Post by Admin on Aug 9, 2024 9:45:46 GMT
Ovo možda nije najbolji Drim tim u istoriji, ali boljeg biti neće
.jpg)
Na startu takmičenja – lagana šetnja. Protiv Srbije – teška muka. I na kraju 95:91 uz gurku sudija, ali, da budemo pošteni, i neke nevjerovatne poteze najvećih majstora košarkaške igre. To što su ubacivali Stef Kari, LeBron Džejms i Kevin Durant kad je bilo najvažnije? To zaista ne može svako. No, poslije svega sinoć viđenog u Parizu, opet će se pokrenuti vječita dilema o jazu između NBA i Evrolige?
Jer nije spor da su trenutno najbolji i to ne za nijansu. Ovo polufinale Olimpijskih igara? To je apsolutni maksimum Srbije. Jedna u 100 utakmica. Na stranu sve sudijske smicalice. Dobili su Srbiju tri puta uzastopce. Na tome svaka čast.
Međutim, ko je dobio Srbiju? Prije svih Stef Kari, već mu je 36 godina. Dalje LeBron Džejms sa svojih 40 godina. Onda i Kevin Durant, njemu je 35.
U stvari, posebno je zanimljiv podatak da je trener Stiv Ker – koji je iz očiglednih razloga u Parizu vrlo često rotirao igrače – u posljednjoj četvrtini izvršio samo jednu jedinu izmjenu. Umesto Entonija Dejvisa ušao je Džoel Embid. Kad je bila frka, kad je ušla voda u uši, na parketu su bili Kari, Durant, Džejms, Embid i kao pomoć Devin Buker, jedini u toj postavi mlađi od 30 godina.
U toj četvrtoj četvrtini, Srbija je već bila isrcrpljena i šutirala je trojke 0/9, iako je u svakoj od prethodne tri dionice ubacila po pet. Amerikanci su pogodili – sve. Za dva poena nevjerovatnih 10/11. Za tri pristojnih 3/6. Stef Kari, koji je postigao 14 od prvih 15 poena Amerikanca, dao je i sedam od posljednjih 11. LeBron Džejms je u posljednjih 10 minuta imao šest poena, šest skokova i četiri asistencije i nije slučajno postao prvi igrač u istoriji sa dva tripl-dabla u istoriji olimpijskih igara. Durant je pogodio onaj težak šut kojim je odgovorio na trojku Bogdana Bogdanovića 56 sekundi prije kraja.
Ostali? Sa izuzetkom Embida, ostali su sjedali i učili. Entoni Edvards dva poena, Entoni Dejvis četiri, Džru Holidej tri, Devin Buker šest, Adebajo, Vajt ništa, Tejtum i Halibarton – ni sekund na parketu. Amerikanci su tu nemilosrdni. Kad je gusto, lopta ide kod superstarova. I vrlo se dobro zna ko su oni.
I tu dolazimo do prve stavke u prilog onima koji tvrde da Amerikanci neće još dugo biti ovako dominantni. Jer američko poimanje i organizacija košarke i profesionalnog sasvim je drugačije od evropskog stila. Tamo je igrač – sve. Prva zvijezda, generator prihoda, njemu će se svi pokloniti. Ali ima to i svoje mane. Bogdanović, Dobrić, Avramović, Gudurić… Svi su oni već odigrali priličan broj turnira zajedno. U timu SAD mnogi su se prvi put sreli u istoj svlačionici.
“Ti timovi igraju zajedno po šest ili sedam godina, a igrali su jedni sa drugima i prije no što su postali profesionalci. To mi nemamo ovdje u SAD. Imamo atletiku, dužinu, kilograme, košarkaški IQ… I kad se sve to sastavi hemija se brzo stvori”, govorio je Durant na ovu temu još prije Igara.
U pravu je, ali eto nam odmah i druge brige za Amerikance. Jer tu atletiku, taj koeficijent inteligencije, to imaju – evo nas opet – Kari, Durant, Džejms… A, ima li Amerika takve i poslije njih? Naravno, neko će uvijek iskočiti, ali baš ovakve? Teško. I nisu slučajno SAD uzele Kamerunu Džoela Embida baš kad se Nikola Jokić razgoropadio. Taj Embid nam je ubacio 19 poena, usput izmučio Jokića. I Džoelu je inače već 30 godina.
Mlađi? Entoni Edvards je projektovan za novog lidera, tek su mu 22 godine. Tajris Halibarton jeste ove Igre uglavnom gledao sa klupe, ali je paklen igrač, Devin Buker ima još solidan broj sezona ispred sebe, čekaju se da nadođu Čet Holmgren, Paolo Bankero, Kuper Fleg...
Svaka čast svakome, ali da li su baš oni istinski nasljednici Karija, Džejmsa i Durenta? Da li su uopšte bolji od onoga što su posljednjih godina izbacivala Srbija (Nikola Jokić), Slovenija (Luka Dončić), Grčka (Janis Adetokunbo) ili Francuska (Viktor Vembanjama)? Ponovićemo što svi već napamet znaju, posljednji pravi Amerikanac koji je uzeo MVP zvanje u NBA ligi je Džejms Harden, još 2018. godine.
Naravno da sve ovo ne znači da će neka druga nacija tek tako da preskoči Amerikance. To se neće desiti, jer oni će vjerovano zauvijek imati najveći bazen iz koga će vući igrače i vjerovatno nikad neće imati jednu slabu poziciju u timu.
Ali u Pariz su poslali zaista najbolje što trenutno imaju. I koračali su na ivici ambisa protiv Srbije. To već nije moglo da se desi 1992. godine. Taman i da je ona stara zemlja zajedno otputovala u Barselonu.
Mozzart Sport; Sportski Forum
Na startu takmičenja – lagana šetnja. Protiv Srbije – teška muka. I na kraju 95:91 uz gurku sudija, ali, da budemo pošteni, i neke nevjerovatne poteze najvećih majstora košarkaške igre. To što su ubacivali Stef Kari, LeBron Džejms i Kevin Durant kad je bilo najvažnije? To zaista ne može svako. No, poslije svega sinoć viđenog u Parizu, opet će se pokrenuti vječita dilema o jazu između NBA i Evrolige?
Jer nije spor da su trenutno najbolji i to ne za nijansu. Ovo polufinale Olimpijskih igara? To je apsolutni maksimum Srbije. Jedna u 100 utakmica. Na stranu sve sudijske smicalice. Dobili su Srbiju tri puta uzastopce. Na tome svaka čast.
Međutim, ko je dobio Srbiju? Prije svih Stef Kari, već mu je 36 godina. Dalje LeBron Džejms sa svojih 40 godina. Onda i Kevin Durant, njemu je 35.
U stvari, posebno je zanimljiv podatak da je trener Stiv Ker – koji je iz očiglednih razloga u Parizu vrlo često rotirao igrače – u posljednjoj četvrtini izvršio samo jednu jedinu izmjenu. Umesto Entonija Dejvisa ušao je Džoel Embid. Kad je bila frka, kad je ušla voda u uši, na parketu su bili Kari, Durant, Džejms, Embid i kao pomoć Devin Buker, jedini u toj postavi mlađi od 30 godina.
U toj četvrtoj četvrtini, Srbija je već bila isrcrpljena i šutirala je trojke 0/9, iako je u svakoj od prethodne tri dionice ubacila po pet. Amerikanci su pogodili – sve. Za dva poena nevjerovatnih 10/11. Za tri pristojnih 3/6. Stef Kari, koji je postigao 14 od prvih 15 poena Amerikanca, dao je i sedam od posljednjih 11. LeBron Džejms je u posljednjih 10 minuta imao šest poena, šest skokova i četiri asistencije i nije slučajno postao prvi igrač u istoriji sa dva tripl-dabla u istoriji olimpijskih igara. Durant je pogodio onaj težak šut kojim je odgovorio na trojku Bogdana Bogdanovića 56 sekundi prije kraja.
Ostali? Sa izuzetkom Embida, ostali su sjedali i učili. Entoni Edvards dva poena, Entoni Dejvis četiri, Džru Holidej tri, Devin Buker šest, Adebajo, Vajt ništa, Tejtum i Halibarton – ni sekund na parketu. Amerikanci su tu nemilosrdni. Kad je gusto, lopta ide kod superstarova. I vrlo se dobro zna ko su oni.
I tu dolazimo do prve stavke u prilog onima koji tvrde da Amerikanci neće još dugo biti ovako dominantni. Jer američko poimanje i organizacija košarke i profesionalnog sasvim je drugačije od evropskog stila. Tamo je igrač – sve. Prva zvijezda, generator prihoda, njemu će se svi pokloniti. Ali ima to i svoje mane. Bogdanović, Dobrić, Avramović, Gudurić… Svi su oni već odigrali priličan broj turnira zajedno. U timu SAD mnogi su se prvi put sreli u istoj svlačionici.
“Ti timovi igraju zajedno po šest ili sedam godina, a igrali su jedni sa drugima i prije no što su postali profesionalci. To mi nemamo ovdje u SAD. Imamo atletiku, dužinu, kilograme, košarkaški IQ… I kad se sve to sastavi hemija se brzo stvori”, govorio je Durant na ovu temu još prije Igara.
U pravu je, ali eto nam odmah i druge brige za Amerikance. Jer tu atletiku, taj koeficijent inteligencije, to imaju – evo nas opet – Kari, Durant, Džejms… A, ima li Amerika takve i poslije njih? Naravno, neko će uvijek iskočiti, ali baš ovakve? Teško. I nisu slučajno SAD uzele Kamerunu Džoela Embida baš kad se Nikola Jokić razgoropadio. Taj Embid nam je ubacio 19 poena, usput izmučio Jokića. I Džoelu je inače već 30 godina.
Mlađi? Entoni Edvards je projektovan za novog lidera, tek su mu 22 godine. Tajris Halibarton jeste ove Igre uglavnom gledao sa klupe, ali je paklen igrač, Devin Buker ima još solidan broj sezona ispred sebe, čekaju se da nadođu Čet Holmgren, Paolo Bankero, Kuper Fleg...
Svaka čast svakome, ali da li su baš oni istinski nasljednici Karija, Džejmsa i Durenta? Da li su uopšte bolji od onoga što su posljednjih godina izbacivala Srbija (Nikola Jokić), Slovenija (Luka Dončić), Grčka (Janis Adetokunbo) ili Francuska (Viktor Vembanjama)? Ponovićemo što svi već napamet znaju, posljednji pravi Amerikanac koji je uzeo MVP zvanje u NBA ligi je Džejms Harden, još 2018. godine.
Naravno da sve ovo ne znači da će neka druga nacija tek tako da preskoči Amerikance. To se neće desiti, jer oni će vjerovano zauvijek imati najveći bazen iz koga će vući igrače i vjerovatno nikad neće imati jednu slabu poziciju u timu.
Ali u Pariz su poslali zaista najbolje što trenutno imaju. I koračali su na ivici ambisa protiv Srbije. To već nije moglo da se desi 1992. godine. Taman i da je ona stara zemlja zajedno otputovala u Barselonu.
Mozzart Sport; Sportski Forum
_(1).jpg)
.jpg)
