekivano i normalno”, ispričao je svojevremeno Siniša Mihajlović. “Vjerovatno bih i ja isto postupio. Ljudi su živjeli u Hrvatskoj, Hrvatska hoće da se otcjepi – zašto bi oni igrali za reprezentaciju Jugoslavije? Da, u početku mi je bilo malo čudno, ali kasnije sam razumio njihovu odluku”.
Ivica Osim, selektor posljednjeg jugoslovenskog tima, bio je među onima što su najduže vjerovali u jugoslovensku ideju i opstanak zajedničke države. Dok su mu igrači jedan-po-jedan otkazivali, u razgovoru za sovjetski nedjeljnik “Fudbal” poručio je kako će nastaviti da radi svoj posao najbolje što umije, makar se na njegove pozive niko ne bude odazivao, te da će tako biti sve dok se pred utakmice nacionalnog tima bude vijorila ista, jugoslovenska zastava. I dok bude išla himna “Hej, Sloveni”.
Kasnije je ipak priznao da je to bila borba sa vetrenjačama.
“S ove distance kad pogledam u prošlost... Kako da kažem... Čovjek doživljava nešto i počinju da mu se vraćaju neke slike: recimo, dolaska Hitlera na vlast. Ne upoređujem nikoga sa Hitlerom, ali to su te promjene. Vidiš kako to ide nekim pogrešnim putem, kako se manipuliše masama, kako počinje da radi ta propagandna mašinerija, kako se pojavljuju 'gebelsi', govorio je Osim u Janićevom filmu.
“Imao sam osjećaj u kom pravcu sve ide. To je bila gotova stvar, niko nije lud, to se vidjelo... Pred sam kraj mandata pokušavao sam, ako ništa drugo, da napravim tim u kom će i dalje biti nekakva mješavina igrača. Makar što pojedini ne dolaze iz tih djelova koji su se praktično već bili odvojili, gledao sam da podsjeća na te krajeve po imenu, po prezimenu, da čovjek ima bar iluziju da se radi o multinacionalnoj selekciji. Don Kihot je bio malo dijete za mene. A onda sam vidio da ne ide. Priča se završila u Beču. I digao sam ruke od svega”.
Posljednju zvaničnu utakmicu reprezentacija velike Jugoslavije odigrala je na Prateru protiv Austrije.
"Sjećam se tog puta za Beč, posljednja utakmica u kvalifikacijama... Novembar '91. godine, letimo negdje preko Subotice, noć je bila, i vide se vatra i bljesak od ratnih dejstava oko Vukovara”, prisjeća se tih dana pouzdani defanzivac Partizana Budimir Vujačić 30 godina kasnije.
“Tamo na stadionu bilo je nekih transparenata protiv nas i naše reprezentacije što su ispisali navijači, više ne znam ni koji. Rat je uveliko bjesnio, raspadala se jedna divna država”...
Plavi su rutinski priveli kraju taj kvalifikacioni ciklus, golovima Vladana Lukića i Dejana Savićevića slavili u Beču (2:0) i zadržali bod prednosti u odnosu na Dance. Mada su Hrvatska i Slovenija nedugo nakon Zvezdinog Barija proglasile nezavisnost, na Osimovom širem spisku za EURO (proljeće 1992) našli su se i hrvatski i slovenački fudbaleri. Negdje tih dana kreće političko-sportska igranka koja će trajati sve do odlaska u Švedsku.
IVICA OSIM ZA NEKA BOLJA VREMENA
Plavi u Švedskoj ponovo zajedno?! - grmilo je sa naslovnice beogradskog Sporta 3. maja. Na unutrašnjim stranama pojašnjenje uz naslov: Spisak i za selektora (gorka) tajna.
Selektor Ivan Osim (zasad) računa i na Zlatka Vujovića, Ivkovića, Kataneca, Jarnija, Šukera i Vulića, iako nije poznato da li i kako FSJ može da realizuje njegove planove. Kako bilo, za 20 plavih majica konkurišu: Ivković (Sporting), Katanec (Sampdorija), Jarni (Bari), Šuker (Sevilja), Vulić (Nant), Vujović, Baždarević, Hadžibegić (Sošo), Stojković (Verona), Kodro (Real Sosijedad), Đukić (La Korunja), Spasić (Osasuna), Leković, Milojević, Pančev, Mihajlović, Savićević, Najdoski, Jugović (Crvena Zvezda), Omerović, Jokanović, Mijatović, Milanič, Novak, B. Brnović, Vujačić, Stanojković (Partizan), Stanić (Željezničar), Vidaković (Sarajevo), Babunski (Vardar).
A onda tik uz glavnu priču i prvi hladan tuš za selektora - Srećko Katanec: Odlučio sam da ne igram!
“Razgovarao sam ponovo sa Osimom i kazao mu da neću igrati. Bilo mi je teško kada sam u novembru donio tu odluku, ali ne mogu sada da mijenjam mišljenje. Nema to nikakve veze sa FS Slovenije, nemam ja ništa sa njima. Kad je trebalo da se oglase, nigdje ih nije bilo, a sad oni meni da daju nekakvu dozvolu?! Ne treba mi! Ovo je samo moja odluka”.
Na pitanje kakvi su izgledi Plavih u Švedskoj prvotimac Sampdorije je kazao:
"Ako bi igrali i fudbaleri iz Hrvatske, bila bi to veoma jaka reprezentacija. Ali ni bez njih neće biti mnogo slabija. Na mom mjestu, recimo, igraju dva izvanredna igrača – Jugović i Jokanović. Sigurno će imati veliki motiv da se dokažu”.
I Predrag Mijatović predviđao je visok plasman Plavih ukoliko bi se odazvali svi igrači (“Konkurisali bismo za polufinale”), dok je Mehmed Baždarević u svjetlu sve žešćih međunacionalnih sukoba u državi pozivao na razum i političare i narod:
“Širi spisak sa fudbalerima iz Hrvatske je logičan, jer ta je reprezentacija počela kvalifikacije. Svako bi tako razmišljao da je na Osimovom mjestu. Pitanje je samo da li je sve to ostvarivo. U svakom slučaju, kada bi se svi ti momci još jednom okupili, makar i posljednji put, možda bi naš narod i političari uvidjeli svoju veliku zabludu sa podjelama. Bila bi to velika pobjeda fudbala i dokaz da je sve ovo što se dešava moguće prevazići. Što se šanse tiče, mislim da bi kompletna Jugoslavija bila jedan od najvećih favorita”.
Od optimizma koji je tu i tamo provejavao tokom prvih majskih dana uskoro neće ostati ništa. Sukobi u Sarajevu pretvorili su se u opsadu grada i potpunu blokadu od strane VRS (Vojske Republike Srpske) potpomognute snagama JNA. Na Sarajevo je sa okolnih brda padalo više od 300 granata dnevno. Zavladala je nestašica vode, hrane, struje, ljekova...
(Pokazaće se kasnije da su upravo ta dejstva po užem gradskom jezgru bila glavni razlog za uvođenje sankcija zvaničnom Beogradu.)
U takvim uslovima reprezentativcima iz Bosne i Hercegovine više nije bilo do fudbala.
“Sportisti su uvijek imali korektne odnose. I tada i prije i poslije toga. I danas je tako. Mnogi od nas su igrali u istim klubovima. Ali ne mogu da osuđujem nekoga što je u ono vrijeme imao neki stav, jer uglavnom se njima pucalo oko kuće. Nama nije”, objašnjava Vujačić. “Sigurno da je bilo onih što su bili radikalniji i sa naše i sa njihove strane. Međutim ne želim nikome da sudim. Imajući u vidu šta se sve dešavalo na teritoriji bivše države, mogu apsolutno da razumijem svakog kome je neko nastradao – rođak, uža familija, najmiliji”...
Osimova jednačina sa šest nepoznatih - glasio je je naslov teksta na udarnim stranicama Sporta, koji je potpisao Momčilo Popović.
“Od 30 kandidata koji su se našli na širem spisku, čini se da su sigurni samo njih četrnaestorica. Nažalost, situacija oko inače standardnih Hadžibegića, Baždarevića i Kodra potpuno je neizvjesna. Oni su u stalnom kontaktu sa stručnim štabom i gotovo svakodnevno dobijaju bilten sarajevskih događaja. Najteže je Baždareviću, kome se, prema nezvaničnim informacijama, majka nalazi u grotlu ratnih događaja. Sasvim je razumljivo da se njih trojica u takvoj situaciji ne mogu lako izjasniti. A i pitanje je kako bi njihova odluka, ma kakva bila, odjeknula u ovako zapaljivoj jugo-atmosferi”.
S prvom izjavom da se i sam premišlja da li da putuje na EURO uslijed sveg haosa, selektor se našao na udaru pojedinih medija, prije svega u Srbiji.
Ivica Osim na vatri koju je najmanje zaslužio: Neka me ne tjeraju, sam ću da odem! - razočarano je poručio Švabo nekoliko dana, pošto je počelo žestoko granatiranje njegove Grbavice.
“Ni kriv ni dužan, u jeku dileme da li ostati na kormilu reprezentacije, Ivica Osim doživio je da ga, maltene, tjeraju. Uvijeno u oblandu, kroz zahtjeve da se konačno odluči hoće li zadržati selektorsku funkciju, stižu “dobronamjerni savjeti” pojedinih dušebrižnika sa televizije, iz štampe... Niski udarci, pisao je Sport u izdanju od 13. maja.
“Najvjerovatnije ću otići, ali nema potrebe da me bilo ko tjera. Sam ću da odlučim. Meni je najteže, noćima ne spavam, ne znam šta mi je sa porodicom. Očigledno da nekome ne odgovaram. Ne moram više da vodim ni Plave ni Partizan. Tako bi mi sigurno bilo lakše”.
Deset dana kasnije dogodila se čuvena konferencija za medije u prostorijama FSJ na Terazijama na kojoj je selektor, uz suze, podnio neopozivu ostavku.
Sublimacija svih naslova beogradske štampe u jednom: Osim za neka bolja vremena.
“Na jučerašnjoj konferenciji za štampu u FSJ selektor ozvaničio odluku da ne vodi Plave na EURO 92. Savezni kapiten Miljan Miljanić ponovio da Osim ipak ostaje na kormilu reprezentacije i da neće tražiti novog selektora. Čabrinović i Popović stručni tandem za Švedsku”, uslijedilo je pojašnjenje.
“Želim da se moja odluka tumači kao privatna. Žao mi je što se oko nje napravio toliki cirkus. Nema ja šta mnogo da objašnjavam. Trebalo bi da se sjetite da sam se ja rodio u Sarajevu, a znate šta se tamo dešava”.
Ilija Najdoski sjeća se kako mu je Osim neposredno prije nego što će podnijeti ostavku priznao da je pogriješio što ga nije poveo u Italiju...
“Veliki čovjek, sjajan trener, autoritet! Jednostavno, osjetio je da to nije to, da nema atmosfere kakva je trebalo da bude. Počele su sve te gluposti u zemlji... Uprkos tome mi smo bili profesionalci do kraja, trenirali, radili, nadali se, ali...“
Skraćeni spisak od 18 imena objavljen istog dana ostao je potpuno u drugom planu: Omerović, Leković, Stanojković, Radinović, Dubajić, Petrić, Brnović, Milanič, Vujačić, Najdoski, Novak, Jugović, Jokanović, Savićević, Stojković, Mijatović, Mihajlović i Pančev. Saopšteno je kako se radi o zajedničkoj odluci selektora u ostavci i vršioca dužnosti Ivana Čabrinovića, kome je Miljan Miljanić poverio da povede reprezentaciju u Švedsku.
Pod vinjetom ‘reagovanja’ odjeknule su riječi Dejana Savićevića:
“Znam koliko je Švabi teško. Ako ne može da ide, hvala mu za sve dosad. Naše šanse na Euru? Poslije svega što se izdogađalo ne možemo da se nadamo nekom većem uspjehu. Sad je bitno samo da se ne obrukamo”.
I mada se savezni kapiten tih dana oglašavao u svim medijima, tvrdeći kako niko osim Hrvata nije otkazao, bilo je jasno da se plavo jato ubrzano osipa. Na skraćenom spisku nema Kodra, Baždarevića, Hadžibegića...
Čuveni Miša Vasiljević u komentaru pod naslovom “Odlazi vitez” pravdao je odluku veterana Faruka Hadžibegića i pozvao nadležne da ga se ne odriču tako lako:
“Uglavnom svi beogradski listovi prenijeli su tragičnu intimu reprezentativnog fudbalskog kapitena Faruka Hadžibegića. Do juče stamen, srećan i, razumljivo, bogat mladi čovjek koji zrači mudrošću, plemenitošću i duhovnom širinom, danas je neizrecivo tužan i razočaran, teško povrijeđen i kao gromom pogođen usred srca. Prisiljen je da otkaže reprezentaciji i selektoru Osimu. Primjerni kapiten ne protestuje i ne pati samo zbog svoje porušene kuće i svojih najbližih što vidaju rane. On javno ustaje u ime svih svojih drugova, od Stojkovića i Pančeva do Savićevića i Kataneca – a protiv ljudi koji su smislili ovaj prljavi i surovi rat. Faruk Hadžibegić je čovjek planina i zaslužuje da se za njega borimo do posljednjeg tračka nade. On je to zaslužio jer ne pripada grupi onih, sada već bivših reprezentativaca, koji su sa secesijom prvi pribjegli 'svome' jatu i sve 'tuđe' bacili pod noge”.
Na spekulacije da je otkazao zbog raznih prijetnji koje je dobijao tih nesrećnih dana, Hadžibegić je u razgovoru za Mozzart Sport kazao:
„Ja lično nikad nisam imao prijetnju ni od koga. Ono što mogu reći sa garancijom jeste da ta reprezentacija nije imala nikakvih problema sa bilo kim. I ja i ostale kolege donijeli smo odluku za koju smatram da je bila sasvim prirodna, da se morala donijeti. Mislio sam kako je neprikladno da idem na EP, dok se u mom gradu i mojoj državi dešava rat. Nije bilo lako odlučiti se na takav korak. Ali razum je pobjedio srce. Vjerujem smo tom odlukom pokazali zrelost. I ne žalim zbog nje“.
Posljednji kapiten Plavih želio je da istakne još jednu stvar:
„Bili smo grupa koja je disala i živjela zajedno. Rasla zajedno. Odnos među igračima bio je fantastičan. Nikakve nesuglasice, nikakvi signali krize. I danas smo prijatelji, bez obzira na sve okolnosti koje su se dešavale tokom tog prokletog rata“.
Tri dana pošto se Osim povukao reprezentacija je otputovala u Firencu - lakša provera protiv Fjorentine. Prilikom odlaska iz Italije dogodio se emotivni susret sa Baždarevićem i Hadžibegićem.
“Faruk Hadžibegić i Mehmed Baždarević ne mogu da igraju na EP u Švedskoj, ali se čestiti i dostojanstveni, kakvi jesu, ne osjećaju bivšim reprezentativcima. Održali su obećanje i u utorak na ciriškom aerodormu sačekali svoje reprezentativne drugare, podjelili s njima poljupce, suze i nevesele priče, proveli zajedno dva sata, platili kompletan račun u restoranu i vratili se u Sošo s bolom u grudima”, javio je reporter Sporta s ovog putovanja.
Buda Vujačić odlično se sjeća tih scena...
“Poslije te utakmice sa Fiorentinom letjeli smo za Cirih iz Milana, da bi nas na aerodromu sačekali Faruk i Meša. Dva sjajna momka koja su puno dala reprezentaciji. I jedan i drugi suznih su se očiju oprostili od nas”.
Mada je već bio bivši, Ivica Osim ključno je doprinio da se Slovenci, Darko Milanič i Džoni Novak, nađu u avionu za Štokholm.
Beogradska štampa s kraja maja: “Dugo su se dvoumili i na kraju odlučili – igraće za Osima! Darko Milanič i Džoni Novak sa slovenačkim pasošima u dresu Jugoslavije. Tek na nagovor selektora u ostavci potvrdili su učešće na EP u Švedskoj.
“Nije mi lako”, besjedio je juče u lobiju hotela Hajat Džoni Novak. “Trebalo je naći neki razlog. Pokolebala nas je selektorova ostavka. Imam svoju državu, reprezentaciju, a ipak igram za Jugoslaviju. Nema logike, zar ne”?
Iz FS Slovenije vam nisu pravili probleme?
“Ne, ne, oni su nam još ranije dali dozvolu. Dugo sam razmišljao, zajedno sa Milaničem. Razgovarali smo i odlučili da poslušamo Osima. Uspio je da nas nagovori. Obećali smo da ga nećemo razočarati. On je izuzetan čovjek i veliki trener”.
Slovenija 03. juna igra protiv Estonije, debi na međunarodnoj sceni.
“Iz Saveza su nam rekli da je za Sloveniju čast što će dva njihova igrača imati priliku da igraju na EP”, kazao je Darko Milanič. “Ako je neka dilema i postojala, sada je otklonjena. U svakom slučaju, ovo je će biti naš oproštaj od reprezentacije Jugoslavije”.
A onda u ponedjeljak 25. maja, u ranim popodnevnim časovima, grom iz vedra neba: Otkazao Darko Pančev!
Slijede redovi sa stranica Sporta od 26. maja:
“Nove nevolje za novi stručni štaba Plavih – kralj strijelaca objavio da ne želi da putuje u Švedsku, jer je izgubio sve motive. Najbolji jugoslovenski strijelac vratio se iz Milana, odmah sve rekao ljudima iz Crvene Zvezde, a onda i Miljanu Miljaniću. Objašnjenje da nije dovoljno motivisan u ovom trenutku zvuči tupo i šuplje, ali je kao takvo ipak prihvaćeno.
Čabrinović je čak pokušao da ga opravda:
“Mislim da Darka odlično poznajem kao čovjeka, ništa nije okretao na političku vodenicu, a mogao je, recimo, da kaže da mu prijete i da je to razlog odustajanja u "minut do 12". Ne, on je rekao da je iscjeđen kao limun, da bi mogao da igra, ali da to ne bi bilo ono pravo”.
Šta dalje?
“Umjesto Pančeva moramo da pozovemo dvojicu igrača za špic. Jedan je već dobio poziv i prihvatio ga – to je Dragan Jakovljević. O drugom još razmišljamo”.
Parafrazirana je i kratka komunikacija na relaciji prvi strijelac - savezni kapiten.
Miljanić: “Darko, ti nam trebaš. Ali poštovaćemo tvoju volju. Ako nemaš supermotivaciju, apsurdno je da putuješ”.
Pančev: “Sada se ovako osjećam, ali biću na raspolaganju već za kvalifikacije za Mundijal u Americi. Ako budem pozvan, naravno... Ovo je moja reprezentacija”.
Naslov udarnog antrfilea: Dragiša Binić mijenja Kobru? Pa slijedi licitacija imena, ko bi uz pomenutog Jakovljevića mogao da bude pozvan. Opcije su još: Mitar Mrkela (Tvente), Radmilo Mihajlović (Šalke), Milko Đurovski (Groningen)...
U optimističnu priču sa dna stranice više niko ne vjeruje.
Vujadin Stanojković: “Ovo je i dalje izvanredna reprezentacija sa mnogo sjajnih individualaca. Mislim da ćemo svakako dostojno reprezentovati jugoslovenski fudbal. Očekujem najmanje plasman u polufinale”.
ONI ODOŠE, A JA? KUDA ĆU JA?
Na dan polaska iz Beograda Ivica Osim došao je da isprati svoje momke. Iz pera Milorada Vučinića nastali su ovi emotivni redovi...
SUDBINE: JEDNO POPODNE SA IVICOM OSIMOM, IZMEĐU NjEGOVOG NEODLASKA U ŠVEDSKU I TUGE ZA RODNIM SARAJEVOM
Pucnjni u dušu čovekovu!
Dovoljno je samo za trenutak osmotriti tu gromadu od čovjeka, tog velikog pobjednika, rekordera mnogostrukog, kako je odjednom u njemu umro svaki optimizam, svaka nada. Ko je poznavao intimnije Ivicu Osima juče i danas, namah će shvatiti koliko je prokleto pjesnik bio u pravu: 'Čovjek je samo za bol i tugu zdaden'.
“Kako ću, bolan? Pa u meni su ubili svu radost. Pucaju u moje Sarajevo. U moju dušu”.
Govori i tuguje dok se u foajeu Hajata pozdravlja sa svojim učenicima. Nekom neviđenom snagom izbijao je iz njega osmijeh. Da ih ohrabri. Ali kad naiđoše Miljanić, Bulatović Čabrinović... grubošću, dosetkom ili žaokom hoće da sakrije suze. Ne može.
“Ko me poznaje zna da nisam mogao drukčije. Džaba ti slava i pare, ako ti je duša prazna. Meni su razorili moj grad. Moje djetinjstvo, mladost, život. Kao da sam i ja mrtav danas. Kako onda da vodim ove divne momke”?
“Nema u mom odustajanju ni trunke politike. Ovo je moj protest, pokušaj da makar glasom pomognem svom gradu. Ove je odgovor onima što su mi prljavo razrušili snove. Ja sam i danas ono što sam bio – Jugosloven. Mnogi, nažalost, nisu. Treba pitati Rašovića, Paunovića, Sulu Repca, Harisa Džinovića i ostale kako su se prije tri-četiri mjeseca družili jedne zimske noći, šutirali snijeg šetajući od srpske, preko muslimanske, do hrvatske kafane. To je do juče bilo Sarajevo. Rebac kaže da mu je Sarajevo draže od njegovog Mostara. To nije samo grad mog rođenja, u njemu sam naučio da volim sve ljude. Da ih primam srcem. Pa zar takav grad da razruše”?!
Suza zaiskri dok gleda niz ulicu kojom su tren ranije njegovi momci otišli ka aerodromu...
“Oni odoše, a ja? Kuda ću ja? Mjesto mi je bilo uz njih, a opet, jave mi juče: izginuli mi prijatelji. Raja s kojom sam odrastao. I Srbin i Hrvat i Musliman. Ne djelim ih”.
“Reče mi juče žena: Sam odlučuj, idi kud hoćeš, za nas ne brini. A ona je junak. Ostala u Sarajevu sa ćerkom da bi moje dostojanstvo sačuvala. Kad su svi koji imaju para i veza pobjegli (tako će i mutivode kad dođe vrijeme), ona je ostala. S rajom, s onom sirotinjom koja strada i koja je učinila Sarajevo velikim, širokim gradom. Hvala joj”.
PLAVI U BOŽJIM RUKAMA
Spekulacije oko učešća reprezentacije Jugoslavije na Evropskom šampionatu trajale su u evropskim medijima tokom čitavog proljeća te ’92. U domaćoj štampi mogućnost da Plavi budu izbačeni postaje vruća tema tek pred polazak na EURO.
Beograd, petak, 22 maj...
Maravić: Zeleno svjetlo od FIF-e i UEF-e
Sekretar Međunardone komisije FSJ, Dušan Maravić, prethodnih dana boravio je u Londonu. Bio na sjednici Urgentne komisije Izvršnog komiteta UEFA koju sačinjavaju predsjednik UEFA, Lenart Johanson, dva potpredsjednika – Jira i Matareze, te prvi čovjek finansijke komisije Van Marle.
“Nisam kod njih vidio ništa što bi moglo da nasluti da će Jugoslavija u posljednji čas biti izbačena sa EP”, objašnjavao je Maravić. “Zaista mi se čini da nema razloga za paniku i strah, uvjeren sam da ćemo biti učesnici evropskog šampionata”.
Cirih, srijeda, 27. maj...
UEFA kao EZ hoće da briše Jugoslaviju!
“Poslije svega što se izdešavalo u Jugoslaviji u posljednje vrijeme, mi još jednom moramo da razmotrimo situaciju”, izjavio je Lenart Johanson, koji se sjutra u Velsu sastaje sa predsjednikom FIF-e Avelanžom i sekeretarom Blaterom.
Evropska fudbalska federacija u petak će razmotriti mogućnost da se Jugoslaviji zabrani učešće na prvenstvu Evrope 1992 u Švedskoj. Na ovakav korak čelnici UEF-e odlučili su se poslije najave Evropske ekonomske zajednice da će uvesti dodatne sakciije našoj zemlji.
Lenart Johanson: "Dancima je još u januaru mejsecu rečeno da budu spremni da uskoče. Ubjeđen sam da će oni biti u stanju da pošalju ekipu ukoliko odlučimo da Jugoslavija ne može da igra”.
Reagovanje na izjavu prvog čovjeka UEF-e - Maravić: Neće nas vratiti kući
“Sumnjam da će se FIFA i UEFA uplitati u politiku. Prevagnuće sportski argumenti, a to znači da će Jugoslavija učestvovati u Švedskoj. Tim prije što će Plavi već sjutra biti u svom kampu. Ne vjerujem da nas mogu vratiti”.
Stokholm, petak, 29. maj...
Reprezentacija Jugoslavije juče doputovala u Švedsku, ali učešće na EP još pod znakom pitanja.
Plavi u Božjim rukama!
Iz Berna i Ciriha juče ni glasa jer kancelarije FIFA i UEFA nisu radile zbog praznika – slave Duhove. Sve oči uprte u Kardif, gdje bi danas trebalo da se sastanku svjetski fudbalski moćnici i skroje sudbinu jugoslovenske selekcije...
Sport donosi reagovanja širom Evrope...
Stokholm: Švedska vlada ne presuđuje
Pariz: Platini hoće i sa Dancima
London: Premijer Džon Mejdžor prijeti bojkotom, ako Jugoslavija bude igrala
Rim: Gazeta delo sport briše Jugoslaviju
Italijanski list nema milosti: Jugoslavija je u ratu i niko je ne želi na evropskom prvenstvu!
Tu je i komentar urednika milanskog lista Tosadija: “Izbaciti lažnu državu Jugoslaviju u ovom trenutku nije izbor, već je to naša dužnost. Otvorili smo oči, ali suviše kasno”.
Lenart Johanson još jednom: “Situacija u Jugoslaviji se degenerisala. Dobili smo mnogo informacija o mogućim terorističkim napadima u slučaju da Jugoslaviji bude dozvoljeno da igra. To je najjači razlog što ta zemlja u nestajanju u ovom trenutku nema ni 50 odsto šanse da zaigra na EP. Zajedno sa FIF-om donijećemo konačnu odluku. Obavio sam razgovor sa ljudima iz Danske, oni već imaju spremnu ekipu”.
Stokholm, subota, 30. maj...
Strah od reprize Minhena!
Rat i fudbal, dvije glavne teme koje su zapalile gotovo sve švedske radio i TV stanice. Iz časa u čas smjenjuju se se slike masakra u Sarajevu i izjave povodom najave da će jugoslovenskoj ekipi biti uskraćeno gostoprimstvo u Švedskoj.
“Svi švedski i svi satelitski kanali emitovali su juče užasne slike iz centra Sarajeva. U tako podgrijanoj atmosferi objavljivani su intervju sa prvim čovjekom UEF-e Johansonom”, pričao je za Sport Branko Milić iz jugoslovenske ambasade u Stokholmu.
“Šveđani strahuju za bezbjednost jugoslovenskih igrača i podsjećaju se izraelskog slučaja na Olimpijskim igrama u Minhenu '72. Ostaje pitanje kako će se oglasiti policija po pitanju garancija bezbjednosti”.
Mejdžor i dalje prijeti: Nećemo dozvoliti da naša reprezentacija igra protiv Jugoslavije!
“Britanski premijer nastavio je da prijeti Jugoslaviji sankcijama, a ono što posebno zabrinjava jeste to što nije propustio da pomene i naše sportiste. Na polasku iz službene posjete Budimpešti on je naglasio kako je u stalnom kontaktu sa Londonom i Nju Jorkom, te da bi Savet bezbjednosti tokom današnjeg dana, po hitnom postupku, trebalo da se usaglasi oko uvođenja sankcija Jugoslaviji. Prema njegovim riječima, osim kompletnog zamrzavanja imovine u inostranstvu, trgovinske blokade, naftnog embarga i drugih mjera, biće zabranjeno i učešće jugoslovenskih sportista na šampionatu Evrope u Švedskoj, odnosno na Olimpijskim igrama u Barseloni. Mejdžor je čak naglasio da će lično intervenisati kod UEF-e i FIF-e da se Jugosloveni izbace sa Eura”.
Grem Tejlor, selektor Engleske: “Pretpostavljali smo da Jugoslavija može da bude izbačena, zbog toga su moji saradnici pratili sve akcije Danaca. Jugoslovene sam gledao samo kroz utakmice Crvene zvezde u Kupu šampiona, nemam poseban uvid u njihov igrački kadar”.
Slobodan Marović (Norčeping): “Gledam njihov dnevnik, čitam novine i čudu ne mogu da se načudim. Zar je moguće da smo ovdje toliko nepoželjni?! Protiv našeg ostanka najglasnija je policija. Ovde gotovo svi tipuju na Dance, smtraju ih gotovo sigurnim učesnikom Eura. Ostaje nam tanka nada”.
EVROPA JE NAJVIŠE IZGUBILA
Leksand, hotel Moskogen, baza jugoslovenske reprezentacije u Švedskoj, 30. maj...
Od specijalnog izvještača Sporta, Jovana Sekulića:
Koliko god Šveđani pisali pristrasno i tjerali na svoju vodenicu, profesionalna dužnost nam je da prenesemo najzanimljviije detalje i natpise. Tako Svenska dagbladet u vrhu sportske strane daje ogromnu sliku Dejana Savićevića kako na travi vježba. Naslov: Ja sam sportista, nisam ubica! Švedski novinar u tekstu objašnjava da je Dejo tokom 1988. služio vojsku i citira njegove riječi da sada i u ovoj situaciji ne bi išao u JNA. Savićević je gospodski odgovorio na dosta provokativnih pitanja o ratu, politici, mogućem sportskom embargu koji Plavima prijeti kao sudnji dan.
Tu je i izjava Lenarta Johansona nakon sastanka u Kardifu gdje je zaključeno da Plavi (zasad) ostaju učesnici EP.
“UEFA je svoje rekla, ali ponavljam – možemo da promjenimo odluku, ukoliko Ujedinjene nacije uspostave sportske sankcije protiv Jugoslavije. Sve se dešava nevjerovatnom brzinom. Mi koji radimo u fudbalu pokušavamo da utičemo da važe sportska mjerila i da politiku ne miješamo”, kazao je prvi čovjek UEF-e, a Sekulić se nadovezao: Očigledno da Johanson zna da igra na više karata. Po starom i ne dobrom običaju priča ono što mu u datom trenutku odgovara. Ma koliko navedena izjava djeluje pravično, sigurno je da na ovim prostorima riječ poštenje ne znači ama baš ništa.
A da Dancima sve ide naruku vidi se i po tome što selektor Ričard Miler Nilsen okuplja ekipu već u ponedjeljak, pošto ih u srijedu čeka prijateljska utakmica sa ZND (Zajednica nezavisnih država) u Kopenhagenu”.
Sekulić u istom tekstu podsjeća na slučaj najboljeg danskog fudbalera:
Jedna lasta ne čini proljeće, ali as Barselone Mihael Laudrup jedini je koji se u nekoliko navrata oglasio poručivši da Jugoslavija mora da igra i da on nikada ne bi obukao dres reprezentacije Danske na EP, jer plasman nije izboren na terenu. Eh, kad bi Laudrupa bilo više...
Leksand, nedjelja, 31. maj...
Igrači su se potišteni vratili u hotel sa treninga. Kao da su nešto slutili. U autobusu Džej, teški kafansko-emocionalni repertoar. Stranci ne razumiju balkansku duševnu rašomonijadu - suza u oku, osmijeh na licu, ruka u zrak. Ništa im nije jasno.
Te večeri u posebnim odajama Moskogena čekala se konačna presuda. Situaciju “rekonstruiše” Neša Petrović u knjizi posvećenoj Draganu Stojkoviću Piksiju...
Bilo je prošlo osam uveče. Savezni kapiten očekuje poziv iz Berna. Evo ga, konačno! Zvoni...
“Halo, ovde Miljanić! Izvolite, gospodine Ajgner”. Dok je ćutao i slušao glas sa druge strane žice lice mu je bivalo sve blijeđe, a graške znoja počele su da se slivaju niz naborano čelo. Smogao je snage da kroz zube procjedi: “Gospodine Ajgner, bez obzira na sve, mi smo zadovoljni kako su se ponijele UEFA i FIFA. Branili ste nas koliko je bilo u vašoj moći. Hvala još jednom. Zbogom”.
Spustio je slušalicu, ustao od stola i uputio se ka holu. Učinilo mu se da je čuo Čabrinovića: “Evropa je najviše izgubila. Gledaće industrijski fudbal, umjesto da gleda majstore - Piksija, Deja, Jugu”...
AMERIČKI KONGRESMEN NA ISPRAĆAJU
Ivan Čabrinović takođe je govorio za Mozzart Sport i vratio film nekoliko dana unazad. Prisjetio se zanimljivog detalja pred polazak na surčinski aerodrom.
"Krećemo na EURO - Hajat, spavanje, ujutru polazak autobusom do aerodroma. Kaže mi Miljan u jednom trenutku: 'Ajde ovamo, hoće jedna gospođa da te pozdravi'. Pogledam, vidim kod autobusa stoji starija žena, niska, kikirez jedan... Idem ka njoj i čujem od ovih mojih – to je američki kongresmen! Prezime Delić. Helen Delić. Žena našeg porijekla. Odlično, mislim se u sebi, valjda će sad da poruči da ne brinemo, da će sigurno da nam dozvole da igramo... Ali ona samo ono kurtoazno: Dobar dan, kako ste, srećan put! Nikako da kaže 'puno uspjeha'. Znači da je znala za 'šuting-kartu'. Mi se džaba nadali. Mislili da je to dobar znak - ej, ispraća nas američki kongresmen u svoj onoj ludnici. Znate ono - svako okreće na svoju vodenicu kad je muka”.
Iščekivanje vijesti u Leksandu svima je teško palo...
“Treniramo i čekamo. Bili smo oko 300 kilometara od Stokholma, u nekim bungalovima. Okolo samo šuma i specijalci u crnom s automatskim puškama i psima. Nisu se odvajali od nas 24 sata. Nema mrdanja iz kampa. I jedan dan dolazi neka mala, kaže novinarka... Američka TV stanica. Ona kod mene u bungalov, sjednemo na terasu i počnemo razgovor. Kad u jednom momentu ona kaže: 'Možete li da zagrlite ono drvo?' Gledam je, reko mene si našla... Ne znam šta joj je bila ideja, valjda da snimi to, kako smo mi tu vezani kao neki neljudi, šta li... U svakom slučaju shvatio sam to kao provokaciju, stekao utisak da hoće da napravi fotografiju koja bi nas kompromitovala. I ja pošto sam mnogo više srbijanac nego Amerikanac, otjeram je: Ajde, marš odavde! Mrš!”
Plavi su bili dobro čuvani od strane švedske policije, ali imali su i sopstveno obezbjeđenje.
“Sa nama je bio čuveni general Jovo Popović sa svojim ljudima. Jedna izuzetno visoka ličnost iz obavještajnog svijeta. On je prvi dobijao sve vijesti”, priča dalje Čabrinović.
(Jovo Popović preminuo je prije više od 20 godina i ostao prilično zagonetna ličnost. Njegova biografija ne postoji u ratnim, vojnim i civilnim enciklopedijama. O njemu se govori kao o tvorcu tajnih špijunskih metoda SFRJ i prije svega kao Titovom dvojniku. Navodno, bio je posljednja brana do Broza)
Takvo lice se ne zaboravlja, dobro ga pamti i Buda Vujačić:
“Sjećam se, kako da ne... On je kordinirao i nekim našim drugim 'strukturama' tamo”.
Nije tajna, bilo je oko reprezentacije tih dana i nekih žestokih momaka s one strane zakona...
“Bilo je i takvih, jeste. Među njima jedan od najjačih Crnogoraca... Neki od njih više nisu među živima. Uostalom, znate kako je u tom svijetu – ko mačem sudi od mača i gine. Ne bih o njihovim imenima. Ali i oni su bili u našoj službi, ti ljudi su mogli nešto što drugi nisu. Sigurno su i oni bili od značaja za našu bezbjednost”.
Dani sporo prolaze, obruč se steže...
“Osluškujemo vijesti, čekamo šta će da se desi. Kako je vrijeme prolazilo bivalo je sve očiglednije da to neće baš dobro da se završi. Bilo je tamo i raznih demonstracija od strane iseljenika iz raznih djelova Jugoslavije, pritiska javnosti... Svi su bili protiv toga da se takmičimo”.
KRAJ SNA O JUGO-FUDBALU
Osvanuo je tmuran, kišni 01. jun u Beogradu.
Novine su pisale: Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija usvojio je rezoluciju 757 sa 13 glasova za i 0 protiv. Francuski predsjednik Fransoa Miteran prvobitno je odložio donošenje ove odluke, predloživši da se zabrana sportskih aktivnosti za Jugoslovene ukloni, ali je potom ipak popustio u zamjenu za, ispostavilo se beznačajnu fusnotu, u kojoj je stajalo da Srbija nije jedina odgovorna za ratne strahote.
Naslovnica Sporta: Plavi se vraćaju kući!
Poštujući sankcije Saveta bezbjednosti Ujedinjenih nacija protiv Jugoslavije, koje nalažu i prekidanje svih sportskih veza sa ovom državom, Svjetska fudbalska federacija odlučila je da suspenduje Fudbalski savez Jugoslavije. Odluka je donijeta na današnjem sastanku Urgentnog komiteta FIFA, kojem je predsjedavao prvi čovjek te organizacije Žoao Avelanž, i stupa na snagu odmah. Suspenzija će trajati do ukidanja sanckija. Umjesto Jugoslavije na Evropskom šampionatu u Švedskoj učestvovaće reprezentacija Danske.
“Mislim da je ta naša eliminacija raspršila sve nade oko eventualnog smirivanja ratne situacije”, skrušeno će Fahrudin Omerović i nakon tri decenije. “Osjećali smo se sramotno i poniženo. Bili smo razočarani u sve sfere društva, jer shvatili smo da gubimo dio onog lijepog zajedničkog života. Nakon donošenja te odluke nije bilo nazad. Ni žalbe ni molbe. To je bio kraj sna o jugoslovenskom fudbalu”.
“I u Leksandu 1. jun. Lijep, sunčan dan, okupan tugom”, javlja izvještač Sporta. “U Moskogenu, bazi Plavih, kao na groblju. Igrači šetaju ko duhovi. Telefoni su se usijali, veza sa domovinom u ovom trenutku najvažnija je stvar”.
I na kraju teksta: “Sad je kancelariji FSJ najvažnije da obezbjedi što brži i bezbjedniji povratak ekspedicije Plavih iz Leksanda, gradića koji je raširenih ruku dočekao nesuđene učesnike Eura 92”...
Ali prije polaska kući trebalo je preživjeti mučne trenutke na aerodromu Arlanda.
“Bili smo getoizirani čim smo stigli”, sjeća se dobro svih detalja Vujadin Stanojković. “Smjestili nas u malu kvadratnu prostoriju - igrači, stručni štab i još neki drugi ljudi koji su bili sa nama. Ukupno 35-36 duša. I tako 12 sati u tom malom prostoru. Tretirali su nas kao potencijalne bjegunce, jer su navodno vidjeli opasnost da bi neko mogao da ostane u Švedskoj, da traži politički azil, zbog dešavanja u Jugoslaviji“.
Ivan Čabrinović podsjetio je na neljudski odnos Šveđana prema toj grupi ljudi:
“Niko ne ulazi satima! Vrućina velika, svi nervozni, ne daju vodu, ne daju hranu. Bunili se mi, al ne vrijedi. Tek kasnije naš ambasador, Kekić mislim da se zvao, uspio je da nam obezbjedi vodu”.
I tako do kasno u noć. Sve dok na vrata nije zakucao čuveni pilot JAT-a i rezervni oficir JNA Steva Popov.
Kapetan Steva Popov poletio je iz Beograda za Stokholm s oreolom ratnog heroja i što je važnije – s etiketom velikog čovjeka. Tokom 19 dana aprila i maja mjeseca, s ugandskim Boingom 707, poznatijim kao “kikaš”, iz vatrom zahvaćenog Sarajeva evakuisao je blizu 40.000 ljudi.
(Boing 707 s naljepnicom Uganda airlines upao je avgusta 1991. u zamku dva lovca MIG-21. Prisiljen je da sleti na Pleso, aerodrom što je u to vrijeme i dalje bio pod kontrolom snaga JNA. Među posadom se nalazio kanadski biznismen hrvatskog porijekla Anton Kikaš, koji je po svijetu sakupljao novac i dopremao oružje hrvatskoj vojsci. Kikaš je optužen za šverc teškog naoružanja, uhapšen i odveden da robija u Beograd. Četiri mjeseca kasnije dospio je na slobodu, pošto ga je JNA razmjenila za svog zarobljenog generala Milana Aksentijevića, a Boing 707 iz Ugande zauvijek je ostao - “kikaš”)
Buda Vujačić zna djelić te priče...
“Poznajući Stevu iz Novog Sada, iz vremena dok sam igrao u Vojvodini, imao sam privilegiju da saznam dosta detalja od njega. Pa tako i o tom avionu. Sva sjedišta, sve živo bilo je izbačeno iz 'utrobe' te letjelice kako bi moglo da stane što više ljudskog tereta. Veliki čovjek. Spasao je na hiljade ljudi leteći danima na realaciji Sarajevo - Beograd”.
Kapetan Popov, na današnji dan prije ravno 30 godina, započeo je jednu od najtežih misija u karijeri: podići JAT-ovu ljepoticu B737 sa švedskog tla i izmučene reprezentativce vratiti kući.
YU 382/381 – posljednji let za Jugoslaviju
„Čekam na pisti već dugo. Nigdje nikoga. Zovu me u jednom trenutku i obavijeste da nam Britiš petrol neće dati gorivo. Nemoguće, pomislim, pa do ponoći moram da budem u zemlji! Odmah se uputim u kontrolu leta, pokušavajući da se domognem njihovih ministara, kako bi intervenisali. Slaba vajda... Sjetim se, na kraju, da ih pitam postoji li drugi aerodrom gdje bih mogao da nabavim gorivo. Brže-bolje ponude mi takvo rješenje. Ipak, prije nego se uputimo tamo riješim da pogledam uslove slijetanja i polijetanja na njemu. Instinkt me ni ovoga puta nije prevario: taj aerodrom bio je velika zamka, jer je na njega moglo da se sleti, ali ne i da se poleti“.
***
„Odmiče već sedmi sat našeg nadmudrivanja, na ivici sam strpljenja. Postaje izvjesno da gorivo neću dobiti i zato se odlučujem da uzletim! Zahtjevam da putnici uđu u avion, a već sam bio smislio da ću, pošto nemam dovoljno goriva, sleteti na onaj auto-put pored Baltičkog mora. Mislim se, biće to svjetska senzacija! Ali i bruka za Šveđane! Pa kud pukne. Neka svijet vidi šta nam rade“.
***
„Reprezentativci su u avionu, primjećujem da im nije svejedno. Hrabrim ih, govorim da ne brinu, da su u sigurnim rukama... I poslije nekog vremena tražim da mi odobre polijetanje. Upozoravaju me da nemam dovoljno goriva. ’Tačno’, odgovorim, ’ali morate da znate koliko sam već na aerodromu i da moram što prije u svoju zemlju’. U slušalicama samo krckanje. A onda nova molba: ’Nemojte polijetati, sačekajte, daćemo vam gorivo’. Odustajem od leta i čekam. Prođe pola sata, pa sat, od goriva ni traga. Zovem kontrolu leta, oni mudro ćute. I tog časa startujem motore. Polako pokrećem avion, on kreće da rula, kad iz slušalica čujem paničan ženski glas: ’Nemojte, sačekajte, evo stiže gorivo’... Odgovorim da ću zaustaviti avion tek kada ugledam cisternu. ’Tu je, pored vašeg krila’, odgovara službenica. I zbilja, vidim cistjernu. Obradujem se, ugasim motore i ponovo čekam. Vrijeme leti, već je noć. Šansu da napustim Švedsku imam samo do ponoći. Izađem iz pilotske kabine poslije desetak minuta da provjerim koliko je goriva sipano. Kad na instrumentima - ništa. Sjurim se niz stepenice i pravo kod radnika zaduženih da tankuju. Samo sliježu ramenima. Kažu da gorivo prvo mora da se plati. Prikupimo nešto novca i platimo. Odavno sam na granici strpljenja, ali sve se nadam da više nemaju šta da izmisle da bi produžili našu agoniju“.
***
„Prođe novih desetak minuta - i dalje ne sipaju. Gledaju me sa smješkom. Da mogu obračunao bih se sa njima, tu na pisti. I naravno, pronađu novu začkoljicu: nisu otvorena zadnja vrata. Po pravilu tako mora da bude kad avion prima gorivo. Izgubljenih još dvadesetak minuta, dok su dovučene stepenice, pa otvorena vrata... Najzad, poslije višečasovne drame i nerviranja dobijem gorivo. Startujem motore i - poletim. Pogledam na sat: 15 minuta do ponoći. Imao sam samo još tih 15 minuta da se odlijepim od švedskog tla. Čekali su da potrošim i to vrijeme pa da mi oduzmu avion. U času kad smo bili iznad aerodroma, dupke punom letjelicom prolomio se gromoglasan aplauz - dugotrojan, iskren, od srca. Poslije više nisam imao problema“.
***
„Približavamo se Beogradu, ponoć je odavno prošla, a meni se čini da glavni grad ne spava. Znam da nas na surčinskom aerodromu čeka mnoštvo ljudi: novinari, navijači, sportski funkcioneri. Spustim avion sasvim nisko. To nije po ’pravilu službe’, ali... Na Surčinu - slavlje. Pale se reflektori, sjevaju blicevi. Činilo mi se kao da su sve kamere uperene ka meni. Pokušavam da izbjegnem svu tu gužvu, sav taj svijet. Ne vrijedi. ’Razgovarajte sa pilotom! On je junak. Kapetane, priđi bliže’, viču fudbaleri gotovo uglas. A moj cilj je bio samo da dovezem naše reprezentativce kući. Običan zadatak. To bi, vjerujem, svako uradio. Svaki patriota“.
MIHA PILOTIRA, DAJ VISKI
Ivanu Čabrinoviću ni dan danas nije svejedno kada se prisjeti te tople i nemirne junske večeri.
“Kako da ti bude svejedno, čovjek 'oće da poleti bez goriva?! Ali mi smo takav narod – kad je muka gledamo da sve okrenemo na šalu, na zajebanciju. Ovi mlađi se igrali u Stevinoj kabini, mi stariji udri po viskiju. I tako”...
Mada je let do Beograda bio relativno miran, slika gdje se Siniša Mihajlović nalazi za komandama grandioznog boinga mnoge je činila nespokojnim.
Sjeća se Vujadin Stanojković:
“Siniša se samo u jednom trenutku stvorio na pilotskom mjestu, vrata otvorena, sve se vidi... Mi iskolačili oči: Daj, bre, Stevo, jesi li ti normalan?! A on nasmijan: Autopilot, ne brinite. On tu može samo da sjedi”.
Zbog bajkovitih novosadskih dana kod kapetana Popova, privilegovan je bio i Vujačić.
“Jeste, kad smo polijetali Siniša i ja sjedali smo u pilotskoj kabini. A Steva sav onako bijesan na Šveđane: 'E, sad ćemo malo duže da im držimo ovu frekventnu visinu'. To je inače visina potrebna za normalno funkcionisanje aerodroma, zbog ostalih letova. Pa kaže: 'Slušajte sad kako će da nas opominju'. I to se zaista desilo. Nije htio da podigne avion odmah u neke potrebne visine, nego je letio nisko, nervirao ih”.
“Inače, ko god je bio iz naših krajeva i nekako došao do karte - našao se u tom avionu. Tako je reprezentacija bila pomješana s ostalim putnicima, 'civilima'. Jer teško je bilo u onakvoj situaciji nekome reći: e, ne možeš da putuješ s nama! Ako se dobro sjećam, čak mislim da je bilo više ljudi nego sjedišta”.
“A kad smo slijetali više nijednog aviona nije bilo nad Beogradom. Jedva da su ptice letjele... U svakom slučaju, kaže Steva - sad ćemo da idemo preko Knez Mihailove, da vide Beograd i Srbija da se reprezentacija vratila. Sa kontrolnog tornja se javljaju: Stevo, kuda to ideš? Stevo, o čemu se radi?! A on njima: 'Ajde pustite me, molim vas, da jednom sletim kuda i kako hoću, kad već nigdje nikog nema! Možda vama ovo sad izgleda filmski, ali tako je bilo. I osjećali smo se veoma sigurno s njim u avionu”.
Plavi su se po slijetanju na Surčin razišli svako na svoju stranu. Novinske stupce danima su punile teme vezane za izbacivanje Jugoslavije: Porazili ste sebe (Kažnjavanjem jugoslovenskih sportista, evropske i svjetske asocijacije, u stvari, odale im najveće priznanje); Pele i Bekenbauer uzdišu za Plavima (“Ne mogu da se pomirim s eliminaciom Jugoslovena. Svijet neće imati priliku da vidi istinske majstore fudbala. Svi su ovim izgubili, fudbal ponajviše. To nije smjelo da se dogodi”).
I Jugoslavija bi mogla da bude prvak Evrope!
“Velika je šteta što ovdje nisu veliki jugoslovenski igrači Stojković, Savićević, Mihajlović... Uvjeren sam da bi oni igrali u finalu”, govorio je tokom prenosa utakmice za trofej između Danske i Njemačke najcjenjeniji švedski komentator Bu Hanson.
Svoj stav potom je želio da provjeri kod stručnog konsultanta Franca Bekenbauera:
“To je teško pitanje”, počeo je kajzer Franc. “Ali nije isključeno da bi oni postali prvaci Evrope”.
Danci su slavili sa 2:0 i na senzacionalan način postali šampioni. FSJ je gospodski čestitao “dublerima”.
Fudbalska bajka kaže da je Ričard Meler Nilsen farbao ogradu u svom vrtu tih dana, kad je stigao poziv iz sjedišta UEFA. Još kaže kako je ekipu skupljao do pred sam početak prvenstva po ekskluzivnim ljetovalištima širom svijeta. I svi su za potrebe te uobrazilje bili nespremni i debeli.
Zbilja je dosta drukčija: Danci su čekali mig iz Berna kao zapete puške. Igrali ratnički fudbal, trčali do iznemoglosti i ostali zapamćeni po dotad neviđenoj antipropagandi loptanja u velikom finalu. Takvoj da je baš njihova kap prelila čašu i natjerala FIF-u da još tog ljeta uvede pravilo, po kom je golmanima zabranjeno da povratne lopte od saigrača hvataju u ruke.
Prošlo je sedam evropskih prvenstava i još sedam Mundijala od tog ljeta '92. godine; Jugoslavija se raspala na sedam novih reprezentacija, a pitanja 'šta bi bilo kad bi bilo' i dalje je povremeno aktuelno među ljubiteljima fudbala na ovim prostorima.
Prvo – kako bi funkcionisao najjači tim Plavih sa Piksijem, Dejom, Bobanom, Robijem, Mijatom, Šukerom, Katanecom, Mihom, Jugom, Pančevim, Bokšićem, Jokanom, Jarnijem?
I drugo – dokle bi išao oslabljeni sastav koji je otputovao u Švedsku da mu je dozvoljeno da igra?
“Ta Jugoslavija imala je sve što treba da ima jedna velika ekipa. Bili smo sjajni igrači, imali sjajnog trenera. Dokaz cjelokupnog kvaliteta bio je to što su maltene svi ti momci napravili velike karijere i u svojim klubovima i sa svojim reprezentacijama kasnije”, privodi kraju priču Ilija Najdoski.
Bez Hrvata, u Švedskoj, to je ipak značajno slabiji sastav?
“Pa i Hrvati su '98. bili dosta slabiji bez Srba, pa su bili treći na svijetu. Ozbiljan je to tim i dalje bio. Izvanrednih je igrača tu bilo. Daleko smo mogli da doguramo, uvjeren sam”, uvjerava Budimir Vujačić. “Ja sam, pravo da vam kažem, navijao za Dance. Onda smo kasnije govorili pola u šali, a pola u zbilji – možete misliti kakva je ekipa Jugoslavija bila, kad je druga reprezentacija iz naše grupe osvojila EP”.
Slika na kojoj Danci slave titulu u Kopenhagenu pred više od 100.000 ljudi na jednoj strani, te grobovi i razrušeni domovi hiljada ljudi na drugoj ostaje za sva vremena kao simbol jednog vremena – vremena velikih društveno-političkih zemljotresa, promjene ravnoteže svjetskih sila i uspostavljanja novog poretka. Između ostalog i fudbalskog.
“Bježati od svega što se desilo – to je bezizglenda trka. Prvo, nemoguće je zaboraviti. Drugo, mnoštvo ljudi ne može da se snađe. Svi snovi, planovi, sve je to brutalno prekinuto, palo u vodu. Mnogo ružno rečeno s moje strane: mislim da je najmanje posljedica na onima što su poginuli, pobijeni. Jer svi su oni imali familije, imali djecu koja tuguju. Ali isto tako ima more ljudi što su ubijeni u duši. Žive, a nisu više živi”.
Ivica Osim, Grac, 2000. godine
“Ne govorim ni iz čijeg ugla, za mene je građanski rat na području bivše države tragedija svih naroda što su u njemu učestvovali. Taj nas je glupi rat sve zajedno unazadio i zbog njega mnogi nisu više na ovom svijetu. Mnogo je zla nanijeto svima. Kažemo prošlo je 30 godina od tad... U redu, jeste, ali lično ja ne vidim nekog napretka ili nekog boljitka, ni na Balkanu ni u svijetu. Mnoge stvari ovdje su iste ili još i gore. S obzirom na ljude koji su na vlasti. Tako je svuda. Vlada jači, pravde nema – osim ako je na neki način naslonjena na silu. Eto, to je moj utisak nakon svega. Izgleda mi kao da smo uzalud potrošili ovih 30 godina. U najkraćem, vjerovao sam da ću živjeti u nekom boljem svijetu u odnosu na tu '92, a ne u lošijem”.
Budimir Vujačić, Beograd, maj 2022.
Mozzart Sport; Sportski Forum
|
|