Post by Admin on Jul 11, 2024 20:34:08 GMT
Ne moraš da budeš lijep, da bi za Engleze bio pravi
.jpg)
Čitavog života ista priča. Zaluđeni prenosima Premijer lige i činjenicom da su zbog jezika njihovi mediji nekako najcitiraniji na svijtu, fudbalski fanovi širom planete pred svaki veliki turnir po navici ubrajaju Englesku u najuži krug kandidata za tron. Tako je bilo i kada su 1996. kao domaćini jurili evropsku krunu sa Gaskojnom i Širerom i kad su početkom 21. vijeka čekali da sazri “zlatna generacija“ sa Bekamom, Runijem, Džerardom i Lampardom, da ne pominjemo Ferdinanda i Terija. Mediji su i tada bili toliko glasni da su ovaj prefiks “zlatni“ umetnuli u nadimak Gordog Albiona i prije no što je bilo šta zaista osvojeno.
Ispostaviće se da nikada i neće. Bar ne dok tu nadu ponovo nije rasplamsala jedna nova generacija supertalentovanih Engleza. I jedan trener čije se lice već tri decenije povezuje sa karakterom luzera, nikako pobjednika.
Garet Sautgejt igrač zauvijek će ostati onaj što je promašio penal u polufinalnom porazu od Njemačke te 1996. godine.
Garet Sautgejt selektor uglavnom će izgledati kao trener istraumiran tim promašajem zbog čega se nekada čini da je jednostavno prevelika kukavica da upotrebi sav taj moćan arsenal koji ima na raspolaganju. Sve je nekako proračunato, stegnuto, uplašeno.
Ali Garet Sautgejt selektor će za razliku od Gareta Sautgejta igrača imati priliku da kompletnu sliku radikalno promjeni, ako u nedjelju u Berlinu njegova Engleska savlada Španiju u finalu Evropskog prvenstva.
Neće to biti lako, jer po svemu viđenom u dosadašnjem toku turnira Španija je prosto – bolja. Brža, slobodnija, maštovitija, drčnija. Španija je u grupi isprašila Hrvatsku, Italiju i Albaniju. Onda u četvrtfinalu deklasirala hrabre Gruzine, izbacila Njemce, jedinu još ekipu u čijim smo utakmicama istinski uživali, a zatim sa autoritetom i Francusku.
Engleska je pak igrala u slaboj grupi sa Srbijom, Slovenijom i Danskom i nijednom nije impresionirala, naprotiv. Onda je bila na rubu ispadanja u sudaru sa Slovačkom i spasila se tek golovima u 91. i 95. minutu. Gubila je i protiv Švajcarske i prošla tek na penale. Gubila je i protiv Holandije i do preokreta stigla u sudijskoj nadoknadi. Usput je sve vrijeme slušala kritike o tome kako je njena igra bezidejna, individualni kvalitet neiskorišćen, a utakmice – užasno dosadne.
I sve je to tačno, ali Engleska je – u finalu. Opet. Drugi put pod Sautgejtom, koji je igrao i polufinale Mundijala 2018, te četvrtfinale na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Sve najbolje rezultate u svojoj istoriji – izuzev one titule iz 1966. godine – Gordi Albion je osvojio pod komandom nimalo gordog čovjeka. I kao da je baš ta njegova blaga narav uspjela da u često razmaženim engleskim zvjezdicama razgori osjećanje jedinstva.
I dalje su užasno dosadni, na momente negledljivi. Ali su u finalu. I Fil Foden je konačno izgledao kao igrač koga se treba plašiti, a Kobi Mejnu je dočekao da ga ostrvski mediji uzdižu skoro koliko španski Lamina Jamala. Pobjednički gol kreirali su rezervisti Oli Votkins i Kol Palmer, pa sada Englezi pišu i o Sautgejtovoj hrabrosti, podsjećajući da je uradio nešto što recimo nije smio da uradi Roberto Martinez, da izvede svoju prvu zvijezdu.
Naravno, Hari Kejn ni igrački ni ljudski nema istu težinu kao Kristijano Ronaldo, ali poenta i nije u tome, koliko u suštini da je Sautgejt konačno dočekao pohvale. Previše je dugo, 30 godina već, slušao samo negativne priče.
“Svi želimo da budemo voljeni, zar ne? Tako da kada radite nešto za svoju zemlju, ponosan ste Englez, a ne osjećate da dobijate nešto zauzvrat, kada čitate samo kritike – teško je. Zato je ovo poseban osjećaj, slaviti drugo finale. Posebno s navijačima koji su dali tolike pare da bi došli ovdje da nas bodre. Znači nam mnogo. Da nisam bio na terenu slavio bih s njima“, s osmjehom na licu komentarisao je selektor.
Španija? Bolja je. Ili barem bolje igra. Ali i Portugalija je 2016. osvojila evropsku krunu, a da nije u grupi dobila nijednu utakmicu. I Argentina je u Kataru osvojila titulu prvaka svijeta nakon što je u grupnoj fazi izgubila od Saudijske Arabije. Na kraju se pamti samo to finale.
Jeste, utisak je bitan, mnogo je bitan, ali gubi na značaju kada trofej čekaš skoro 60 godina. A usput si navikao na upornu kišu, na “fish&chips“ i stalna fudbalska razočaranja. Ovog puta Englezi će citirati onu staru: ljepota je u oku posmatrača. A za njih nema ljepše slike od Gordog Albiona sa peharom u ruci.
Mozzart Sport; Sportski Forum
Čitavog života ista priča. Zaluđeni prenosima Premijer lige i činjenicom da su zbog jezika njihovi mediji nekako najcitiraniji na svijtu, fudbalski fanovi širom planete pred svaki veliki turnir po navici ubrajaju Englesku u najuži krug kandidata za tron. Tako je bilo i kada su 1996. kao domaćini jurili evropsku krunu sa Gaskojnom i Širerom i kad su početkom 21. vijeka čekali da sazri “zlatna generacija“ sa Bekamom, Runijem, Džerardom i Lampardom, da ne pominjemo Ferdinanda i Terija. Mediji su i tada bili toliko glasni da su ovaj prefiks “zlatni“ umetnuli u nadimak Gordog Albiona i prije no što je bilo šta zaista osvojeno.
Ispostaviće se da nikada i neće. Bar ne dok tu nadu ponovo nije rasplamsala jedna nova generacija supertalentovanih Engleza. I jedan trener čije se lice već tri decenije povezuje sa karakterom luzera, nikako pobjednika.
Garet Sautgejt igrač zauvijek će ostati onaj što je promašio penal u polufinalnom porazu od Njemačke te 1996. godine.
Garet Sautgejt selektor uglavnom će izgledati kao trener istraumiran tim promašajem zbog čega se nekada čini da je jednostavno prevelika kukavica da upotrebi sav taj moćan arsenal koji ima na raspolaganju. Sve je nekako proračunato, stegnuto, uplašeno.
Ali Garet Sautgejt selektor će za razliku od Gareta Sautgejta igrača imati priliku da kompletnu sliku radikalno promjeni, ako u nedjelju u Berlinu njegova Engleska savlada Španiju u finalu Evropskog prvenstva.
Neće to biti lako, jer po svemu viđenom u dosadašnjem toku turnira Španija je prosto – bolja. Brža, slobodnija, maštovitija, drčnija. Španija je u grupi isprašila Hrvatsku, Italiju i Albaniju. Onda u četvrtfinalu deklasirala hrabre Gruzine, izbacila Njemce, jedinu još ekipu u čijim smo utakmicama istinski uživali, a zatim sa autoritetom i Francusku.
Engleska je pak igrala u slaboj grupi sa Srbijom, Slovenijom i Danskom i nijednom nije impresionirala, naprotiv. Onda je bila na rubu ispadanja u sudaru sa Slovačkom i spasila se tek golovima u 91. i 95. minutu. Gubila je i protiv Švajcarske i prošla tek na penale. Gubila je i protiv Holandije i do preokreta stigla u sudijskoj nadoknadi. Usput je sve vrijeme slušala kritike o tome kako je njena igra bezidejna, individualni kvalitet neiskorišćen, a utakmice – užasno dosadne.
I sve je to tačno, ali Engleska je – u finalu. Opet. Drugi put pod Sautgejtom, koji je igrao i polufinale Mundijala 2018, te četvrtfinale na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Sve najbolje rezultate u svojoj istoriji – izuzev one titule iz 1966. godine – Gordi Albion je osvojio pod komandom nimalo gordog čovjeka. I kao da je baš ta njegova blaga narav uspjela da u često razmaženim engleskim zvjezdicama razgori osjećanje jedinstva.
I dalje su užasno dosadni, na momente negledljivi. Ali su u finalu. I Fil Foden je konačno izgledao kao igrač koga se treba plašiti, a Kobi Mejnu je dočekao da ga ostrvski mediji uzdižu skoro koliko španski Lamina Jamala. Pobjednički gol kreirali su rezervisti Oli Votkins i Kol Palmer, pa sada Englezi pišu i o Sautgejtovoj hrabrosti, podsjećajući da je uradio nešto što recimo nije smio da uradi Roberto Martinez, da izvede svoju prvu zvijezdu.
Naravno, Hari Kejn ni igrački ni ljudski nema istu težinu kao Kristijano Ronaldo, ali poenta i nije u tome, koliko u suštini da je Sautgejt konačno dočekao pohvale. Previše je dugo, 30 godina već, slušao samo negativne priče.
“Svi želimo da budemo voljeni, zar ne? Tako da kada radite nešto za svoju zemlju, ponosan ste Englez, a ne osjećate da dobijate nešto zauzvrat, kada čitate samo kritike – teško je. Zato je ovo poseban osjećaj, slaviti drugo finale. Posebno s navijačima koji su dali tolike pare da bi došli ovdje da nas bodre. Znači nam mnogo. Da nisam bio na terenu slavio bih s njima“, s osmjehom na licu komentarisao je selektor.
Španija? Bolja je. Ili barem bolje igra. Ali i Portugalija je 2016. osvojila evropsku krunu, a da nije u grupi dobila nijednu utakmicu. I Argentina je u Kataru osvojila titulu prvaka svijeta nakon što je u grupnoj fazi izgubila od Saudijske Arabije. Na kraju se pamti samo to finale.
Jeste, utisak je bitan, mnogo je bitan, ali gubi na značaju kada trofej čekaš skoro 60 godina. A usput si navikao na upornu kišu, na “fish&chips“ i stalna fudbalska razočaranja. Ovog puta Englezi će citirati onu staru: ljepota je u oku posmatrača. A za njih nema ljepše slike od Gordog Albiona sa peharom u ruci.
Mozzart Sport; Sportski Forum
