|
|
Post by Admin on Jul 23, 2024 14:50:24 GMT
Nekima već curi vrijeme do 2026.
Podvlačimo posljednju crtu pod turnir i analiziramo gdje se trenutno nalaze reprezentacije koje su igrale na Euru 2024 – i neke koje nisu vidjele Njemačku
Evropsko prvenstvo u Njemačkoj završeno je na sličan način kao i ono eksperimentalno tri godine ranije. U oba slučaja pobjedu je odnijela ekipa koja je najviše impresionirala na samom startu – Italijani su u junu 2021. pobjedama nad Turskom i Švajcarskom pokazali da vrhunska forma koju su razvukli na prethodne dvije godine može da izdrži test jačih rivala; Španci su ovog ljeta rutinski razbili trećeg na svijetu i branioca evropske krune i odmah pokazali matricu, po kojoj će od četvrtfinala do kraja počistiti tri glavna rivala za pehar i zasluženo slaviti.
Reprezentativni fudbal na našem kontinentu je u prethodnih deset godina prošao kroz pravi haos. Za prvi dio postarala se u dva koraka UEFA. Najprije je proširen Euro sa idealnog formata od 16 timova na potpuno neadekvatni od 24, a zatim je pokrenuta Liga nacija, neuporedivo smislenije takmičenje od postojećih kvalifikacija, ali pušteno u promet dok je još debelo bilo u alfa fazi (sjetite se da se mijenjao format poslije prve sezone).
Onda se u priču uključila pandemija, koja je napravila haos 2020. i pomjerila Euro za godinu dana, pa se turnir igrao neparnog ljeta, kad mu vrijeme nije. Konačno, pojavio se i Đani, koji je svojim katarskim drugarima ispunio želju i Mundijal 2022. pomjerio van svih uobičajenih termina, pa su se već godinama takmičenja preplitala i nijedan trenutak nije djelovao kao stvarni kraj jednog i početak sljedećeg ciklusa.
Nijedan do ovoga sad, na završetku Eura, jer u ova 53 dana, od 14. jula do 05. septembra, nije u toku nijedno reprezentativno takmičenje u kojem učestvuju evropske ekipe. Posljednji put takav osjećaj imali smo između Mundijala 2018. i septembarskog početka prve sezone Lige nacija.
Vanredni raspored uticao je na to da nacionalni fudbalski savezi pokažu neuporedivo više vjere u stabilnost nego što je slučaj u klupskom fudbalu. Tako se desilo da dok Serie A u ovom trenutku ima samo četiri trenera, koja su na istoj funkciji bila druge nedjelje januara ove godine (kada je 05. jula Davide Nikola sjeo na klupu Kaljarija, Đan Pjero Gasperini je imao za devet nedelja duži staž od ostalih 19 trenera zajedno), čitav niz reprezentacija u Njemačku dođe sa istim selektorom koji ih je vodio kad Pep još nije stigao u Siti, ili bar sa njegovim nasljednikom.
Zato ćemo se u ovom tekstu kojim podvlačimo posljednju crtu pod turnir analizirati u kojoj tački razvojnog procesa se trenutno nalaze reprezentacije koje su igrale na Euru 2024 (a u adekvatne fioke smjestićemo i neke koje nisu vidjele Njemačku), u nadi da nam to ukaže na ono što nas očekuje u naredne dvije godine i poslije toga.
Herojsko doba
Da biste ostali duže uz ovaj tekst, krenućemo od jedne male, vesele i bezazlene grupe, koju čine četiri tima, koja su na Euro stigli kao autsajderi, ali su ga napustili ponosno, zahvaljujući odličnom učinku. U tri tima zajednička karakteristika je dobro odabran trener iz inostranstva, koji je iz kadra izvukao mnogo, uz atraktivnu igru.
Slovaci su povjerenje dali Franćesku Kalconi, Kalabrezu koji je skoro dvije decenije bio pomoćnik Maurizija Sarrija. Izbor je mnoge iznenadio, jer u tom trenutku 53-godišnji trener nije radio samostalno u ovom vijeku, a ni prije toga nije se okušao u profesionalnom klubu. Prvi strijelac u njegovom mandatu bio je ex-Zvedaš i Nišlija Erik Jirka, a ekipa je u Ligi nacija ostala zakucana u C rangu.
Međutim, u kvalifikacijama za Euro dobili su laganu grupu, sa Portugalom i Lihtenštajnom na krajevima, i tri limitirana rivala za drugo mjesto – Islandom, BiH i Luksemburgom. Startovali su remijem bez gola sa Luksemburžanima, koji su se ispostavili kao jedini pratioci, a onda dobili svih preostalih pet mečeva u ovoj mini-grupi, počevši od 2:0 protiv Bosne i Hercegovine. Golovi Maka i Haraslina u martu 2023. bili su početak jedne sjajne priče.
Slovački fudbal se u ovom vijeku bazira na čvrstoj odbrani i prekidima, i to se zadržalo, u osam mečeva sa timovima koji nisu Portugal primili su samo četiri gola. Već decenijama viša srednja evropska klasa kupuje u Slovačkoj golmane i štopere, a pojava Lobotke na prostoru ispred odbrane obezbjedila je vrlo čvrsto jezgro tima. Bila im je potrebna samo doza nepredvidivosti naprijed, koju su našli u Haraslinu.
Slovaci su od 2010. igrali na jednom svjetskom i tri prvenstva Evrope, sva četiri puta su dobili po jedan meč i triput prošli grupu, potvrđujući da imaju dobar mentalitet za uslove takmičenja. Pobjeda protiv Belgije i dramatično ispadanje od Engleza ne iznenađuju, ako se gleda dosadašnji učinak na velikim turnirima (pobjedom izbacili Italiju, remizirali sa Englezima).
Na ovom turniru pokazali su da bukvalno sa svakim mogu da igraju… 25 minuta. Svaki od pet golova na turniru dali su u tom periodu, svaki od šest golova primili su poslije te crte. U narednim kvalifikacijama za SP biće vrlo neprijatan rival iz trećeg ili četvrtog šešira.
Albanija je u neku vrstu podsjetila na Slovake, kroz dozirani pritisak – Albanci su na svakoj od tri utakmice odigrali odlično na početku, onda čuvali energiju i nasrnuli iz sve snage u posljednjih desetak minuta. To se pokazalo dovoljnim samo za bod, ali uz korektnu gol-razliku 3:5 i dramu u svakom meču. Više ne bi bilo realno u konkurenciji branioca titule, osvajača titule i trećeg na svijetu.
Zahvaljujući povelikoj dijaspori strateški raspoređenoj u najbogatije evropske države, Albanci su dočekali generaciju koja fudbal igra na veoma pristojnom nivou. Iako u normalnim okolnostima ne bi debitovali 2016, pokazali su se kao težak rival i Portugalu i Danskoj, a u naredna tri ciklusa kvalifikacija dokazali su da im je mjesto u srednjoj evropskoj klasi.
Dolazak Silvinja iznenadio je mnoge, nekadašnji zapaženi bek se kratko zadržao na klupama Liona i svog matičnog Korintijansa, ali je očigledno pažljivo spremio novu etapu svoje trenerske karijere i pokupio stare poznanike (sa Dorivalom igrao za Seltu, sa Zabaletom za Siti). Grupa im je bila lagana, ali su završili kao pobjednici, iznad Čeha i Poljaka, sa samo jednim porazom. Uprkos nekim iznenađenjima u selekciji (nije pozvan Mirto Uzuni) i veoma teškim rivalima grupi na samom Euru, Albanija je pristupom iznenadila mnoge i djeluje da bi u mnogim drugim grupama ozbiljno konkurisala za prolaz.
Gruzijska priča razgalila je Evropu, njihov munjeviti smash’n’grab stil donosio je rezultate protiv objektivno kvalitetnijih rivala, ali je uspjeh ove selekcije izgrađen na objektivnom kvalitetu. Gruzija ima dva igrača svjetske klase – Mamardašvilija i Kvaratskeliju, pouzdanog Mikautadzea, kojem je užasno polugodište u Ajaksu samo poslužilo kao inspiracija, i čitav niz igrača pristojnog nivoa.
Moram da priznam da je Gruzija moje najveće post-sovjetsko razočaranje. Tbilisi je dom jednog od dva osvajača evrokupova u SSSR eri, a fudbaleri iz te kavkaske republike činili su bitan dio sovjetskog tima u dvije uspješne ere, šezdesetih i osamdesetih (sa 4 ili 5 članova selekcije na četiri velika takmičenja). Po fudbalskom nasljeđu, oni su bili treći među 15 republika, ispred Bjelorusije. Ali nezavisna Gruzija je od prve četiri ciklusa dvaput stigla do trećeg mjesta u grupi i onda potpuno potonula.
Preokret je počeo prije nešto više od decenije, školama fudbala i infrastrukturom, a zaokružen je kada je A selekciju preuzeo Vili Sanjol, u februaru 2021. Dugogodišnji Bajernov bek (opet bek) radio je neko vrijeme i u tom klubu, a četiri sezone proveo je u francuskom savezu, uglavnom radeći sa mlađim kategorijama. Jedino pravo iskustvo kao A trenera bilo mu je Bordo (2014-16). U prvih šest takmičarskih mečeva on je osvojio samo bod, sve do pobjede u Prištini od 2:1, oktobra 2021. Mundijalski brod dotle je davno otplovio, ali je preostali meč sa Švedskom u Tbilisiju bio zora divnog dana – Hviča je napravio spektakl i donio pobjedu sa dva gola, nagovještavajući budućnost.
Liga nacija u junu 2022. bila je pravi Kvaratskelija šou (tog proljeća igrao je u gruzijskoj ligi), iz Sofije i Skoplja donijete su velike pobjede, i već tada, sa 12:2 iz tri meča, bilo je jasno da će osvojiti grupu Lige nacija i imati mjesto u baražu za Euro, i to na laganoj putanji. To je pomoglo, jer u kvalifikacijama nisu imali na gram šanse, pa su preko Luksemburga i Grčke, koju su dobili na penale, stigli u Njemačku. Tamo su od prvog meča pokazali da mogu da se nose sa skoro svakim, koristili pružene šanse i ostavili sjajan utisak.
Slovenija od ostalih u ovoj grupi odudara na dva nivoa – došli su na turnir sa domaćim selektorom, etabliranim trenerom, koji ih je savršeno postavio za zadatak, ali upravo zato su bili i najmanje atraktivni od svih “heroja”. Matjaž Kek je na turnir poveo tim prepun takmičara sa samo dvije zvijezde.
Ako je Jan Oblak dobio i iskoristio priliku da se iskaže, sistem igre nije bio prilagođen tome da iskoristi ono što nudi Benjamin Šeško. Slovenija se u potpunosti oslonila na odbranu – po gotovo svim kreativnim i napadačkim parametrima bila je pretposljednja na turniru, ispred Škotske. Taj sistem je kompatibilan sa takmičenjem na koje su došli, završili su sa samo dva primljena gola, i imali zlatnu šansu da pred penale izbace Portugal i uđu u četvrtfinale.
Sve ove četiri reprezentacije osvrtaće se i za deset ili 20 godina na Njemačku sa zadovoljstvom, znajući da su ostavii dobar utisak. Sve četiri takođe imaju sasvim jasne limite (nevelik broj stanovnika i prilično nizak kvalitet domaćih klubova i lige), koji čine malo vjerovatnim scenario u kojem je Euro 2024 početak zlatnog doba. Sa druge strane, sasvim mogu da zamislim da u narednih 12 godina vidimo svakog od njih još jednom, dvaput ili čak triput na velikom takmičenju.
Vrli novi svijet
Dva tima koja su u Njemačkoj napravila najveći iskorak i igrala najbolji fudbal, u odnosu na vrijednost na papiru, svakako su Španija i Austrija. Obje ekipe preuzeli su iskusni treneri sa jasnom vizijom igre, što decenijama nismo imali priliku da često gledamo na klupama reprezentacija. Zato su njihovi timovi ekipno djelovali mnogo bolje od prostog zbira svojih sastavnih djelova, zato su i uspjevali da drže kontrolu nad igrom gotovo sve vrijeme koje su proveli na turniru, koliko god da su im rivali bili teški (a bili su).
Kada je Luis Enrike odustao od pokušaja da vrati Španiju tamo gdje je bila 2008-12, jer je njegov sistem obezbjedio kontrolu nad igrom, ali ne nužno i efikasnost, federacija se odlučila na hrabar i rizičan posao. Luis de la Fuente bio je u ovom poslu već četvrt vijeka i za to vrijeme nikad nije trenirao seniore profesionalce. Tri nižerazredne ekipe (Alaves je bio trećeligaš, kada ga je otjerao poslije ravno 66 dana sezone koju su završili na najnižoj tački poslije 1990) i juniorske i rezervne ekipe Sevilje i Atletika bili su uvod u osam godina na klupama mlađih selekcija Španije.
Prije toga jedini izlet van Baskije imao je vodeći juniore Sevilje početkom vijeka, među njima i Hesusa Navasa, koji je uletio da mu pomogne u trenutku nužde, u polufinalu Eura. Onaj drugi učenik iz perioda 2001-03, Serhio Ramos, povukao se iz nacionalnog tima kada je shvatio da stari učitelj ne računa na njega.
Rođen u Haru, iz kojeg se preko Ebra vidi baskijska zemlje, a do Vitorije je 40 minuta vožnje, ostatak vremena proveo je u tom regionu, koji je debelo zadužio španski fudbal. Devet igrača na Euru (igrali svi osim golmana Remira) imalo je više nego zapaženu ulogu, a oba velika kluba regije – Atletik i Real Sosijedad – dali su po jednog strijelca u finalu. To je pomoglo da ekipa sačuva strukturu, a istovremeno potpuno se oslobodi pritiska velikih klubova, prije svega Reala, koji je imao više franuskih reprezentativac (i Brazilaca na Kopi) nego članova Furije. Atletiko je takođe imao jednog (Morata), a Barselona četiri člana, ali do finala bitnu ulogu je imao Jamal.
Međutim, umjesto klupskih partnerstava pravu kičmu činjeli su članovi De la Fuenteove stare garde, njegovi puleni iz U19 i U21 tima, koje je vodio 2013-22. Među njima je bio who is who borbe za MVP nagradu (Rodri, Fabian Ruiz, Dani Olmo), pouzdaniji nego ikad Unai Simon, čovjek koji mu je donio najvažniju pobjedu na turniru (Mikel Merino) i čovjek čiji gol je donio trofej (Ojarzabal). Ukupno ih je bilo više nego onih koji tu nisu bili.
De la Fuente se nije bojao da vuče radikalne poteze, odstrani neke stalne članove selekcije, pozove tinejdžere i dâ im ključ igre, povjeri štoperska mjesta tandemu naturalizovanih igrača, od kojih onaj bolji igra u Saudijskoj Arabiji, izvadi kapitena na vrijeme na svakoj utakmici. To mu je dalo prostora da se snađe poslije povreda Gavija (prije turnira), Pedrija (četvrtfinale), Rodrija (finale).
Ključni njegov posao bio je da zalutalu fudbalsku naciju vrati na pravi put. Španci već 25 godina proizvode najveći broj zaista dobrih igrača na svijetu i imaju najbolji trenerski kadar, ali su se poslije 2010. izgubili promašujući poentu fudbalske igre, što je kulminiralo u legendarnom ispadanju od Rusije poslije meča sa 1029 kompletiranih pasova. Ova Španija ličila je na Aragonesovu iz 2008: znali su kako da zadrže loptu, ali to nisu radili religiozno – kad god se ukazala prilika napadali su direktno i uništavali rivale 1 na 1.
Koji god španski državni tim da je De la Fuente preuzeo, osvojio je prvo evropsko takmičenje na koje je došao – U19 Euro 2015, U21 Euro 2019. godine, prošlogodišnju Ligu nacija i – ovaj Euro. Sada je glavni zadatak španskog selektora da ovog puta zadrži momentum i nastavi sa dobrim rezultatima i poslije prvog nastupa. Jer poslije U19 titule, na sljedeća tri turnira nije ni stigao, a sa U21 selekcijom je prije tri godine ispao u polufinalu. Takođe, jedini nastup na globalnoj sceni završen je olimpijskim srebrom (nije se izborio ni za jedno U20 svjetsko prvenstvo), a za dvije godine je Mundijal.
Austrija se na turniru zadržala prekratko u odnosu na fudbal koji je igrala. Osvojili su grupu sa dva učesnika polufinala, tako što su oba nadigrali, bili su za klasu bolji u osmini finala, kada su ispali. Nije bilo sreće (autogol protiv Francuske, odbrana turnira i stative protiv Turske) i primali su naivne golove (Poljske, Holandija i posebno Turska), ali su svih 360+ minuta pokazali da znaju zašto su došli i kako žele da igraju.
U jedanaest godina prije nego što ih je preuzeo, Ralf Rangnik je na klupu sjedao samo po nuždi i ne zadugo, sa 66 svakako mu ne priliči da pet dana nedjeljno drži treninge. Ali Ralf je taktički guru, a nijedna zemlja nema toliko polaznika njegove škole po glavi stanovnika kao Austrija, pa je ovo bio perfect match.
Već na debiju on je u Osijeku šokirao Hrvatsku, ali je uslijedio sudar sa realnošću, u kojoj je austrijski sirovi kvalitet i dalje nedovoljno visok. U konkurenciji Dalićevog tima, razigranih Danaca i Francuske skupio je samo još bod i njegov tim je ispao iz A Lige nacija, ali je iskoristio te utakmice da utegne tim i uspostavi mehanizme igre.
U kvalifikacijama su dobili grupu sa Belgijom i Švedskom, plus Azerbejdžan i Estoniju, i odradili su je vrhunski. Poslije dvije lagane pobjede nad autsajderima kod kuće, presudio je junski termin 2023, kad su se vratili iz Brisela s bodom i lagano pobjedili Šveđane. Već tad je bilo jasno ko će na Euro, a potvrda je stigla ubjedljivom pobjedom u Solni, septembra. Na putu ka Njemačkoj Ralfov tim doživio je jedan poraz (2:3 od Belgije, umalo su ih stigli poslije 0:3) i dobio svih 6 mečeva sa ostalim ekipama.
Toliko dobar (zapravo bolji) skor imali su od sedamdesetih samo dvaput – pred SP 1998 i pred Euro 2016, i ta dva puta sa Švedskom u grupi – ali su oba puta gorko razočarali na turniru (oba odigrana u Francuskoj) i završili ih bez pobjede. Na posljednjem mundijalskom nastupu uzeli su dva boda (Kamerun, Čile, poraz od Italije), a sva tri gola dali su u sudijskim nadoknadama. Prije osam godina, sjećate se vjerovatno, uzeli su bod Portugalu, ali su ih savladali Mađarska i Island.
Zato je pritisak na Rangnicka bio još veći, iako su 2020. odigrali sasvim korektno (pobjedili Rumuniju i Makedoniju, ispali od Italije u produžetku). Uvod u turnir bio je težak, kapiten i lider David Alaba se nije oporavio od povrede, baš kao ni startni golman Aleksander Šlager, njegov prezimenjak Ksaver, Stefan Lainer i Saša Kalajdžić. U svakoj liniji tima nedostajao je po jedan veoma bitan igrač.
Tu je na scenu stupila Rangnikova magija – u pravom sistemu fudbal igraju mehanizmi, a ne imena, čak i ona najveća mogu se nadomjestiti ako zamjena zna šta treba da radi. Tako je bilo i na utakmicama – Ralf je rotirao ekipu, ostavljao igrače na klupi, onima na terenu mijenjao mjesta i zadatke, i šta god da je radio, tim je izgledao dobro, držao kontrolu nad utakmicom i stvarao šanse, čak i kad je sa druge strane bila Francuska.
Sa boljim golmanom i malo više koncentracije, posebno u srednjih pola sata utakmice (tu su na svakom meču potonuli i primili po gol), austrijski tim imao je kapacitet i za mnogo više, recimo polufinale. Čak i u ovim okolnostima od polufinala su ih odvojili detalji, jedna nestvarna odbrana i novi sudar sa timom kojeg su već pobjedili na turniru. Ali ne valja biti alav. Ovo je bio projekat za austrijski fudbal. Bili su najbolje rangirani tim koji je ispao u osmini finala, što im je prvi top 10 plasman na nekom takmičenju od 1982. Možda ovo znači da su odslužili kaznu za bruku iz Hihona.
Rangnik posao nastavlja bar do ljeta 2026, a prvi cilj biće da u B Ligi nacija (Norveška, Slovenija, Kazahstan) osvoji prvo ili bar drugo mjesto, koje garantuje baraž za promociju i mjesto u drugom šeširu za mundijalske kvalifikacije. Austrija je sedam puta igrala na svjetskoj smotri fudbala, ali nijednom u ovom vijeku. Ako se plasira za predstojeće SP, biće to dokaz da je zemlja “papirnog” Matijasa Sindelara konačno tamo gdje u decenijama željeli da se vrate. I ponovo igrajući atraktivan fudbal kao u njegovo vrijeme.
Tranzicija
Ako gornja četvrtina može da bude potpuno zadovoljna svojim nastupom na Euru, sljedeća četvrtina nalazi se u fazi tranzicije. To je zajednička crta, ali su situacije različite, i često podjeljene po pola unutar ove šestorke. Negdje je ta faza stigla podaleko, a negdje tek treba da počne. Ponegdje su timovi na tranziciju prinuđeni zbog neumitnog starenja, drugdje zato što nisu bili dovoljno dobri. Neke od selekcija se vraćaju pjevajući, druge će žaliti za propuštenom šansom.
Krećemo od domaćina – Njemačka ni na četvrtom vezanom turniru nije vidjela polufinale, fazu koja im se bezmalo podrazumijevala u neka srećnija vremena. Zamislite, od 1966. do 2016. igrano je 13 svjetskih i 13 evropskih prvenstava. Njemci su 6 puta bili prvi, 7 puta drugi i 6 puta ispadali u polufinalu (dobili sva tri meča za treće mjesto) i 7 puta ispali prije polufinala. Od tada jedna osmina, dva ispadanja u grupi i ovogodišnje četvrtfinale kao najveći uspjeh.
SR Nemačka 1966-2016.
26 turnira
13 finala
6 polufinala
4 puta u top 8
3 puta u top 16
22-13 u polufinalu/finalu
Po svemu viđenom Nejmačka je zaslužila više, ali nisu imali sreće – kao pobjednik grupe igrali su sa drugoplasiranim, pa prvoplasiranim, teoretski najteža kombinacija (Holandija recimo nije vidjela pobjednika grupe do polufinala), a njen put vodio je pravo na Španiju. Kad su dotle stigli, sačekalaih je Kukureljina ruka i engleski sudija, fatalna kombinacija. Ispali su u finalu prije finala, kao jedna od dvije svakako najbolje ekipe na turniru.
To ne znači da je za domaćina sve funkcionisalo. Dvaput su i sami bili pogurani od množilaca nepravde (Mađarska, Danska), protiv Švajcarske iščupali bod u nadoknadi, razbili su samo Škote, neprikosnoveno najgori tim turnira. Fakat je da su bili bolji odprva četiri rivala i da su stvorili više šansi i protiv Španije, ali su u tom meču bacili prvih 50 minuta na destruktivnu taktiku, koja im ne leži.
Elf je u prethodnu tranziciju ušao ubrzo poslije svjetske titule 2014, odlaskom Lama, Klosea, Švajnšteigera, ali se ona pretvorila u potpuni haos i dovela do dva najgora rezutata u istoriji reprezentacije. Najmlađi trener u BuLi istoriji uspio je da postavi osnove nove igre, ofanzivne kao i prije, ali sa manje suludog zalijetanja nego 2018-22. Odveo je na turnir najstariji tim, i nije postigao rezultat. Došao je na red oproštaj i preostalih heroja 2014 – Miler, Kros, Nojer, Humels su već otišli, ili će brzo, Gundogan takođe.
Posao Juliana Nagelsmanna je da, ako nije uspio da im obezbjedi trofej za kraj, sprovede tranziciju brzo i efikasno, i spremi ekipu za 2026. Dobra vijest je da su svi najmlađi igrači planirani za ovo ljeto – Musiala, Wirtz, Pavlović – elitni talenti, koji mogu da nađu dobru podršku u nešto starijima Kimihu, Havercu, Saneu, Brantu, Nmeči, Undavu, Šloterbeku. Sa druge je proces prelaska talenata u seniore neuspješniji nego ranije, a nekoliko kriznih pozicija, prije svega u odbrani i pred golom protivnika, i dalje će biti pod znakom pitanja.
Holandija je ostvarila bolji rezultat od svog istočnog susjeda, plasmanom u polufinale, gdje su pali u posljednjim sekundama. Oranje nijednog trenutka nije djelovalo kao tim na koji se smijete kladiti, osim Rumunije ni protiv koga nisu djelovali sasvim superiorno, i tako daleko su otišli samo zato što im se raspored otvorio u skoro nezamislivoj mjeri – da im kao trećeplasiranima nastavak puta bude Rumunija > Austrija/Turska i da prije polufinala sastanu sa samo jednom reprezentacijom iz FIFA top 24 (Engleska je do polufinala stigla bez okršaja sa top 18 timom, a Španija je na turniru igrala sa 5 top 16 ekipa).
Sa druge strane, Holandija je na turnir stigla desetkovana povredama, posebno u veznom redu (De Jong, Koopmeiners, Wieffer, De Roon, Q.Timber). Koeman je mogao da se osloni na veoma širok spektar opcija u napadu, koje su mu omogućavale da se prilagođava i mijenja stil kad zatreba (pomoglo u sve tri pobjede).
Tako je prva faza tranzicije prošla uspješno, sa minimalnim doprinosom donedavnih stubova, kakvi su Blind i Vajnaldum, koji su i dalje bili tu sa ekipom. Za njima će uskoro neminovno Van Dijk i De Vrij, pa Veghorst i Depaj, koji će u Sjevernoj Americi imati od 35 do 32 godine, da i ne pominjem De Rona i Berghuisa, koji nisu mogli ni u Njemačku.
Ali za razliku od Njemaca, Holandija već ima vrlo širok izbor igrača za sljedeću deceniju, i to po svim linijama. Neki od njih, kao Gakpo, Rajnders, Botman, De Liht, Malen i Bergvajn, već igraju bitnu ulogu u timu i imaju iskustvo iz top timova u Evropi. Drugi su, kao Gertruida, Vifer, Lang, Verman i Brobi, momci od kojih se očekuje još jedan veliki iskorak. Treći, kao Gravenberh, Zirkze, Matsen, Van de Ven i Frimpong, kao i mlađani golman Verbrugen, već imaju iza sebe dobre sezone, ali se čeka prava eksplozija.
A onda dolazimo do Ćavija Simonsa, koji je sa 21 godinom već bona fide zvijezda. Sa iskusnim jezgrom, u kome su De Jong, Damfris, Kopmajners, Ake, Holandija izvjesno ima lijepu budućnost. Nedostaju im dvije stvari – da Verbrugen stekne sigurnost i da se pronađe novi plan B poslije Veghorsta. Pred oba gola pašće odluka o tome koji je domet novog holandskog tima.
Švajcarska je u labudovoj pjesmi Šaćirijeve generacije stigla ponovo do četvrtfinala, šesti put u nizu prošla grupu i u svakom smislu zadovoljila kriterijume – idu kući bez poraza, sa remijima protiv Njemačke i Engleske (gdje su oba puta vodili i odigrali vrlo ravnopravno) i laganim pobjedama nad Mađarima i Italijanima. Tim Murata Jakina je uvijek znao šta radi na terenu i po prikazanom su bili i iznad formalnog šestog mjesta.
Tu bi trebalo da bude kraj jednog doba, ali je tranzicija krenula lagano još od odlaska Petkovića i dolaska Jakina. Šak je dao gol i ovdje, ali je na oproštaju od Natija bio impact sub, i nije sa tim imao problem. Ali proces sada mora da se ubrza: Somer će 2006. imati 37 i po, a od 33 naviše biće i Džaka, Vidmer, Frojler, Zuber, Šar, Rodrigez, više od pola startera od ovog ljeta. Sa ovom osmorkom odlazi 777 nastupa za državni tim.
Zemlja koja prije 1994. nije otišla na turnir 28 godina, a od tada ima 12 nastupa na 16 takmičenja i osam prolazaka grupe, neće nestati poslije promjene garde. Embolo, Aebišer, Zakaria, Akanđi, Elvedi, Kobel, Okafor, Vargas biće redom u najboljim godinama (27-30), a stabilni nastupi vodećih švajcarskih klubova u Evropi garantuju dalji dotok talenta na dovoljnom nivou.
Turska je već godinama veoma nestabilan tim. Poslije sjajnih rezultata u prvoj deceniji uslijedio je veliki pad, sa dva debakla na evropskim i seriju od pet propuštenih svjetskih šampionata. Prošarano činjenicom da su igrali u C Ligi nacija, pokazalo se da pozivanje starih heroja (Terim, Guneš, Lusesku) nije rkešenje. Stefan Kunc je dobio priliku da pokrene ekipu sa mrtve tačke, ali su loši rezultati i njegova svađa sa igračima prošlog septembra otvorili put Vinćencu Monteli.
Kao i Rangnik, Aeroplanino je debitovao pobjedom u Osijeku, ali je ova imala veću specifičnu težinu, jer je omogućila Turskoj da preskoči Hrvasku i uzme prvo mjesto u grupi. Prvi gol u državnom timu dao je Barıs Jilmaz, jedan od simbola tima koji je sklopio italijanski trener. Jezgro tima postali su momci sa ozbiljnim evropskim iskustvom, kao Demiral, Ozcan i prije svih kapiten Čalhanoglu.
Uz njih stasala je generacija ozbiljnih talenata, kakvi su Kokču, Akturkoglu, Muldur i Kadiolu, koji su pomogli da se apsorbuju povrede, zbog kojih nisu igrali Sojunku, Kabak, Under i Unal. Turska liga je ponovo ojačala i pruža dovoljno prostora za razvoj domaćeg talenta, a sa nesvakidašnjim potencijalom koji nose Guler i Jildiz Turci imaju nadu da će se vratiti tamo gdje su bili 2002. i 2008.
Tranzicija se odvijala i u selekcijama Rumunije i Ukrajine, koje su bile smještene u istu grupu, a njihov međusobni skor je jedne pomjerio na prvo, a druge na posljednje mjesto. Rumuni su konačno u seniorskoj konkurenciji uspjeli da iskoriste efekte dobrog U21 tima od prije pet godina, ali u ovom trenutku teško je predvidjeti trajnije dobre rezultate, s obzirom na limitiran kvalitet igračkog kadra.
Ukrajinci su, naravno, u vrlo specifičnoj situaciji, jer su paralelno sa ratom morali da sprovedu tranziciju koja je dobar dio jezgra Ševčenkovih četvrtfinalista iz 2020. zamjenila novim igračima. Rebrov je ovog ljeta mogao da računa na tri tinejdžera iz tog tima, Sudakova, Zabarnjeg i Trubina, u punoj formi, koju su dostigli i Dovbik i Mikolenko, ali su dva najzvučnija imena u timu – Zinčenko i Mudrik – daleko ispod očekivanja. S obzirom na neminovni odlazak Jarmolenka i Malinovskog i još nekoliko lidera prethodne generacije, porašće pritisak na dva momka koja nastupaju za londonske klubove.
Stranputica
Ako tražimo tri tima koja su najviše skrenula sa pravog puta na ovom turniru, spisak se vjerovatno svodi na Portugal, Belgiju i Italiju. Sve tri ekipe prošle su prvu fazu, a dvije od njih ispale su od prvog favorita turnira, ali njihovi problemi dublji su od rezultata, pa čak i utiska koji su ostavili na terenu. Sve ove tri selekcije stigle su na Euro sa novim trenerima prilično zvučnih imena, ali niko od njih nije isporučio ono što je obećao.
Krenimo od najjače od ove tri selekcije – Portugala. Godinama unazad navijači ovog tima iščekivali su odlazak Fernanda Santosa, koji sa ne baš spektakularnim timom i još manje spektakularnim partijama osvojio titulu evropskog prvaka, ali je kasnije destruktivnim stilom sputavao mnogo talentovaniju selekciju. Kad je taj dan konačno došao, uslijedio je šok, jer ga je zamjenio Roberto Martinez, čovjek koji je za šest i po godina u prah pretvorio belgijsku zlatnu generaciju.
Martinez je i u klupskom fudbalu napravio imidž trenera koji brzo popravi stvari, prije nego što krenu da ubrzano klize nizbrdo, a isto je učinio i sa Belgijom – poslije odličnog nastupa u Rusiji survali su se do ispadanja u grupi na katarskom mundijalu. Ovog puta nije isporučio ništa ni na startu, iako je ponovo u ruke dobio spektakularan tim – Portugal nikad u istoriji nije imao roster ovako nakrcan talentom u svim linijama.
Umjesto očekivane rotacije prilagođene gađanju slabosti protivnika, koju ovako širok spektar vrlo dobrih i odličnih igrača omogućava, Martinez je nastavio tamo gdje je stao sa prethodnim timom, ne samo dajući ogromnu minutažu tandemu igrača koji zajedno imaju 81 godinu i igrali su najbolji fudbal prije cijele decenije, nego je kompletnu napadačku igru podredio Krijstianu Ronaldu, iako su mu na terenu bili Bruno, Bernardo Silva, Rafa Leao, Vitinja, a uglavnom na klupi Žota, Žoao Feliks, i skoro sasvim neupotrebljeni Žoao Neves, Gonsalo Ramoš i Pedro Neto. Tako se dogodilo da ekipa sa nevjerovatnim napadačkim potencijalom postigne pet golova za prvih 146 minuta na turniru, a onda nijedan u preostalih 364 plus 11 nadoknada.
Bivši Martinezov tim dobio je novog i mladog selektora Domenika Tedeska, koji je obećao da će podmladiti selekciju. Belgija je poslije 2022. ostala bez još nekoliko članova zlatne generacije, među kojima je ključna trojka Kurtoa – Azar – Aldervajreld. Mlađi momci nemaju taj nivo kvaliteta, ali se radi o nizu perspektivnih igrača, koji su se već dokazali na evro-sceni.
Italo-Njemac je u potpunosti pogazio obećanje. Dok su De Ketelaere, De Kujper, Vermeren, pa čak i Openda gledali s klupe, igrači koji su im zauzimali mjesto su podbacivali iz meča u meč. Romelu Lukaku je na ovom turniru bio više "mim" nego igrač, a Vertongen je na kraju prikladno dao autogol koji je Belgiju eliminisao.
Tokom cijelog takmičenja Tedesjo je mnoge igrače pomjerao na pozicije koje im ne leže, uključujući De Brujnea, iako je imao spremne opcije na klupi. Da stvari budu komičnije, De Rode Duivels su bilo kojom pobejdom nad Ukrajinom mogli da dobiju neuporedivo lakšu rutu od osmine finala, ali su odabrali trošenje vremena, koje ih je poslalo na Francusku.
Šampion Evrope stigao je sa peharom, ali i drugim propuštenim mundijalom u nizu, i poslije prolaska kroz iglene uši u finišu kvalifikacija. Novi selektor Italije, Lućano Spaleti, na turnir je poveo ekipu koja nije mlada, ali nema ni iskustva sa velikih takmičenja, jer je izgubila niz ključnih igrača u odnosu na 2021. Mnogi njegovi izbori bili su kontroverzni, ali je najveći šok izazvala taktička promjena na samom startu turnira, kada je odustao od sistema sa tri igrača u odbrani, po kojem je sastavio spisak sa 10 odbrambenih igrača.
Italijani su pobjedili samo Albaniju, uz preživljenu dramu u finišu, Špancima nisu ni zaprijetili, a protiv Hrvatske su dali najkasniji gol turnira i, ispostaviće se, spriječili ispadanje u grupi. To nije bilo dovoljno, jer ih je Švajcarska razbila u osmini finala. Italija je prethodnih godina ostala bez mnogo talenta, uključujući tri kapitena u tri godine, a mnogi bitni igrači ne uspjevaju da održe konzistentnu formu. Posebno brine to što više ne postoji segment tima na koji je moguće osloniti se, kako je moglo punu deceniju na štoperski tandem Kjelini – Bonući.
Sva ova tri tima nalaze se na opasnoj stranputici, sa koje nema lakog puta nazad, posebno zbog toga što su im novi selektori tek stigli, a odmah su napravili problem. Kvalifikacije za SP bi mogle da donesu vrlo neprijatna iznenađenja, posebno kad su u pitanju Belgijanci i Italijani. U ovu grupu mogla je u prethodnim godinama da se ubroji i Švedska, koja je sa Janeom Andersonom krenula strmoglavo dolje, propustila SP i EP i ispala u C Ligu nacija. Promjena na klupi tjera nas da damo Jonu Dalu Tomasonu malo vremena da se pokaže.
Bespuće
Kažu da su dobar golman i dobar golgeter potrebni i dovoljni da nacionalni tim ostvaruje dobre rezultate. Duže od decenije za nama Poljska ima ne jednog, nego nekoliko veoma dobrih golmana, i ne jednog, nego niz dobrih napadača, na čijem čelu je najbolja svjetska devetka protekle decenije.
Kada se jednog dana pogleda unazad na eru Levandovskog u dresu bialo-czerwonich, vidjeće se dva vezana mundijalska nastupa i pet odlazaka na Euro bez pauze, najzapaženije prisustvo na evro-sceni od 80-tih. Ali na tih sedam turnira (od kojih je Lewa kao tinejdžer preskočio prvi), Poljaci su grupu prošli samo dvaput, i to jednom iz nehata (golom u nadoknadi na meču druge dvije selekcije).
Osim Eura 2016, sa kojeg su se vratili kao neporaženi četvrtfinalisti, uz samo dva primljena gola na pet mečeva, ostali nastupi bili su veoma loši. Na četiri evropska prvenstva nisu pobjedili nikog, uključujući 2012, kada su kod kuće za rivale imali Ruse, Grke i Čehe. Od 24 utakmice dobili su četiri, i dali ukupno 19 golova (0.79 po meču), sa Levandovskim u postavi.
Ako su pet uzastopnih odlazaka na velike turnire 2016-24 može dobrim djelom objasniti nizom povoljnih okolnosti pri žrijebu (bili u boljem šeširu od Njemaca i Francuza ili vukli Rumune iz prvog šešira, ne pitajte otkud oni tu), svakako da uz mentalitet ključnu ulogu u neuspjesima na turnirima igra haos na klupi.
Za 16 godina u državnom timu Leva je imao ništa manje od deset selektora, četiri puta su mijenjali unutar jednog ciklusa, a samo je Adam Navalka dobio pet godina i dva cijela ciklusa, i isporučio ispadanje u četvrtfinalu Eura na penale (najveći poljski uspjeh od 1982) i uspon na 5. mjesto FIFA liste.
Tako se dogodilo da je u Njemačku ekipu poveo Mihal Probierž, trener čiji modni stil podsjeća na Sautgejtov, ali mu karijera van rodne zemlje staje u dva mjeseca u solunskom Arisu, zamoljen da pomogne zbog ličnog prijateljstva sa čelnicima saveza.
U prethodnih 18 mjeseci iz reprezentacije su se povukli Glik, Blažčikovski, Krihoviak, Grosicki. Njihovim stopama će uskoro Levandovski (36) i Šćesny (34), a preko 30 imaju Zielinski i Milik. Zapravo, na Euru su Poljaci imali 12 igrača starih od 29 do 36 godina, a samo dvojicu rođenih u ovom vijeku.
Poljska je po broju stanovnika sedma u Evropi i najbliža Španiji, ima ogromnu dijasporu iz koje su prethodnih godina dobijali igrače za državni tim (Zalevski, Keš…), liga im je daleko najbogatija u širokom pojasu između Bundeslige i Serie A na jednoj i ruskog i turskog šampionata na drugoj strani, ali ni to nije dovoljno, i dugoročna kriza se može nazreti.
Njihovi susedi i rođaci iz Češke su u jednako teškoj poziciji. Iako je njihova zemlja mnogo manje i ima tek četvrtinu populacije sjevero-istočnog susjeda, Prag je jedan od bastiona fudbalske igre na kontinentu još od kraja XIX vijeka. U doba zajedničke države sa Slovačkom igrali su dva mundijalska finala i osvojili Euro 1976. u Beogradu najslavnijim penalom ikada.
Ni samostalnoj Češkoj nije izmakla slava, izborena plasmanom u finale Eura 1996, kada ih je koštao zlatni gol, ali i nastupom na EP osam godina kasnije, kada su ispali u poufinalu i ostavili najbolji utisak od svih učesnika. Od samostalnosti Česi nisu propustili nijedan Euro (osam u nizu), ali su SP igrali samo 2006, i šokantno ispali u grupi, iako su ga otvorili pobjedom 3:0 protiv SAD.
Upravo u to doba Češka je imala svjetske zvijezde – Čecha, Nedveda, Rosickog, uz čitav niz zapaženih evropskih igrača (Šmicer, Baroš, Koller). Međutim, odlaskom posljednjih igrača iz tog doba presušio je izvor talenata. U aktuelnom timu najveća imena su Šik i Suček, koji će prije SP 2026. preći tridesetu, a to važi i za druge igrače koje smo gledali u evro-finalima u prethodne dvije sezone (Barak, Kufal), osim golmana Mateja Kovarža.
Ono što zabrinjava je što nema nagovještaja boljih dana. Momci od kojih se mnogo očekivalo, kao Kral, Čvančara, Hložek, pa i Jurasek, još uvijek se nisu dokazali u inostranstvu. Dvije trećine tima na Euru nastupa u domaćoj ligi, U21 reprezentacija nije prošla grupu na EP od 2011, a U19 tim se od iste godine kvalifikovao za samo dva od 11 kontinentalnih šampionata. Tračak nade je četvrtfinale U17 selekcije prošlog mjeseca, prvi njihov prolazak grupe poslije 18 godina (propustili 11 od 15 turnira u međuvremenu).
Za razliku od Poljaka, Česi umiju da igraju turnire (2021. su izbacili Holandiju u osmini finala), i ne igraju beskrvno, ali nedostatak kvaliteta počinje da predstavlja ozbiljan teret. Ponosni na svoje fudbalsko nasljeđe, Česi još nikad nisu pružili šansu stranom selektoru (11 domaćih od 1994. godine).
Za potrebe ove priče u istu klasu stavićemo i četiri tima koja se nisu plasirala na Euro 2024. Prije svih tu je Bosna i Hercegovina, koja je tokom druge decenije imala i kvalitet u igračkom kadru, i velika imena, i solidne rezultate u kontinuitetu (u šest uzastopnih godina ulazila je u top 20 na FIFA listi), ali osim Brazila 2014. nije uspjela da ode na veliko takmičenje, ostajući četiri puta u nizu bez debija na Euru zbog poraza u baražu, od kojih su neki bili istinski šokantni.
U međuvremenu je kvalitet tima znatno opao, novih zvijezda nema na vidiku, a rezultati u prethodna tri ciklusa su zabrinjavajući. Jedini tračak radosti donosi Liga nacija, gdje će BiH drugi put biti dio A lige, što praktično garantuje makar novi baraž, šesti od 2009, i barem drugi šešir na žrijebu kvalifikacionih grupa. Ono što brine je potpuni haos u domaćem fudbalu, zbog čega sve najperspektivnije u državnom timu dolazi iz dijaspore.
Šta tek reći za bugarski tim, koji je od posljednjih 11 Mundijala u prošlom vijeku igrao na osam, stigao do četvrtog mjesta u SAD 1994, ali se od 2004. nije plasirao ni na jedno takmičenje. I ne samo to, u posljednjih pet ciklusa Bugari uvijek imaju više poraza nego pobjeda, negativnu gol-razliku i nikad nisu uspjeli da uđu ni u jedan plej-of.
Grke mnogi ograničavaju na 2004, kada su šokantno bili prvaci Evrope, ali oni su zatim pojavili na četiri od sljedećih pet takmičenja i još dvaput prošli grupu. Od dramatično loše kampanje za Euro 2016 – kada ih je dupli poraz od Farskih ostrva zakucao za dno, nikad se nisu oporavili. Rezultati su se u međuvremenu popravili u odnosu na taj debakl, ali nikad nisu stigli do turnira, uključujući martovski poraz od Gruzije. Iako od svih šampiona Evrope imaju daleko najslabiju tradiciju, pet vezanih propuštenih turnira, pogotovo kad se uzem u obzir da su na tri išle 24 ekipe, zaista je neoprostivo.
Norveška fudbalska tradicija je tanana i svodi se na predratni mundijalski debi i slavni kraj XX vijeka. U toj deceniji oni su igrali tri velika turnira, na kojima su pobjedili Brazil i Španiju, izbacili Engleze u kvalifikacijama, stigli u jednom trenutku do drugog mjesta FIFA liste, napunili premijerligašku elitu svojim igračima, a Rosenborg je osam puta u nizu igrao UCL i stigao do četvrtfinala. Od kad ih je iznenadni kolaps SRJ u nadoknadi protiv Španije volšebno izbacio sa Eura 2000, Norvežani nisu vidjeli veliko takmičenje. Zlatna generacija im je ostarila, novi talenti nisu bili ni blizu tog nivoa, a liga je bila slaba i za nordijske standarde.
To se znatno promjenilo prethodnih godina, u Halandu i Odegardu imaju svjetske zveijzde, ali iza njih stoji još desetak igrača visoke klase, pa im samo golman nedostaje za viši domet. Ali uprkos tome, Norvežani su propustili tri turnira na kojima su ih mnogi očekivali (počev od baraža za 2020, kad su žrijebom dobili domaćinstvo oba meča, ako prođu prvi). Iako se čini da je pitanje vremena kad ćemo ih gledati na velikom takmičenju, utisak je da ih je NFF osudila na neuspjeh izborom rigidnog Stalea Solbakena za selektora.
Kraj ere
Na kraju stigli smo do grupe koja vas sigurno najviše zanima, ali i o kojoj smo najviše pričali tokom prethodnih mjesec dana. Za više od četvrtine učesnika Eura, ovaj turnir donio je osjećaj kraja ere. Sve te ekipe stigle su na turnir sa selektorima koji su tu već podugo za lokalne standarde, podbacile na turniru, i osjeća se jasna potreba za promjenom. Međutim, promjena je do ovog trenutka stigla samo na jedno mjesto, kod najuspješnijeg od ovih timova.
Početak nedjelje obilježio je odlazak Gereta Sautgejta sa klupe Engleske. Taj prije svega pristojni trener je od starta bio pogrešno shvaćen, u isto vrijeme pretjerano hvaljen i pretjerano kritikovan. Već sama činjenica da je vodio ekipu u 102 utakmice je dovoljna za status legende – od povlačenja svjetskog šampiona Alfa Remsija 1974. do ovog juna najviše je imao Bobi Robson (95). Kako kritikovati nekog ko je Englesku uveo u više finala nego svi prethodnici zajedno (2-1) i isti broj polufinala kao svi u periodu 1950-2016 (3-3)?
Kako ga hvaliti, kad je imao sreće sa žrijebom kao niko nikada, kada je ova neuvjerljiva Holandija najbolje rangirani tim kog je na četiri turnira eliminisao (FIFA plasman protivnika u tom trenutku je redom: 16-24-12-24-10-18-48-19-7), kad na dva Eura nisu do finala naletjeli ni na jednog pobjednika grupe (tri druga, tri treća)? Ne mislim da je zavjera, ali mislim da se ovakav splet okolnosti nikad nikom neće poklopiti. Osim možda… sjetite se kako idu UCL žrijebovi. Prethodnu veliku generaciju izbacivali su najbolji Brazil u posljednjih pola vijeka, najbolja Njemačka ikad i dvaput combo mladog Ronalda i zlatne portugalske generacije.
Engleska na ovom turniru uglavnom nije ličila na ozbiljnu selekciju. Poslije kolapsa protiv Srbije i Kejnovog poluvremena bez dodira, Geret je dozvolio kapitenu da se povuče ka sredini, Fodenu da se sa lijevog krila uvuče ka sredini, i tako proveo skoro cio turnir bez pravog napadača i bez igrača lijevo, osim striktno desnonogog (čitaj: mora da stane i okrene se) Tripiera. Nije ni čudo da su dobili na penale, produžetak i golom na isteku 90. minuta, niti da su u eliminacijama uvijek jurili rezultat, niti da su naprijed funkcionisali tek poslije serije izmjena. Sautgejt je došao da turnir osvoji penalima, a ne igrom, uprkos onom igračkom kadru. Zaista mogu da zamislim 100+ boljih rješenja.
Jedan od razloga za takav pristup Engleza je uspješnost njihovog najranijeg dželata u Garethovoj eri. Francuska je na kraju prošlog vijeka objedinila dvije titule, ali nikada u istoriji nije toliko dugo bila konkurentna. Još od 2016. godine na svakom turniru su među prvim favoritima, uzeli su jedan trofej, igrali još dva finala, i ovog ljeta stali u polufinalu. U cijeloj istoriji do Dešampsa Francuzi su u finale stigli samo četiri puta.
Kontekst je ovdje sličan – po širini talenta ova generacija Les Bleus nadilazi sve prethodne (mada bih rekao ne po njegovom kvalitetu), a tradicionalnim silama ide gore nego ikad (Brazil, Italija, Njemačka, zajedno 13 svjetskih titula, decenija krize). I opet, rezultati su skoro pa nesporni (mada imajući sve u vidu legitimno je pitati je li jedan trofej dovoljan), ali način na koji su dobijeni…
Završili su ovaj turnir sa 4 gola, od kojih su sami dali dva, od kojih 1 iz penala. Trebalo im je 489 minuta i 12 nadoknada da postignu prvi gol iz igre, a u rosteru su Mbape, Grizman, Dembele, Kolo Muani, Barsola, Žiru, Tiram, Koman, Teo F… Gdje će ti duša, Didier? Njegov ugovor traje do 2026, i niko ga dotle neće pomjeriti. A zaista djeluje da bi za francuski fudbal trebalo.
Sličan je osjećaj vezan za Dešampovog protivnika iz finala SP 2018. Zlatko Dalić je u posljednjih godinu dana i stažom i brojem mečeva prebacio najprije Slavena, pa Ćiru i postao hrvatski rekorder. Takođe, njegov skor sa drugim i trećim mjestom na svijetu, četiri vezana plasmana i tri vezana prolaska grupe su rekordi ne samo u Hrvatskoj nego i u širem regionu, od Egeja do Baltika, ako gledamo prethodnih 60 godina. Dalić je jednostavno legenda hrvatskog fudbala. Pardon, nogometa.
Međutim, Hrvatskoj je vrijeme za nešto novo, a kada je to lakše otpočeti nego poslije neuspjelog turnira, na kojem su Hrvati ostali bez pobjede, najslabiji trećeplasirani, i po skoru najslabiji od tri ex-YU tima? Dobar dio generacije iz 2018. se povukao, uskoro će i Modrić. Podmlađivanje je neophodno, jer su Hrvati bili među najstarijima na turniru, sa 12 igrača starih između 29 i 38 godina. Vatreni su godinama imali fetiš da mijenjaju selektore pred kraj kvalifikacija, ali sada je njihov tim na sasvim drugom nivou, i zaslužuje normalan početak, između dva takmičenja.
Gdje je Hrvatska, tu je i Srbija. Kriterijumi su ovdje mnogo niži, jer je posljednji put polufinale neka ekipa vođena sa Terazija igrala 1976. godine (tad je bilo četvrto u 16 godina), a to što su SCG i Srbija propustile pet vezanih Eura je zaista kuriozitet. Kada to znamo, onda je plasman na SP, EP i A Ligu nacija, i sve to unutar tri godine – fantastičan uspjeh. Dragan Stojković je najuspješniji selektor samostalne Srbije.
Piksi je tu već punih 40 mjeseci, a u posljednjih 20 broj onih koji bi voljeli da nije stalno raste. Nakon defanzivnog kolapsa u Kataru, Piksi je riješio da ovog puta igra minus, kladiončarskim žargonom, grupa mu je bila idealna za to (svi zajedno su na manje od 0.8 primljenih golova po meču). Kladio se na sposobnost talentovanih ofanzivaca da iz malo situacija kreiraju magiju. Nisu uspjeli. Klađenje nije za sportiste, pitajte Tonalija.
Iako ni izbliza nije bio toliko loš, kako ga danas uglavnom opisuju, Stojković je previše rigidan da bi sproveo neophodne promjene u igračkom kadru i taktici. Znajući to i da je Srbiji veoma potrebno podmlađivanje, s obzirom i na talente koji dolaze, i generalno stanje zvijezda prethodne generacije, svjež kadar bi svakako doprinio da proces prođe uz što manje stresa.
Za kraj preletićemo još tri tima u vrlo sličnoj poziciji. Kada je Stiv Klark preuzeo Škotsku, oni 23 godine nisu igrali na velikom takmičenju. Sada su vezali dva Eura, pri čemu su na ovaj otišli lagano, dva kola pred kraj. To imje pojačalo očekivanja, jer se u Njemačkoj očekivala konačna eksplozija generacije, ali se umjesto toga sve raspalo. Škoti su bili najgori tim na turniru po bezmalo svakom parametru, i otjerali su onoliki narod (preko 2 posto populacije je došlo) kući prije vremena. Za sada nema priče o restartu, a djeluje da bi pomogao.
Još više bi pomogao Danskoj, koja je bila hit Eura 2020, a zatim podbacila na sljedeća dva turnira. Kasper Hjulmand se u Kataru provukao na političku priču, a ovog puta opravdanje je tražio u sudijama i VAR-komediji (nije u krivu), ali ruku na srce, njegov tim izgledao je veoma loše i letargično na cijelom turniru. Povratak na spori stil igre skupo košta Dansku, ali Hjulmand i ne pokušava da promjeni išta, i još uvijek se oslanja na snage koje su dočekale ne samo njega, nego i Hareidea prije osam godina. Za promjenu stila moraće da se sačeka promjena selektora.
Konačno, stigao je red na Mađarsku, koja takođe zadržava Marka Rosija. Italijan je duboko zadužio mađarski fudbal, serijom pobjeda nad favoritima, nemanjem straha u veoma teškim grupama, plasmanom na dva Eura u nizu. Kao i u škotskom primjeru, ovo je više situacija u kojoj se nazire prirodni kraj ere, nego problem izazvan radom selektora (zapravo, ni za jedan od ova dva tima nema razloga očekivati da bi novi selektor učinio nešto upadljivo bolje; u ostalih pet ekipa to jeste rješenje)
Šest od ovih sedam selekcija ima ugovore sa svojim selektorima do kraja SP2026. Subjektivni osjećaj je da bi mnogi timovi sa spiska mogli da propuste taj turnir, ako ne reaguju na vrijeme.
Novo doba kreće već u septembru
Već u septembru svi timovi pomenuti u tekstu i još 25 selekcija (Rusija je i dalje pod sankcijama) unutar naše kontinentalne konfederacije kreće u novu avanturu, u četvrtoj sezoni UEFA Lige nacija. Čim se ona završi, još prije kraja ove godine, žrijebaće se grupe za mundijalske kvalifikacije, koje počinju u martu.
S obzirom na mali broj utakmica u njima (šest ili osam za evropske selekcije), koji znači da je propuste teže nadoknaditi, neki od timova sa gornjeg spiska će se već za osam mjeseci oprostiti od nastupa u Sjevernoj Americi 2026.
Konstantno dopunjavanje UEFA i FIFA kalendara ne ostavljaju mnogo vremena ni prostora. Da dopunim ono čime sam otvorio tekst, Čeferin je proširio evro-kupove, a Infantino uvođenjem World Club Cupa i proširenjem Mundijala na 48 timova više nego udvostručio svoj komad kalendara.
Opuštanje u UNL nije opcija, neozbiljan pristup u tom takmičenju znači lošije mjesto u žrijebu kvalifikacionih grupa za SP (top 3 iz grupa A lige idu u prvi šešir, posljednji iz A lige i prva dva iz B lige idu u drugi, posljednja dva iz B lige i pobjednici C lige idu u treći, a ostatak C lige u četvrti).
Zato svi na kontinentu moraju da shvate već peti septembar kao početak procesa koji će direktno uticati na sve u naredne dvije godine. Kad sljedeći put budemo u poziciji da podvučemo crtu, ili će iza nas biti maratonsko SP 2026, ili će neko nama blizak debelo zabrljati dosta prije toga.
Velike Priče; Sportski Forum
|
|
