Post by Admin on May 14, 2021 16:36:39 GMT
OLIMPIJSKO ODBROJAVANJE - 3. dio
BERLIN 1936 - Zadnje Igre prije užasa rata
Igre u Berlinu koje su se održale, ispostaviće se kasnije samo tri godine prije početka II. svjetskog rata, poslužile su u biti tadašnjem njemačkom čelniku, Adolfu Hitleru, kao savršena prilika za promociju svojih ideološko-političkih ideja. No, isključivo organizacioni i tehnički gledano, ove su Igre bile gotovo pa savršene. Uvele su i neke novine, koje su ostale do danas. Prva i najveća, ona bez koje nam je zaista nepojmljivo danas razglabati o Olimpijskim Igrama, Igre u Berlinu su bile prve koje je prenosila TV. Jasno, u to doba je malo ko imao TV prijemnik, ali to je bio početak jednog novog medija.
Nadalje, prvi se put baš u Njemačkoj 1936. olimpijska baklja nakon što je zapaljena u Grčkoj, pronosila širom države domaćina, prije nego je stigla u Berlin. Potpuno isto kao što to čine sve države i gradovi domaćini svih Igara (ljetnih i zimskih kasnije). Njemci su izgradili čak 22 velebna sportska borilišta samo za te Igre. Neka su dobila drugu svrhu nakon završetka Igara, neka razrušena u ratnom bombardovanju, ali je podosta sačuvano. Najveći objekt je i danas u upotrebi – Olimpijski Stadion u Berlinu. Samo taj stadion (110.000 mjesta tokom OI 1936.) je koštao više od 40 miliona ondašnjih Rajh Maraka. Prema grubim procjenama to bi odgovaralo cijeni od danas minimalno 120 – 150 miliona eura. Nezavisno posvuda prisutnoj nacional-socijalističkoj ikonografiji, mnogi učesnici Igara su se još puno godina kasnije uglavnom pozitivno izjašnjavali o organizacijskom aspektu OI 1936., i to počev od legendarnog Jeseja Ovensa. Ono što ipak niko nije mogao naslutiti tog ljeta u Berlinu, da će samo tri godine kasnije Evropom i svijetom zatutnjati topovi i tenkovi, uzletjeti bombarderi i sijati smrt. Berlin ’36. bile su posljednje mirnodopske Igre prije novog ratnog haosa.
Igre u Berlinu su pak ostavile posebni znamen u istoriji vaterpola na Igrama
– Bile su to prve Igre na kojima su se pojavili hrvatski vaterpolisti! Istina, pod zastavom tadašnje države (Kraljevina Jugoslavija), ali to je prvi olimpijski turnir na kojima igraju Hrvati u vaterpolo ekipi. U biti, skoro pa cijela reprezentacija te države je baš i bila hrvatska.
– Splićanin Ivo Đovaneli je sa 17 godina bio najmlađi vaterpolista na OI 1936.
– Drugi Splićanin, Miro Mihovilović proglašen je za najboljeg golmana olimpijskog turnira.
– Za reprezentaciju tadašnje države na OI u Berlinu 1936. nastupali igrači splitskog Jadrana i dubrovačkog Juga: Miro Mihovilović, Mirko Tarana, Ante Roje, Filip Bonačić, Ivo Giovanelli, Luka Ciganović, Vinko Cvjetković i Bogdan Tošović. Ova je ekipa ukupno završila na 10. mjestu (Mađarska 1:4, Velika Britanija 3:4 i Malta 7:0).
– Vaterpolo turnir nije nikada bio brojniji, budući da je nastupalo čak 16 timova! Reprezentacije su bile podijeljene u 4 grupe po 4 sastava.
– Mađarskoj je ponovo pripalo zlato, Njemačka je osvojila srebro, a Belgija bronzu. Belgijcima je to bilo 6. uzastopno olimpijsko odličje u vaterpolu. Ujedno i posljednje!
LONDON 1948 - Prve poslijeratne Igre
Nadmetanje koje je dočekano sa velikim nestrpljenjem. Tri godine su prošle od rata, Evropa je još bila solidno u ruševinama, umnogome i osiromašena, gladna i primala pomoć od SAD. No, povrh svega, Evropi i svijetu je trebao osmijeh, radost, ljepota nadmetanja. Ono što nudi sport i na najbolji način baš olimpizam.
Kako je to bilo doba ipak neposredno poslije rata, nije se puno ulagalo ili gotovo ništa u infrastrukturu. Nije izgrađeno niti jedno novo borilište, nije bilo ni Olimpijskog sela već se smještaj organizirao za sportiste u blizini Vemblija. Ujedno, u to doba je postojala u Velikoj Britaniji racionalizacija hrane temeljem koje je svaki punoljetni građanin imao pravo na 2.600 kalorija dnevno. Sportistima na OI su direktno davali 5.500 kalorija dnevno.
U London je stiglo 4.104 sportista iz 59 država. Nisu pozvani sportisti iz Japana i Njemačke (očito je još bilo prerano), dok SSSR sam nije poslao svoju reprezentaciju. Oni su samo poslali posmatrače, koji su gledali što se to u Londonu i kako zbiva. Holandska trkačica Fani Blankers-Koen je bila prvo ime Igara.
Bile su to prve Igre nakon smrti Pjer de Kubertena, zatim posljednje na kojima je i takmičenje u umjetnosti bilo jedna od disciplina. Ujedno i prve Igre na kojima su osmišljeni tzv. piktogrami ili grafički simbolički prikazi svakog sporta, kakvi se upotrebljavaju i dan-danas. Ove su Igre bile osobito i za vaterpolo…
– Po broju učesnika, apsolutno dotad rekordne Igre sa vaterpolo gledišta. Čak 18 država je imalo svoje vaterpoliste odnosno reprezentacije u Londonu. Tako su između ostalih zaigrali Čile, Egipat, Indija…
– Vaterpolo se turnir prvi put igrao na čak dva mjesta, što je i logično jer je broj utakmica bio nemjerljivo veći s prijašnjim takmičenjima. Najviše utakmica (30) odigravalo se u Vembli Arena, nedaleko od legendarnog stadiona, a 12 utakmica u otvorenom plivalištu Finčli.
– Između 18 država sa svojim vaterpolistima bila je i sada druga (komunistička) Jugoslavija. Unutrašnja državna struktura se možda promijenila, ali ne i vaterpolo struktura. Cijelu su ekipu činili isključivo Hrvati: Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brainović, Luka Ciganović, Ivo Giovanelli, Božo Grkinić, Ivo Štakula, Zdravko Ćiro Kovačić, Ivica Jobo Kurtini, Željko Radić i Saša Strmac. Ta je ekipa zauzela 9. mjesto ili mjesto više nego u Berlinu 1936.
– Reprezentacije su bile podijeljene u prvoj etapi u 5 grupa od po tri ekipe, a tadašnja Jugoslavija je bila u grupi s Italijom (4:4) i Australijom (9:0). Kao drugoplasirani tvorili su novu grupu od po tri sastava, a taj treći je bila Mađarska. Sjeverni susjedi su slavili 3:1, a na koncu se baš i pokazalo da su Italija i Mađarska osvojili prva dva mjesta.
– Najmlađi igrač na turniru bio je Urugvajac Osvaldo Kodaro (17 godina i 232 dana), a najstariji Belgijac Amile D’Hooge 39 godina 359 dana).
– Na ovim su se Igrama pojavila neka od kasnije veoma velikih imena u istoriji vaterpola (Deso Đarmati, Ištvan Sivoš…)
– Posebno je intrigantna pojava kod Italijana Ćezarea Rubinija. Riječ je o jednom od najvećih košarkaša i košarkaških trenera u istoriji Italije, član košarkaške Kuće slavnih od 1994.; nosilac Medalje časti FIBA od 2002; ali paralelno s košarkom on je igrao i vaterpolo i to na vrhunskom nivou, od 1947. do 1956. za tri prvoligaša. S vaterpolo vrstom Italije je osvojio olimpijsko zlato (London 1948.) i srebro (Helsinki 1952.). Bio je i prvak Evrope (Monte Karlo 1947.) itd. Od 2000. godine član je i Kuće slavnih vodenih sportova u Fort Lauderdaleu.
– Uz zlato Italijana i srebro Mađara, bronzu su još osvojili Holanđani.
FOTOGRAFIJE:
“Vijek hrvatskog vaterpola” – Monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza (Zagreb, 2010.) Na slici se nalazi reprezentacija Kraljevine Juge iz 1936.
HVS.hr; Sportski Forum
BERLIN 1936 - Zadnje Igre prije užasa rata
Igre u Berlinu koje su se održale, ispostaviće se kasnije samo tri godine prije početka II. svjetskog rata, poslužile su u biti tadašnjem njemačkom čelniku, Adolfu Hitleru, kao savršena prilika za promociju svojih ideološko-političkih ideja. No, isključivo organizacioni i tehnički gledano, ove su Igre bile gotovo pa savršene. Uvele su i neke novine, koje su ostale do danas. Prva i najveća, ona bez koje nam je zaista nepojmljivo danas razglabati o Olimpijskim Igrama, Igre u Berlinu su bile prve koje je prenosila TV. Jasno, u to doba je malo ko imao TV prijemnik, ali to je bio početak jednog novog medija.
Nadalje, prvi se put baš u Njemačkoj 1936. olimpijska baklja nakon što je zapaljena u Grčkoj, pronosila širom države domaćina, prije nego je stigla u Berlin. Potpuno isto kao što to čine sve države i gradovi domaćini svih Igara (ljetnih i zimskih kasnije). Njemci su izgradili čak 22 velebna sportska borilišta samo za te Igre. Neka su dobila drugu svrhu nakon završetka Igara, neka razrušena u ratnom bombardovanju, ali je podosta sačuvano. Najveći objekt je i danas u upotrebi – Olimpijski Stadion u Berlinu. Samo taj stadion (110.000 mjesta tokom OI 1936.) je koštao više od 40 miliona ondašnjih Rajh Maraka. Prema grubim procjenama to bi odgovaralo cijeni od danas minimalno 120 – 150 miliona eura. Nezavisno posvuda prisutnoj nacional-socijalističkoj ikonografiji, mnogi učesnici Igara su se još puno godina kasnije uglavnom pozitivno izjašnjavali o organizacijskom aspektu OI 1936., i to počev od legendarnog Jeseja Ovensa. Ono što ipak niko nije mogao naslutiti tog ljeta u Berlinu, da će samo tri godine kasnije Evropom i svijetom zatutnjati topovi i tenkovi, uzletjeti bombarderi i sijati smrt. Berlin ’36. bile su posljednje mirnodopske Igre prije novog ratnog haosa.
Igre u Berlinu su pak ostavile posebni znamen u istoriji vaterpola na Igrama
– Bile su to prve Igre na kojima su se pojavili hrvatski vaterpolisti! Istina, pod zastavom tadašnje države (Kraljevina Jugoslavija), ali to je prvi olimpijski turnir na kojima igraju Hrvati u vaterpolo ekipi. U biti, skoro pa cijela reprezentacija te države je baš i bila hrvatska.
– Splićanin Ivo Đovaneli je sa 17 godina bio najmlađi vaterpolista na OI 1936.
– Drugi Splićanin, Miro Mihovilović proglašen je za najboljeg golmana olimpijskog turnira.
– Za reprezentaciju tadašnje države na OI u Berlinu 1936. nastupali igrači splitskog Jadrana i dubrovačkog Juga: Miro Mihovilović, Mirko Tarana, Ante Roje, Filip Bonačić, Ivo Giovanelli, Luka Ciganović, Vinko Cvjetković i Bogdan Tošović. Ova je ekipa ukupno završila na 10. mjestu (Mađarska 1:4, Velika Britanija 3:4 i Malta 7:0).
– Vaterpolo turnir nije nikada bio brojniji, budući da je nastupalo čak 16 timova! Reprezentacije su bile podijeljene u 4 grupe po 4 sastava.
– Mađarskoj je ponovo pripalo zlato, Njemačka je osvojila srebro, a Belgija bronzu. Belgijcima je to bilo 6. uzastopno olimpijsko odličje u vaterpolu. Ujedno i posljednje!
LONDON 1948 - Prve poslijeratne Igre
Nadmetanje koje je dočekano sa velikim nestrpljenjem. Tri godine su prošle od rata, Evropa je još bila solidno u ruševinama, umnogome i osiromašena, gladna i primala pomoć od SAD. No, povrh svega, Evropi i svijetu je trebao osmijeh, radost, ljepota nadmetanja. Ono što nudi sport i na najbolji način baš olimpizam.
Kako je to bilo doba ipak neposredno poslije rata, nije se puno ulagalo ili gotovo ništa u infrastrukturu. Nije izgrađeno niti jedno novo borilište, nije bilo ni Olimpijskog sela već se smještaj organizirao za sportiste u blizini Vemblija. Ujedno, u to doba je postojala u Velikoj Britaniji racionalizacija hrane temeljem koje je svaki punoljetni građanin imao pravo na 2.600 kalorija dnevno. Sportistima na OI su direktno davali 5.500 kalorija dnevno.
U London je stiglo 4.104 sportista iz 59 država. Nisu pozvani sportisti iz Japana i Njemačke (očito je još bilo prerano), dok SSSR sam nije poslao svoju reprezentaciju. Oni su samo poslali posmatrače, koji su gledali što se to u Londonu i kako zbiva. Holandska trkačica Fani Blankers-Koen je bila prvo ime Igara.
Bile su to prve Igre nakon smrti Pjer de Kubertena, zatim posljednje na kojima je i takmičenje u umjetnosti bilo jedna od disciplina. Ujedno i prve Igre na kojima su osmišljeni tzv. piktogrami ili grafički simbolički prikazi svakog sporta, kakvi se upotrebljavaju i dan-danas. Ove su Igre bile osobito i za vaterpolo…
– Po broju učesnika, apsolutno dotad rekordne Igre sa vaterpolo gledišta. Čak 18 država je imalo svoje vaterpoliste odnosno reprezentacije u Londonu. Tako su između ostalih zaigrali Čile, Egipat, Indija…
– Vaterpolo se turnir prvi put igrao na čak dva mjesta, što je i logično jer je broj utakmica bio nemjerljivo veći s prijašnjim takmičenjima. Najviše utakmica (30) odigravalo se u Vembli Arena, nedaleko od legendarnog stadiona, a 12 utakmica u otvorenom plivalištu Finčli.
– Između 18 država sa svojim vaterpolistima bila je i sada druga (komunistička) Jugoslavija. Unutrašnja državna struktura se možda promijenila, ali ne i vaterpolo struktura. Cijelu su ekipu činili isključivo Hrvati: Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brainović, Luka Ciganović, Ivo Giovanelli, Božo Grkinić, Ivo Štakula, Zdravko Ćiro Kovačić, Ivica Jobo Kurtini, Željko Radić i Saša Strmac. Ta je ekipa zauzela 9. mjesto ili mjesto više nego u Berlinu 1936.
– Reprezentacije su bile podijeljene u prvoj etapi u 5 grupa od po tri ekipe, a tadašnja Jugoslavija je bila u grupi s Italijom (4:4) i Australijom (9:0). Kao drugoplasirani tvorili su novu grupu od po tri sastava, a taj treći je bila Mađarska. Sjeverni susjedi su slavili 3:1, a na koncu se baš i pokazalo da su Italija i Mađarska osvojili prva dva mjesta.
– Najmlađi igrač na turniru bio je Urugvajac Osvaldo Kodaro (17 godina i 232 dana), a najstariji Belgijac Amile D’Hooge 39 godina 359 dana).
– Na ovim su se Igrama pojavila neka od kasnije veoma velikih imena u istoriji vaterpola (Deso Đarmati, Ištvan Sivoš…)
– Posebno je intrigantna pojava kod Italijana Ćezarea Rubinija. Riječ je o jednom od najvećih košarkaša i košarkaških trenera u istoriji Italije, član košarkaške Kuće slavnih od 1994.; nosilac Medalje časti FIBA od 2002; ali paralelno s košarkom on je igrao i vaterpolo i to na vrhunskom nivou, od 1947. do 1956. za tri prvoligaša. S vaterpolo vrstom Italije je osvojio olimpijsko zlato (London 1948.) i srebro (Helsinki 1952.). Bio je i prvak Evrope (Monte Karlo 1947.) itd. Od 2000. godine član je i Kuće slavnih vodenih sportova u Fort Lauderdaleu.
– Uz zlato Italijana i srebro Mađara, bronzu su još osvojili Holanđani.
FOTOGRAFIJE:
“Vijek hrvatskog vaterpola” – Monografija Hrvatskog vaterpolskog saveza (Zagreb, 2010.) Na slici se nalazi reprezentacija Kraljevine Juge iz 1936.
HVS.hr; Sportski Forum
