Post by Admin on Jul 18, 2024 7:35:07 GMT
Mjesec dana slušamo suludo vrijeđanje Engleza i Sautgejta. Čime su zaslužili mržnju?
GERET SAUTGEJT više nije selektor Engleske. Dva dana nakon poraza od Španije (1:2) u finalu Eura u Njemačkoj, Sautgejt se zahvalio i nakon punih osam godina napustio je klupu reprezentacije, čiji je dres godinama nosio i kao igrač. Očekivano? Vjerovatno.
Englezi su pred početak Eura bili prvi favoriti prema kladionicama i 58 godina fudbalski frustrirana nacija bila je sigurna da će na Ostrvo doći prvi i jedini veliki trofej nakon onog kontroverznog, osvojenog kod kuće pradavne 1966. Engleska na ovom turniru nije briljirala.
Svakako. Igrala je teško, blijedo, neubjedljivo. To niko ne može negirati. Nakon 13. minuta prvog kola protiv Srbije, kad je Džud Belingem postigao gol, Engleska je praktično prestala igrati i valjda je čekala da je neka dobra vila odnese direktno u finale.
Je li Sautgejtova Engleska igrala jadno na ovom Euru? Jeste, ali je stigla do još jednog finala
Utakmice reprezentacije koju je vodio Geret Sautgejt na ovom turniru zaista su bile negledljive i engleska javnost je s pravom negodovala. Nikome nije bilo jasno zašto Džud Belingem u reprezentaciji nije Hej Džude iz Reala, još manje je logike bilo u ignorisanju fantastičnog Kola Palmera, a navijačima u Engleskoj pomalo je bila i puna kapa forsiranja Harija Kejna samo zato što je to Hari Kejn. Sve je to tačno.
Međutim, Engleska, ta očajna i nikakva Engleska igrala je drugi put zaredom u finalu Eura, a da nije Dani Olmo u 90. minutu s gol-linije očistio udarac glavom Marka Guehija, lako je moguće da bi i drugi put zaredom prvaka Evrope dobili nakon udaraca s bijele tačke.
Samo s bitnom razlikom da bi Englezi ovaj put, za razliku od prije tri godine, bili veliki favoriti i ko zna, možda bi skinuli kletvu i pobijedili ekipu za koju mnogi sad vole reći da je do naslova došla ubjedljivije i zasluženije nego iko ikad. Međutim, bivši Dinamov igrač je bio tamo gdje ni po kakvoj logici nije trebao biti i titula je još jednom otišla na drugu adresu umjesto u London.
Sautgejt je čitavo ovo vrijeme pokazivao da je gospodin, a od razvaljene Engleske stvorio je porodicu
Geret Sautgejt nije uspio i imao je dovoljno morala i poštenja da se zahvali na ukazanom povjerenju i odstupi iako ga, a to je jako važno, niko nije tjerao s klupe. Naravno, niko od onih koji imaju legitimitet za takvo nešto. Nakon dva dana razmišljanja zaključio je da je iznevjerio naciju i da je vrijeme da priliku dobije neko drugi.
Pritom ni u jednom trenutku, ni neposredno nakon finala ni kroz čitav ovaj turnir, ali ni kroz čitav svoj mandat, na kritike nije odgovarao napadima i jeftinim populističkim parolama o domoljublju i zajedništvu. A mogao je, pogotovo nakon finala 2021. u Londonu, kad je kao nijedan selektor prije njega ujedinio cijelu Englesku.
Bila je to prva reprezentacija Engleske u kojoj su većinu igrača činili potomci doseljenika i za koju su u jednakoj mjeri navijali porodicu imigranata iz Jamajke i Pakistana te hard core navijači Milvola i Vest Hama. Od decenijama razjedinjene i međusobno posvađane ekipe dobrih igrača, Sautgejt je stvorio grupu momaka koja izgleda i ponaša se kao porodica.
"Ne znam hoće li Geret otići. Treba mu vremena da odluči. Htjeli smo naslov osvojiti za njega", rekao je neposredno nakon finala, sav utučen i u suzama, kapiten Engleske Hari Kejn. Isti onaj Kejn koji je predmet zajebancije cijelog fudbalskog svijeta, zbog broja osvojenih trofeja u karijeri.
Prvu rečenicu nakon izgubljenog finala i jedinstvene prilike da napokon u karijeri podigne trofej, i to onaj s reprezentacijom, Kejn je posvetio čovjeku koji ga je izvadio iz igre i oteo mu priliku da u potencijalnim produžecima ili penalima postane heroj Engleske.
''Sve zavisi o Savezu i o tome što će selektor odlučiti. Prema Geretu nemam ništa do ogromnog poštovanja. On mi je omogućio da debitujem za Englesku, zbog njega sam sad tu i zbog njega se u reprezentaciji osjećam kao kod kuće", rekao je dan nakon finala Džud Belingem pa dodao:
''U posljednjih godinu dana naš je odnos dosegnuo nivo puno višu od fudbala. Osjećam da mu se mogu potpuno otvoriti i mislim da to najbolje govori kakav je čovjek. Što god se dogodilo s Geretom, uvijek ću ga poštovati. Ako ostane, tada ću biti još odlučniji osvojiti nešto za njega, jer on to zaslužuje. Ponekad brojke ne lažu i on je naš najuspješniji selektor od 1966. Što god da odluči, uvijek će imati moje poštovanje i moju ljubav." Da, to je rekao momak koji je negdje do sredine ovog Eura bio prvi favorit da osvoji Zlatnu loptu, a vrlo vjerovatno će bez nje ostati zbog nekih nama čudnih poteza svog selektora.
Kad Dalić priča o porodici i poniznosti, onda je genije, a Sautgejt je arogantna engleska neznalica
Otkako je stigao na klupu Hrvatske, od Zlatka Dalića smo rijetko mogli čuti neke revolucionarne taktičke inovacije i verbalnu spretnost u stručnom komentarisanju sopstvenih odluka. Dalić, ali ni igrači Hrvatske nikad nisu krili da su im glavna snaga zajedništvo i porodični odnosi unutar reprezentacije.
I kad Dalić s takvim pristupom (samo, za razliku od Sautgejta, hrvatski selektor o takvim odnosima među igračima i poniznosti ne prestaje pričati od oktobra 2017.) izbori finale i polufinale velikog turnira, onda je riječ o geniju, a Englez je bahata neznalica koja je samo imala puno sreće. Jer je Hrvatska, eto, nije imala 2018. i 2022.
Je li Geret Sautgejt činio neke greške tokom svog mandata? Sigurno da je. Je li mogao donijeti neke druge odluke? Naravno. Bi li te odluke nešto promijenile? Nemamo pojma i to niko ne može znati. Kao što niko fudbalski pismen ne može osporiti da je protiv Španije u finalu pripremio utakmicu onako kako je jedino bilo logično i da je u prvih 45 minuta ta svemirska i zastrašujuća Španija djelovala jednako jalovo kao i njegova Engleska.
Makijavelistički pristup u tom poluvremenu bio je jedino rješenje kako uspavati ona dva monstruma na španskim krilima i otupiti mozak Furije Rodrija. U tome je Sautgejt u potpunosti uspio i tek kad je pao prvi gol, na samom početku drugog poluvremena, utakmica se otvorila i gledali smo nešto sasvim drugačije od tih prvih ''engleskih'' 45 minuta.
Neobjašnjiva mržnja prema Engleskoj u Hrvatskoj
Ukratko, svaki Sautgejtov potez u finalu imao je rezona, a to što se nama nije sviđalo kako mu ekipa igra i što ne umire u ljepoti je samo naš problem. Na koncu, a kakav su to fudbal na ovom turniru igrali ostali velikani? Francuzi, Portugalci, Belgijanci... Nikakav, eto kakav. A utisak je da je najviše hejta, barem u Hrvatskoj, bačeno upravo na Sautgejta i njegovu Englesku.
''Luzeri, odvratni i puni sebe, arogantni i prepotentni, bahati, neznalice..." Sve su to bili epiteti kojima su u hrvatskoj javnosti tokom ovog Eura, od poznatih i nepoznatih stručnih i nestručnih komentatora, častili Sautgejta i Engleze. Zaista je tužno i ružno bilo slušati i čitati tolike izlivi mržnje prema čitavoj jednoj naciji, a da nismo dobili nijedan valjani argument za takve šizofrene i šovinističke ispade.
Toliko se nije vrijeđalo ni Karabatićevu Francusku
Toliko se nije vrijeđalo ni Karabatićevu Francusku. Pobjeda Španije se u Hrvatskoj slavila u najmanju ruku kao da su Modrić i društvo podigli "pokal". Ne zbog zaljubljenosti u ljepotu igre Furije (iako je tačno i da su Španci zbog stila igre na ovom turniru dobili puno neutralnih simpatizera), već zbog bizarne netrpeljivosti prema Englezima.
Prepotentni, arogantni i bahati? Što to tačno znači? Zbog čega su Englezi puni sebe, a Francuzi, Italijani, Mađari ili Hrvati nisu? Možda zbog one iritantne pjesme It's Coming Home (ili Football's Coming Home) o povratku fudbala kući? Ne, to nije pjesma koja govori o titulama i naslovima koji samo čekaju da se sve vrati u normalu, pa da izumitelji fudbala pokažu ostatku svijeta kako se igra i osvaja.
Pjesmu su 1996. povodom Eura i 30. godišnjice SP-a 1966. u Engleskoj snimila dva engleska komičara, David Badiel i Frank Skiner, uz pratnju benda Lightning Seeds. Povratak kući je značio povratak nekog velikog takmičenja u Englesku. Ništa drugo.
U komentarima ispod brojnih domaćih portala moglo se pročitati čak i da se za Engleze ne može navijati, jer su vijekovima bili ''proklete imperijalističke svinje i odvratni kolonizatori.'' Da, sjajan argument jer, eto, Španci su prije par stotina godina među Maje, Inke i Azteke donijeli svilu i čaj, a ne mač i oganj. Francuska, Holandija, Turska, Belgija, Njemačka, Portugal - reprezentacije koje su igrale u nokaut-fazi Eura. Da, sve redom nacije koje su kroz istoriju širile mir i bratstvo. Bilo bi smiješno da nije grozno.
Brojke sve govore
Voljeli Sautgejta ili ne, sviđao vam se njegov fudbal ili ga prezirali, brojke i činjenice govore za sebe. Sad već bivši selektor Engleske sjedio je na klupi reprezentacije na 102 utakmice. U periodu između 2016. do danas ostvario je učinak od 61 pobjede, 24 remija i 17 poraza.
Ima 59.8 posto uspješnosti i treći je na vječnoj ljestvici broja vođenih utakmica svih engleskih selektora. Valter Vinterbotom (1946. do 1962.) ima ih najviše za Englesku, 139, no čovjek je ostao u pamćenju isključivo kao majstor koji je odveo Engleze na njihov prvi Mundijal 1950. i tamo ispao odmah u grupi te izgubio od američkih amatera.
Samo Sir Alf Ramsey (1963.-1974.) ima veći postotak pobjeda od Sautgejta (61.1 posto) uz osvojen trofej, ali i on osim tog domaćeg naslova prvaka svijeta nije ostvario značajniji rezultat, a na SP 1974. se nije ni plasirao.
Sautgejt ima više pobjeda u nokaut-fazi od 2016. nego svi engleski selektori zajedno od 1966.
Od polovine 1970-ih do sredine 1980-ih Englezi su dominirali evropskim klupskim fudbalom. Liverpul, Forest i Aston Vila su harali Evropom, ali svi ti brojni stručnjaci koji su se redali nisu mogli s reprezentacijom napraviti ništa. Mundijale 1974., 1978. i 1994. su propuštali, a na Eurima osim domaćeg polufinala 1996. ili su ispadali u grupama ili se nisu ni plasirali. I tako decenijama.
Nemoćni i pogubljeni, Englezi su posegli i za trofejnim trenerima s kontinenta kad su shvatili da imaju možda i najbolju ekipu u istoriji. Bekam, Teri, Ferdinand, Ešli i Džo Kol, Džerard, Lampard, Runi... bili su igračine koje su po kvalitetu trebale dominirati svjetskim fudbalom.
Međutim, ni Sven Goran Erikson ni Fabio Kapelo nisu se baš proslavili. Erikson je uspio povezati tri četvrtfinala, a slavni Italijan je ispao već u osmini finala SP-a 2010. Nama omiljeni Vali with a Broli Stiv MekKlaren čak je uspio ne otići na Euro 2008., a Sautgejtov prethodnik Roj Hodžson je oduševio naciju kad je u osmini finala Eura 2016. ispao od Islanda.
Sautgejt je s reprezentacijom odradio pet takmičenja. Na dva Eura je igrao u finalu, na SP-u u Rusiji se plasirao u polufinale, četiri godine u Kataru je u fantastičnoj utakmici nadigrao Francuze, ali je izgubio 2:1, a ima i bronzu iz Lige nacija 2019.
Od 1966., kad je bila prvak svijeta, do Sautgejtovog dolaska Engleska je pobijedila u svega sedam nokaut-utakmica. Sautgejt ih u šest godina ima devet. Prije Sautgejta Engleska je najduže pet mjeseci bila među pet najboljih reprezentacija svijeta prema FIFA-inoj rang listi. Za vrijeme njegova mandata tu je svih šest godina.
Da, očito, čovjek je neznalica i bahati bezveznjak, jer nije igrao fudbal za dušu kakav su nekad igrali Zikov i Sokratesov Brazil. Koji su osvojili baš ništa.
index.hr; Sportski Forum
GERET SAUTGEJT više nije selektor Engleske. Dva dana nakon poraza od Španije (1:2) u finalu Eura u Njemačkoj, Sautgejt se zahvalio i nakon punih osam godina napustio je klupu reprezentacije, čiji je dres godinama nosio i kao igrač. Očekivano? Vjerovatno.
Englezi su pred početak Eura bili prvi favoriti prema kladionicama i 58 godina fudbalski frustrirana nacija bila je sigurna da će na Ostrvo doći prvi i jedini veliki trofej nakon onog kontroverznog, osvojenog kod kuće pradavne 1966. Engleska na ovom turniru nije briljirala.
Svakako. Igrala je teško, blijedo, neubjedljivo. To niko ne može negirati. Nakon 13. minuta prvog kola protiv Srbije, kad je Džud Belingem postigao gol, Engleska je praktično prestala igrati i valjda je čekala da je neka dobra vila odnese direktno u finale.
Je li Sautgejtova Engleska igrala jadno na ovom Euru? Jeste, ali je stigla do još jednog finala
Utakmice reprezentacije koju je vodio Geret Sautgejt na ovom turniru zaista su bile negledljive i engleska javnost je s pravom negodovala. Nikome nije bilo jasno zašto Džud Belingem u reprezentaciji nije Hej Džude iz Reala, još manje je logike bilo u ignorisanju fantastičnog Kola Palmera, a navijačima u Engleskoj pomalo je bila i puna kapa forsiranja Harija Kejna samo zato što je to Hari Kejn. Sve je to tačno.
Međutim, Engleska, ta očajna i nikakva Engleska igrala je drugi put zaredom u finalu Eura, a da nije Dani Olmo u 90. minutu s gol-linije očistio udarac glavom Marka Guehija, lako je moguće da bi i drugi put zaredom prvaka Evrope dobili nakon udaraca s bijele tačke.
Samo s bitnom razlikom da bi Englezi ovaj put, za razliku od prije tri godine, bili veliki favoriti i ko zna, možda bi skinuli kletvu i pobijedili ekipu za koju mnogi sad vole reći da je do naslova došla ubjedljivije i zasluženije nego iko ikad. Međutim, bivši Dinamov igrač je bio tamo gdje ni po kakvoj logici nije trebao biti i titula je još jednom otišla na drugu adresu umjesto u London.
Sautgejt je čitavo ovo vrijeme pokazivao da je gospodin, a od razvaljene Engleske stvorio je porodicu
Geret Sautgejt nije uspio i imao je dovoljno morala i poštenja da se zahvali na ukazanom povjerenju i odstupi iako ga, a to je jako važno, niko nije tjerao s klupe. Naravno, niko od onih koji imaju legitimitet za takvo nešto. Nakon dva dana razmišljanja zaključio je da je iznevjerio naciju i da je vrijeme da priliku dobije neko drugi.
Pritom ni u jednom trenutku, ni neposredno nakon finala ni kroz čitav ovaj turnir, ali ni kroz čitav svoj mandat, na kritike nije odgovarao napadima i jeftinim populističkim parolama o domoljublju i zajedništvu. A mogao je, pogotovo nakon finala 2021. u Londonu, kad je kao nijedan selektor prije njega ujedinio cijelu Englesku.
Bila je to prva reprezentacija Engleske u kojoj su većinu igrača činili potomci doseljenika i za koju su u jednakoj mjeri navijali porodicu imigranata iz Jamajke i Pakistana te hard core navijači Milvola i Vest Hama. Od decenijama razjedinjene i međusobno posvađane ekipe dobrih igrača, Sautgejt je stvorio grupu momaka koja izgleda i ponaša se kao porodica.
"Ne znam hoće li Geret otići. Treba mu vremena da odluči. Htjeli smo naslov osvojiti za njega", rekao je neposredno nakon finala, sav utučen i u suzama, kapiten Engleske Hari Kejn. Isti onaj Kejn koji je predmet zajebancije cijelog fudbalskog svijeta, zbog broja osvojenih trofeja u karijeri.
Prvu rečenicu nakon izgubljenog finala i jedinstvene prilike da napokon u karijeri podigne trofej, i to onaj s reprezentacijom, Kejn je posvetio čovjeku koji ga je izvadio iz igre i oteo mu priliku da u potencijalnim produžecima ili penalima postane heroj Engleske.
''Sve zavisi o Savezu i o tome što će selektor odlučiti. Prema Geretu nemam ništa do ogromnog poštovanja. On mi je omogućio da debitujem za Englesku, zbog njega sam sad tu i zbog njega se u reprezentaciji osjećam kao kod kuće", rekao je dan nakon finala Džud Belingem pa dodao:
''U posljednjih godinu dana naš je odnos dosegnuo nivo puno višu od fudbala. Osjećam da mu se mogu potpuno otvoriti i mislim da to najbolje govori kakav je čovjek. Što god se dogodilo s Geretom, uvijek ću ga poštovati. Ako ostane, tada ću biti još odlučniji osvojiti nešto za njega, jer on to zaslužuje. Ponekad brojke ne lažu i on je naš najuspješniji selektor od 1966. Što god da odluči, uvijek će imati moje poštovanje i moju ljubav." Da, to je rekao momak koji je negdje do sredine ovog Eura bio prvi favorit da osvoji Zlatnu loptu, a vrlo vjerovatno će bez nje ostati zbog nekih nama čudnih poteza svog selektora.
Kad Dalić priča o porodici i poniznosti, onda je genije, a Sautgejt je arogantna engleska neznalica
Otkako je stigao na klupu Hrvatske, od Zlatka Dalića smo rijetko mogli čuti neke revolucionarne taktičke inovacije i verbalnu spretnost u stručnom komentarisanju sopstvenih odluka. Dalić, ali ni igrači Hrvatske nikad nisu krili da su im glavna snaga zajedništvo i porodični odnosi unutar reprezentacije.
I kad Dalić s takvim pristupom (samo, za razliku od Sautgejta, hrvatski selektor o takvim odnosima među igračima i poniznosti ne prestaje pričati od oktobra 2017.) izbori finale i polufinale velikog turnira, onda je riječ o geniju, a Englez je bahata neznalica koja je samo imala puno sreće. Jer je Hrvatska, eto, nije imala 2018. i 2022.
Je li Geret Sautgejt činio neke greške tokom svog mandata? Sigurno da je. Je li mogao donijeti neke druge odluke? Naravno. Bi li te odluke nešto promijenile? Nemamo pojma i to niko ne može znati. Kao što niko fudbalski pismen ne može osporiti da je protiv Španije u finalu pripremio utakmicu onako kako je jedino bilo logično i da je u prvih 45 minuta ta svemirska i zastrašujuća Španija djelovala jednako jalovo kao i njegova Engleska.
Makijavelistički pristup u tom poluvremenu bio je jedino rješenje kako uspavati ona dva monstruma na španskim krilima i otupiti mozak Furije Rodrija. U tome je Sautgejt u potpunosti uspio i tek kad je pao prvi gol, na samom početku drugog poluvremena, utakmica se otvorila i gledali smo nešto sasvim drugačije od tih prvih ''engleskih'' 45 minuta.
Neobjašnjiva mržnja prema Engleskoj u Hrvatskoj
Ukratko, svaki Sautgejtov potez u finalu imao je rezona, a to što se nama nije sviđalo kako mu ekipa igra i što ne umire u ljepoti je samo naš problem. Na koncu, a kakav su to fudbal na ovom turniru igrali ostali velikani? Francuzi, Portugalci, Belgijanci... Nikakav, eto kakav. A utisak je da je najviše hejta, barem u Hrvatskoj, bačeno upravo na Sautgejta i njegovu Englesku.
''Luzeri, odvratni i puni sebe, arogantni i prepotentni, bahati, neznalice..." Sve su to bili epiteti kojima su u hrvatskoj javnosti tokom ovog Eura, od poznatih i nepoznatih stručnih i nestručnih komentatora, častili Sautgejta i Engleze. Zaista je tužno i ružno bilo slušati i čitati tolike izlivi mržnje prema čitavoj jednoj naciji, a da nismo dobili nijedan valjani argument za takve šizofrene i šovinističke ispade.
Toliko se nije vrijeđalo ni Karabatićevu Francusku
Toliko se nije vrijeđalo ni Karabatićevu Francusku. Pobjeda Španije se u Hrvatskoj slavila u najmanju ruku kao da su Modrić i društvo podigli "pokal". Ne zbog zaljubljenosti u ljepotu igre Furije (iako je tačno i da su Španci zbog stila igre na ovom turniru dobili puno neutralnih simpatizera), već zbog bizarne netrpeljivosti prema Englezima.
Prepotentni, arogantni i bahati? Što to tačno znači? Zbog čega su Englezi puni sebe, a Francuzi, Italijani, Mađari ili Hrvati nisu? Možda zbog one iritantne pjesme It's Coming Home (ili Football's Coming Home) o povratku fudbala kući? Ne, to nije pjesma koja govori o titulama i naslovima koji samo čekaju da se sve vrati u normalu, pa da izumitelji fudbala pokažu ostatku svijeta kako se igra i osvaja.
Pjesmu su 1996. povodom Eura i 30. godišnjice SP-a 1966. u Engleskoj snimila dva engleska komičara, David Badiel i Frank Skiner, uz pratnju benda Lightning Seeds. Povratak kući je značio povratak nekog velikog takmičenja u Englesku. Ništa drugo.
U komentarima ispod brojnih domaćih portala moglo se pročitati čak i da se za Engleze ne može navijati, jer su vijekovima bili ''proklete imperijalističke svinje i odvratni kolonizatori.'' Da, sjajan argument jer, eto, Španci su prije par stotina godina među Maje, Inke i Azteke donijeli svilu i čaj, a ne mač i oganj. Francuska, Holandija, Turska, Belgija, Njemačka, Portugal - reprezentacije koje su igrale u nokaut-fazi Eura. Da, sve redom nacije koje su kroz istoriju širile mir i bratstvo. Bilo bi smiješno da nije grozno.
Brojke sve govore
Voljeli Sautgejta ili ne, sviđao vam se njegov fudbal ili ga prezirali, brojke i činjenice govore za sebe. Sad već bivši selektor Engleske sjedio je na klupi reprezentacije na 102 utakmice. U periodu između 2016. do danas ostvario je učinak od 61 pobjede, 24 remija i 17 poraza.
Ima 59.8 posto uspješnosti i treći je na vječnoj ljestvici broja vođenih utakmica svih engleskih selektora. Valter Vinterbotom (1946. do 1962.) ima ih najviše za Englesku, 139, no čovjek je ostao u pamćenju isključivo kao majstor koji je odveo Engleze na njihov prvi Mundijal 1950. i tamo ispao odmah u grupi te izgubio od američkih amatera.
Samo Sir Alf Ramsey (1963.-1974.) ima veći postotak pobjeda od Sautgejta (61.1 posto) uz osvojen trofej, ali i on osim tog domaćeg naslova prvaka svijeta nije ostvario značajniji rezultat, a na SP 1974. se nije ni plasirao.
Sautgejt ima više pobjeda u nokaut-fazi od 2016. nego svi engleski selektori zajedno od 1966.
Od polovine 1970-ih do sredine 1980-ih Englezi su dominirali evropskim klupskim fudbalom. Liverpul, Forest i Aston Vila su harali Evropom, ali svi ti brojni stručnjaci koji su se redali nisu mogli s reprezentacijom napraviti ništa. Mundijale 1974., 1978. i 1994. su propuštali, a na Eurima osim domaćeg polufinala 1996. ili su ispadali u grupama ili se nisu ni plasirali. I tako decenijama.
Nemoćni i pogubljeni, Englezi su posegli i za trofejnim trenerima s kontinenta kad su shvatili da imaju možda i najbolju ekipu u istoriji. Bekam, Teri, Ferdinand, Ešli i Džo Kol, Džerard, Lampard, Runi... bili su igračine koje su po kvalitetu trebale dominirati svjetskim fudbalom.
Međutim, ni Sven Goran Erikson ni Fabio Kapelo nisu se baš proslavili. Erikson je uspio povezati tri četvrtfinala, a slavni Italijan je ispao već u osmini finala SP-a 2010. Nama omiljeni Vali with a Broli Stiv MekKlaren čak je uspio ne otići na Euro 2008., a Sautgejtov prethodnik Roj Hodžson je oduševio naciju kad je u osmini finala Eura 2016. ispao od Islanda.
Sautgejt je s reprezentacijom odradio pet takmičenja. Na dva Eura je igrao u finalu, na SP-u u Rusiji se plasirao u polufinale, četiri godine u Kataru je u fantastičnoj utakmici nadigrao Francuze, ali je izgubio 2:1, a ima i bronzu iz Lige nacija 2019.
Od 1966., kad je bila prvak svijeta, do Sautgejtovog dolaska Engleska je pobijedila u svega sedam nokaut-utakmica. Sautgejt ih u šest godina ima devet. Prije Sautgejta Engleska je najduže pet mjeseci bila među pet najboljih reprezentacija svijeta prema FIFA-inoj rang listi. Za vrijeme njegova mandata tu je svih šest godina.
Da, očito, čovjek je neznalica i bahati bezveznjak, jer nije igrao fudbal za dušu kakav su nekad igrali Zikov i Sokratesov Brazil. Koji su osvojili baš ništa.
index.hr; Sportski Forum
