|
|
Post by Admin on Aug 11, 2024 17:03:49 GMT
Jakšić: "Nećemo da otkrijemo šta nam je Novak rekao, čuvamo to za LA"
.jpg)
/Od izvještača Mozzart Sporta iz Pariza/
Čovjek sa tri olimpijska zlata – Nikola Jakšić. Srbija je danas dobila prvi put u istoriji ljude koji su trostruki olimpijski pobjednici, a pored kapitena Delfina tu su i njegovi saigrači Dušan Mandić i Sava Ranđelović.
Ali, kako Jakšić kaže, od tri olimpijske krune, ova mu je najdraža.
„Imam tri zlatne medalje zaredom, ali ovo su mi bile najteže Igre i najviše sam u njima uživao. Znače mi najviše, jer nismo bili favoriti kao u Riju ili Tokiju, ali uspjeli smo da se podignemo i pored poraza u grupi. Ponosan sam na saigrače“, istakao je kapiten Jakšić na konferenciji za medije.
Selektor Stevanović je poželio kapitenu da u Los Anđelesu dostigne Djurenta sa četiri zlata.
„Selektor je mnogo optimističan sada (smijeh). Pitajte me to pred Los Anđeles. Ko živ, ko mrtav za četiri godine. Da sada malo uživamo u ovom uspjehu“.
Jedan od momenata preokreta u igrama vaterpolista u Parizu bio je govor koji im je u Selu održao Novak Đoković.
„Osvojili smo zlato poslije toga, zar treba nešto više da se priča o tom govoru? Značilo nam je da vidimo takvu legendu, najvećeg sportistu na planeti. Diglo smo se poslije toga, a šta nam je rekao, sačuvaćemo to za Los Anđeles, nećemo da otkrijemo“, poručio je Nikola Jakšić.
Mozzart Sport; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 11, 2024 17:05:58 GMT
Hrvati neutješni: "Najgori poraz u životu"
Bili su favoriti na ovim Olimpijskim igrama, željeli su zlato, ali jednostavno Hrvati nisu mogli preko Srbije. Održala im je Srbija čas vaterpola, a poslije utakmice Hrvati su bili neutješni. Golman Toni Popadić je okarakterisao poraz kao: "Najteži u životu".
"Teško je, ovo mi je najgori poraz u životu, to je sigurno. Žao mi je prvenstveno zato što bili smo odlični u protekle dvije utakmice, koje su bile ključne i gdje smo stvarno pokazali nevjerovatan karakter. Danas na početku utakmice nismo bili pravi, nismo bili čvrsti u odbrani. Pustili smo neke lagane golove i stoga nam se probudila neka nervoza i u napadu", rekao je Popadić poslije utakmice.
Hrvatska je danas osvojila srebrnu olimpijsku medalju, pošto je u finalu izgubila od Srbije 11:13.
"Sve čestitke Srbima, zasluženo su pobjedili. Mi ćemo jednostavno morati da se zadovoljimo srebrom. Trenutno boli, ali proći će", dodao je Popadić, koji je utakmicu završio sa tri odbrane.
Njegov saigrač Rino Burić rekao je da je srpski tim danas bio bolji, a da je utakmicu odlučio loš početak njegove ekipe.
"Čestitam Srbima, danas su bili bolja ekipa, a nas je koštao ulazak u utakmicu. Poslije smo pokušavali da pronađemo priključak, ali nikako nismo mogli da ih stignemo. Zakazali smo u najbitnijoj utakmici. Da li smo bili impresionirani? Ne, u utakmicu smo ušli kao u svaku drugu. To što su tu neki krugovi na zidovima, nije predstavljalo ništa drugačije od ostalih finala koje sam igrao".
Hrvatski vaterpolista Loren Fatović počeo je utakmicu sa dva gola, ali je poslije toga stao.
"Ljudi su nam prelako postizali golove sa tri metra, sa devet metara, odakle su htjeli. Jednostavno danas nismo igrali dobro odbranu. Nema objašnjenja, bilo bi lako da smo imali objašnjenja, to bismo popravili nakon prvog primljenog gola. Jednostavno nije bio naš dan", rekao je Fatović.
Mozzart Sport; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 11, 2024 17:09:42 GMT
Šampioni iz sjenke: "Malo ko je vjerovao, ali nas 13 jesmo"
_(1).jpg)
/Od izvještača Mozzart Sporta iz Pariza/
Olimpijske igre u Parizu nisu počele dobro za srpske vaterpoliste, ali završene su kao što su nas godinama unazad navikli. Iako mnogi nisu vjerovali, Delfini su se ponovo, treći put uzastopno, okitili zlatnom medaljom. Bilo je napeto u grupnoj fazi, međutim, kada su krenule eliminacione utakmice, demonstrirali su silu. A onda, u finalu protiv Hrvatske, gotovo rutinskih 13:11. Konstantno vođstvo s dva-tri gola razlike i trijumf koji je mnoge iznenadio, ali ne i njih.
Njih 13 u bazenu plus selektor Uroš Stevanović i članovi stručnog štaba znali su da ne treba paničiti. Išli su korak po korak do cilja koji su, uprkos sumnjam drugih, sebi zacrtali.
I ostvarili ga, zlato je ponovo oko vrata srpskih vaterpolista, a osmjesi ne silaze sa njihovih lica.
"Čestitam ekipi Hrvatske na borbi, zasluženo su bili u finalu, ali prije svega ponosan sam na svakog svog saigrača. Borili smo se do posljednjeg, samo mi znamo kroz šta smo sve prolazili. Nijednog trenutka nismo prestajali da vjerujemo, podizali smo se iz utakmice u utakmicu i zasluženo osvojili zlato. Presrećan sam, šta drugo da kažem. Jesu mi ovo treće Igre, ali i najdraže jer smo uspjeli nekako iz sjenke da osvojimo. Nismo bili favoriti. Borili smo se, stvarno sam ponosan što mogu da budem kapiten ovakve ekipe. Nemam riječi da opišem sve ovo", u dahu je govorio kapiten Nikola Jakšić.
Iskusni reprezentativac, kojem je ovo treći trijumf na Olimpijskim igrama, kao prekretnicu smatra pobjedu nad Grčkom u četvrtfinalu (12:11).
"Pobjeda u četvrtfinalu nam je dala krila da pokažemo ko smo i šta smo i da budemo najbolji kada je najbitnije. Uzeli smo to zlato, hvala Bogu. Moj najstariji kolega ovdje Miloš (Ćuk), slobodno napišite četrdesetogodišnji, već mjesec i po dana priča da ćemo uzeti zlato, prvi je vjerovao i eto, tako je i bilo".
Činilo se tokom turnira u Parizu da mnogi ne bi voljeli Srbiju za rivala, pa su shodno tome i gubili neke utakmice. Jakšića, ipak, ne dotiču takve teorije.
"Mi smo sebi najveći protivnik. Možemo da izgubimo od bilo koga, a možemo i da pobjedimo svakoga. Vidjeli ste u polufinalu i finalu. Kada igramo na nivou, mi smo ti koji se pitaju".
Do odličja u Parizu Nikola je stigao zajedno sa mlađim bratom Petrom. Još šestorica igrača u reprezentaciji Srbije bili su debitanti na najvećoj sportskoj smotri.
"Prve Igre, pa je osvojio zlato. Sedam debitanata i odmah zlato. Šta da kažem, i oni koji su došli prvi put ovdje kao da su znali kako će ovo funkcionisati. Niko nije odustajao, sve je teklo kako treba i zasluženo smo osvojili. Oduševljen sam svima, od prvog do posljednjeg. Svi su vrhunski momci i igrači. Svih 13 smo igrali kao ekipa i to je glavni razlog zašto smo osvojili, kada je bilo najpotrebnije držali smo se zajedno i to je najvažnije".
Sljedeće Olimpijske igre su 2028. u Los Anđelesu:
"Sada ide malo pauza, da dođemo sebi, da odmorimo od vaterpola...", istakao je Nikola Jakšić.
Još jedan od trojice sa tri zlata, Dušan Mandić, takođe ističe da je Srbija s dozom sumnje doputovala u Francusku.
"Samo nas 13 igrača, plus stručni štab i naši najbliži vjerovali smo da možemo do zlata. Bilo je izuzetno teško, samo mi znamo kroz koji pakao smo prošli. Bila je smjena generacija, neuspjesi na takmičenjima, ali uspjeli smo da dođemo do medalje i to najsjajnije. Osjećaj je nevjerovatan. Kada si iskren prema sebi i drugima, kada vjeruješ u sebe i predan si, samo tada možeš da ostvariš ovakav cilj. Moja treća zlatna medalja, a četvrta ukupno. Nisam ni sanjao da ću doći do toga. Šta reći stvarno... Bila je teška grupa, doživjeli smo nevremena, pomeli su nas i Australija i Mađarska i Španija, ali mi smo vjerovali. Znali smo da ćemo biti najbolji kada dođe eliminaciona faza i kroz odbranu smo pokazali karakter", konstatovao je Mandić.
Ni on ne želi u ovom trenutku da priča unaprijed...
"Polako, vidjećemo. Da se odmorimo malo, da uživamo u svemu ovome i dođemo sebi".
Bilo je onih koji su sumnjali u kvalitete Dušana Mandića i njegov šampionski gen.
"Odavno sam ja pokazao ko sam i šta sam. Ja se dokazujem radi sebe, ne dotiče me šta neko drugi misli. Ja sam iskren prema sebi, moji najbliži vjeruju u mene i ponosni su, a to mi je najvažnije", naglašava Mandić.
I treću u tom fantastičnom zlatnom trilingu, Sava Rađenović, vraća priču na početak...
"Kroz šta smo sve prošli posljednje dvije godine ovaj rezultat je nešto nezapamćeno. Niko nije vjerovao u nas, ali smo rintali k'o konji, ispadali na neke gluposti i neiskustvo, ali sve nam se vratilo. I svi dužnici koji su nam bili, Grčka, Hrvatska, igrali smo sa njima i osvojili ove Olimpijske igre. Nijednog trenutka nismo posustajali, Digli smo se poslije poraza od Australije u grupi, krenuli da igramo bolje i, kada je krenula eliminaciona faza, počeli smo da meljemo", podseća Rađenović.
Imala je Srbija odličnu podršku u Parizu, a i generalno su tribine bile sjajno ispunjene tokom vaterpolo turnira.
"Ova atmosfera je san snova svakog igrača. Pred 18.000 ljudi, svaki put su bile ispunjene tribine, porodice su bile tu, što trenutak čini još slađim i ljepšim. Hvala i našim suprugama koje su nas trpile dvije godine, jer smo bili odsutni, čestitam i njima".
Otkrio je iskusni Ranđelović i tajnu uspjeha Delfina.
"Atmosfera i vjera u sebe, nema posustajanja i kada je najteže i kada ne ide. Vjerovali smo u sebi i znali da će kada jednom klikne sve biti kako treba".
Tri zlatne medalje su u vitrinama ovog vaterpolo asa, kao i kod Nikole Jakšića i Dušana Mandića.
"Nemam riječi. Stvarno jedan istorijski momenat za sve nas. Nismo još svjesni, ali polako, idemo da proslavimo pa kada se sve slegne da se osvijestimo".
Po povratku u Srbiju očekuje se doček najuspješnijih srpskih olimpijaca iz Pariza - vaterpolista, košarkaša, strijelaca Zorane Arunović i Damira Mikeca, Novaka Đokovića i tekvondoistkinje Aleksandre Perišić.
"Kada smo odlazili nije sve baš bilo kako dolikuje, nadam se da će nas sada dočekati kako treba", priželjkuje Ranđelović.
Pored Jakšića, Srbija u svojoj zlatnoj generaciji ima još dvojicu braće - Strahinju i Viktora Rašovića.
"Plakali smo svi nakon ovog finala, imao sam nalet emocija. Najbitnije je da nismo izgubili glavu kada smo ušli u finale nakon tog naleta emocija. Za ovakve stvari se živi, zbog ovakvih utakmica se bavimo sportom. Čestitam na medalji svojoj ekipi, stručnom štabu i svima koji su vjerovali u nas. Izuzetno sam srećan jer smo postali olimpijski šampioni u Parizu, u gradu u kojem sam igrao dvije sezone i to sam stigao dovdje sa rođenim bratom. Čekali smo to čitav život. Od prvog dana kada je započet ovaj olimpijski ciklus vjerovali smo da će ovaj dan doći", rekao je mlađi, Viktor.
Strahinji Rašoviću je ovo drugo zlato na Igrama.
"Osjećamo se kao bogovi. Čudo smo uradili. Srbija u posljednja tri olimpijska finala - tri zlata. Svako je na svoj način spektakularno, ali ovo je kruna karijere. Toliko ljudi na tribinama, tolika euforija, ovo danas je nešto najveće u vaterpolu, čemu smo prisustvovali i dovijeka ćemo pamtiti. Sve čestitke našoj ekipi, nevjerovatno je šta smo sve prošli. Izašli smo kao pobjednici, pravi smo šampioni. Ne volim da se hvalim, ali tako je, pravi smo vitezovi. Hvala i svim sportistima, hvala i Novaku Đokoviću koji je došao da nas bodri poslije onog poraza od Australije, to je bila velika injekcija za nas. Srbija je izuzetna zemlja, mala ali ponosa. Ovo nas baca u orbitu, ovo je za Srbiju i sve nas", u dahu je govorio stariji od braće Rašović.
Pariz će po debiju na Igrama pamtiti i Nemanja Vico.
"Ne znam kako da izrazim ovaj osjećaj, preponosan sam na ove momke i ovaj tim. Cijelo ljeto smo dali jedan za drugog, trenirali smo jako i živjeli za ovaj momenat. U grupnoj fazi je bilo jako teško psihički, svi su mislili da ćemo ispasti. Stvarno sam ponosan, jer smo se uzdigli i osvojili treće Olimpijske igre zaredom. Za mene prve, ne znam kako da opišem, ovo je za mene san koji sam sanjao kao klinac i dok sam svaki dan dolazio na treninge. Presrećan sam".
Osvrnuo se Vico na presudnu utakmicu, protiv Grčke.
"Vjerovali smo da je ovo naše već poslije Grčke, jer su emocije tada eksplodirale. Tada smo povjerovali da idemo do kraja. Kako se otvorila utakmica u našu korist, poslije smo samo održavali rezultat. Odbrana nam je donijela zlato, nevjerovatno je kako smo se branili, sa kojom željom. Baš je veliki ulog bio, pogotovo kada igraju Srbija i Hrvatska".
Govorio je i o podršci koju je ekipa imala.
"Zahvalio bih se ljudima koji su od početka bili uz nas, ne samo kada pobjeđujemo, već i kada smo bili u blatu. To su ljudi koji znaju da cijene i rad i želju i volju".
Za kraj, o osjećaju tokom intoniranja himne sa zlatnom medaljom oko vrata.
"Ne znam kako da opišem osjećaj kada se popnete na najviši podijum, gledate u zastavu i slušate himnu sa saznanjem da se vraćate kući sa zlatom oko vrata. Par nas je gledalo dodjelu medalja u plivanju i atletici, koji su se završavali prije nas, i maštali smo o tome. I eto, desilo se", zadovoljan je Nemanja Vico.
Nikola Dedović se drugi put okitio zlatom, poslije Tokija.
"Ne mogu da se odlučim koja medalja je draža. Različito je jer smo u Tokiju imali ekipu sa velikim šampionima i ponosam sam što sam bio dio te ekipe, ali mi je i drago sada što smo pokazali da svako zasluženo pripada ovdje. Svako je svojim dopinosom dao da se sve ovo postigne".
I on je podsjetio na određeno nepovjerenje pred put u Pariz.
"Od početka smo vjerovali u sebe, iako skoro niko drugi nije. Najbitnije nam je bilo to samopouzdanje, igrali smo korak po korak. Mi ne volimo da se ističemo pred medijima, ali turnir je dugačak, najbitnije je da se tempira forma za eliminacionu fazu, što smo i uradili i na kraju zasluženo osvojili".
Otputovali su srpski vaterpolisti u Pariz bez velikih očekivanja javnosti, ali pokazali su da se ne smije gubiti vjera u njih, Ipak je to jedna od najkonstantnijih šampionskih ekipa u istoriji sporta. Ne smije se to zaboravljati.
Mozzart Sport; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 11, 2024 17:22:13 GMT
Najveća vaterpolo nacija na svijetu
Na prelazu vijekova, s kraja prošlog i početka ovog, Mađarska je uradila nešto što je bilo nezamislivo, još otkako su krenule da se održavaju moderne Olimpijske igre. Tri puta zaredom osvojila je zlato u vaterpolu, imalo je to veću težinu od onih kojima su se Britanci kitili, jer tada je sport bio u povoju, mislilo se da ih niko nikada neće dostići. Ali, ima jedan narod koji zna da doda i ono nebeski.
Od danas Mađarska nije nedodirljiva, od danas nije iznad svih. Uz čuvenu generaciju, koja je pokorila Sidnej, Atinu i Tokio, sada su i srpski vaterpolisti. Dostignut je istorijski uspjeh najodlikovanije, ali ne i najveće vaterpolo nacije, jer to je – Srbija.
Ne, u Srbiji vaterpolo nema status nacionalnog sporta kao u Mađarskoj. Nema bazena u svakom gradu – u nekim i više njih, a u Budimpešti ih ima, kažu, više nego u cijeloj Srbiji – i tamo gdje ga ima često nisu funkcionalni. Nema svih potrebnih uslova za sportske aktivnosti u njima. Vječita je borba sa terminima, kapaciteta nema dovoljno.
Znala je i voda da bude hladna, da srpski reprezentativci, olimpijski šampioni, ne počnu na vrijeme pripreme. Na novi bazen u Beogradu se čeka decenijama, postojeći su u više navrata šminkani. Vaterpolo reprezentacija Srbije nema svoju bazu, nema trening centar. Šeta se od bazena do bazena.
Sve u svemu, djeca u Srbiji, u mnogim gradovima, nemaju elementarne uslove za bavljenje vaterpolom i u globalu vodenim sportovima.
Mađarska takve probleme nema i nije ih imala, njima su vodeni sportovi – sve. U njih ulažu, u sportiste polažu velike nade pred Olimpijske igre. S punim pravom. U Srbiji je obratno. Očekivanja su, ako se izuzme Pariz, i veća, a temelji su na klimavim nogama.
Zbog svega toga, zbog disproporcije između učinjenog i uloženo: Srbija je najveća vaterpolo nacija. A, ovo je možda i najnevjerovatnije zlato srpskog kolektivnog sporta.
Kada su srpski vaterpolisti išli u Rio de Žaneiro – bili su favoriti za zlato. I osvojili ga. I otpočeli zlatni niz. Tokio je bio labudova pjesma najveće generacije koju je ova zemlja imala. Od tima koji se okitio zlatom u Parizu malo ko je očekivao da će to i uraditi, da će biti taj koji će dostići čuveni mađarski tim predvođen Tiborom Benedekom ili zvjerima poput Tamaša Kašaša, Norberta Madaraša, Gergeljija Kiša…
Uspjeli su, mimo svih očekivanja. Kada su bili potcenjeni, otpisani, kada na vaterpolo nije gledano kao na sigurnu medalju u Parizu. I postojao je razlog za tako nešto, jer tri godine je bila bez medalje. Ali, kako Dušan Mandić reče za Mozzart Sport: “Moralo je ovako, morali smo da prođemo ovaj put”.
Olimpijski bogovi. I dalje tamo gdje im je, očigledno, prirodno stanište – na vrhu Olimpa.
Rio de Žaneiro, Tokio, Pariz. Neka se spremi Los Anđeles.
Mozzart Sport; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 11, 2024 17:23:47 GMT
Niko nikad kao Manda, Sava i Jakša kapiten
(Od dopisnika Mozzart Sporta iz Pariza)
Imala je Srbija „more“ velikih, velikih sportista, ima i danas Novaka Đokovića, Nikolu Jokića, Ivanu Španović i mnoge druge. I imaće, daće Bog, još šampiona u godinama koje dolaze, ali... Svi oni moraju da se danas naklone trojici momaka koji su uradili nešto što nikad niko u istoriji srpskog sporta nije uspio – osvojio tri zlatne olimpijske medalje. I to uzastopno!
Dušan Mandić, Sava Ranđelović i Nikola Jakšić su i do sada bili giganti srpskog vaterpola i sporta generalno sa dva zlata iz Rija i Tokija. Danas su se usamili u antologiji, jer tri najsjajnija odličja sa Najveće svjetske smotre niko nije donio u Srbiju.
I u velikoj Jugoslaviji uspio je samo jedan čovjek: Slovenac Leon Štukelj je uzeo tri zlata u gimnastici na Igrama 1924. i 1928. godine. Bilo je takođe onih sa dvije najsjajnije kolajne, ali treća je uporno svima izmicala. Dok nisu danas iz vode izronili jedan momak rođen u Nišu (Ranđelović), jedan u Beogradu (Jakšić) i jedan u Herceg Novom (Mandić).
A, gdje su tri, mogu da budu i četiri zlata. Životni vijek vaterpolista, kao i ostalih sportista, značajno se produžio. Dušan Mandić ima 30 godina, Sava Ranđelović jednu više, a kapiten Nikola Jakšić samo 27. Los Anđeles ih zove, da još jednom sve nas podignu na noge.
Mozzart Sport; Sportski Forum
|
|
