|
|
Post by Admin on Aug 13, 2024 8:17:14 GMT
BOG JE BIO UZ SELEKTORA I SRPSKE VATERPOLISTE: Monah otkrio kako se Uroš Stevanović spremio za Olimpijske igre u Parizu!
Uspjeh vaterpolo reprezentacije Srbije na Olimpijskim igrama u Parizu osvajanjem zlatne medalje, svakako je jedan od najvećih u istoriji trofejnog sporta.
Selektor srpskih vaterpolista, Uroš Stevanović, bio je pod ogromnim pritiskom pred početak i tokom olimpijskog turnira. Neuspjesi vaterpolo tima Srbije u prethodnim godinama na velikim takmičenjima, uslovili su da u početku takmičenja reprezentacija ne dobije tako veliku pažnju kakvu je trebalo da ima.
Uroš Stevanović mir i potrebnu energiju pred Olimpijske igre u Parizu tražio je u hrišćanstvu i pravoslavnoj vjeri. Ovo je Kurir-u otkrio monah Gerasim iz manastira "Pravdeni Jov" pored Kragujevca.
Odranije poznat po humanitarnom radu i čvrstim vezama sa srpskim sportistima, još otkada je bio dio bratstva manastira "Đurđevi stupovi" u Rasu, monah Gerasim otkrio je i šta je poručio selektoru Stevanoviću u srpskim vaterpolistima pred polazak u Pariz.
- Rekao sam selektoru Urošu Stevanoviću, bratu i prijatelju po Bogu Isusu Hristu, da uz Božju i pomoć majke Božije i svih Svetih, radom i trudom svojim, kao i svih vaterpolista može da bude prvi na Olimpijskim igrama. Isto tako, poručio sam mu da će se u Srbiju vratiti sa zlatnom medaljom. Radujte se - napisao je u poruci Kuriru monah Gerasim.
Kurir Sport; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 13, 2024 10:41:24 GMT
Zašto je Dušan Mandić odbio da se rukuje s Aleksandrom Šapićem
Odbijanje Dušana Mandića da pruži ruku Aleksandru Šapiću na dočeku sportista u Starom dvoru bilo je samo posljedica njihovog sukoba koji traje.
Mandić je trebalo da bude predvodnik moćnog Novog Beograda kluba iza kojeg stoji Šapić i kluba koji je trebalo da postane dominantna sila u Evropi.
Ipak, ta ljubav je brzo pukla, pa je 27. marta 2023. godine Živko Gocić odlučio da odstrani Mandića iz prvog tima. Iz kluba su tada poručili da Mandić viđe nije kandidat za predstojeće izazove, pa je u tom trenutku dvostruki uzastopni osvajač zlata na Igrama morao da trenira odvojeno. Praktično, bio je suspendovan.
Razlog – „stručna procjena i analiza trenutnog stanja, forme i doprinosa ekipa“, rekao je na konferenciji za medije trener Novog Beograda, Živko Gocić, obrazlažući ovu reakciju.
Dan kasnije su se pojavile nove informacije.
Živko Gocić je tvrdio sve vrijeme da mu je potreban odmor i da nije u dobroj formi. Dva mjeseca prije ključne mečeve Mandić je bio odstranjen iz tima.
Ubrzo je Slobodan Soro odlučio da za specijalizovani portal „total-waterpolo“ pojasni situaciju.
„To je odluka našeg trenera i kompletan menadžent, dakle uprava kluba i ja kao direktor je podržavamo. Vjerujemo našem treneru da sve što radi radi u interesu kluba. Vjerujemo takođe da sve odluke donosi radi dobrih rezultata i za to ima valjane razloge. Ostala su dva mjeseca do kraja sezone i sve opcije oko Mandićeve karijere su otvorene. Ponavljam, sve odluke su na našem treneru.“
Oglasio se i Dušan Mandić
Proslavljeni reprezentativac se oglasio na niz "stori-ja" i prekinuo ćutanje oko svega što se dešava.
„Prije svega želim da kažem da se do sada nisam obraćao javnosti povodom moje situacije u Vaterpolo klubu Novi Beograd, jer sam smatrao da je to pitanje treba da bude riješeno interno, unutar kluba. Međutim, pošto klub, kao ni predstavnici kluba nisu željeli da prime moju molbu u pisanom obliku kojom sam tražio obrazloženje odluke trenera Živka Gocića i razrješenje pitanja koje se odnosi na moj status u klubu kao i na moje odstranjivanje iz ekipe, ovim putem želim da ukažem na sljedeće:
U junu 2021. godine, nakon osvajanja Evrolige sa Pro Rekom, na poziv tadašnjeg trenera i mog nekadašnjeg saigrača, Vladimira Vujasinovića, i osnivača kluba, Aleksandra Šapića, došao sam u vaterpolo klub Novi Beograd. U tom trenutku donio sam odluku da iz najboljeg i najelitnijeg evropskog kluba sa dugom istorijom pređem u klub koji je na svom početku, što je po mišljenju mnogih bio veoma hrabar i nesvakidašnji potez. Predstavljen mi je odličan plan rada, odlični uslovi treniranja, veliki osvajački ciljevi…“, rekao je Mandić.
Nije se zaustavio tu.
„Moj nekadašnji reprezentativni drug, Živko Gocić mi je na sastanku 27.03.2023. godine potpuno neočekivano i bez ikakve najave, pred cijelim timom i ostatkom stručnog štaba, izjavio da je donio konačnu, neopozivu, nepovratnu odluku da ja više nisam dio tima, da mi nije dozvoljeno da treniram sa ekipom i da se za sve što me zanima obratim nadležnim organima kluba. Na moje pitanje koji je razlog ove odluke, nisam dobio odgovor. Konkretan, pravi razlog ni ne postoji. Na konferenciji za medije 30.03.2023. direktor Slobodan Soro i trener Živko Gocić potvrđuju da nikada nije postojao nikakav sukob, niti nedisciplina sa moje strane. Dodajem da nikada ni jednom prilikom nije postojao ni jedan vid nepoštovanja pravila kluba sa moje strane.“
Mandić je počeo da trenira sa Vukovima iz Novog Beograda, kluba koji je mlađi brat Novog Beograda i sedmog tima u Superligi Srbije.
Poslije nekoliko dana bez treninga, Mandić je pojasnio da mu je saopšteno da sljedeća dva mjeseca klub nema namjeru da se njime bavi. Telefonskim pozivom je obavješten da može da trenira sa Vukovima koje su čekali mečevi u plej-ofu 12. i 19. aprila. Tako je i zvanično precrtan iz planova Novog Beograda.
Najteži period u karijeri doživio u Srbiji
Na kraju sezone je dobio ponude Breše, Jadrana iz Splita i Jadrana i Herceg Novog. Odlučio je da krene u Ferencvaroš i da tamo pokuša da se umiješa za titulu prvaka Evrope.
„Završnica sezone je trebala da bude jedan od najljepših perioda u karijeri. Očekivao sam da ću se sa Novim Beogradom boriti za titulu u Srbiji, za titulu prvaka Evrope. Međutim, uslijedio je najteži period dosadašnje karijere.
Nisam bio u sastavu Novog Beograd bez ikakvog razloga, pdovlačim, bez ikakvog razloga. U jako teškom periodu za mene, trener Ferencvaroša, Balaš Neki mi je pružio podršku, odmah ponudio da naredne sezone postanem dio Ferencvaroša. Znam da sam stigao u veliki klub, koji ima armiju vjernih navijača, a u ovom momentu mogu da obećam da ću dati sve od sebe, da osvojimo sve što je moguće“.
Mandić je nakon prelaska u Ferencvaroš Urošu Stevanoviću javio da nije ni mentalno ni fizički u stanju da pomogne reprezentativnim drugovima, te će propustiti takmičenja u Istanbulu, Los Anđelesu i Fukuoki.
Osveta i nikad otkrivena priča
Početkom juna je dočekao svoju osvetu. Sa Ferencvarošem je savladao Novi Beograd sa 18:17 u polufinalu Lige šampiona, a onda kasnije i podigao titulu.
“Ovo mi je bila najteža utakmica u životu. Priprema za ovaj meč je počela 10. jula prošle godine kada sam došao u Ferencvaroš. Nisam se ja borio samo za Ferencvaroš, borio sam se za svako slovo svog imena i prezimena, za svoju porodicu i djecu, a sve zarad toga što se desilo. Mnogo sam srećan, presrećan sam. U Ferencvarošu se osjećam kao kod kuće. Imamo malo odmora, pa da pokušamo da stignemo do trona. Bili smo ujednačeni, imali smo pad, nadoknadili minus od dva gola, napravili preokret. Isključenje Filipovića nam očigledno nije išlo na ruku. Rival je igrao mnogo bolje, stigao je do petaraca, ali sreće u sportu nema, ona se zaslužuje”.
Nikada neće biti do kraja poznato šta se tu desilo.
“Mislim da ne. Ja sam večeras završio priču vezanu za Novi Beograd. Zatvorio sam poglavlje, ne razmišljam o njima i mnogo sam srećan što nisam u Novom Beogradu”, poručio je tada Mandić za „Sport klub“.
Nova S; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 13, 2024 15:52:45 GMT
„Ajkule”, kakve god da su, čuvari su crnogorskog olimpijskog plamena
Crnogorski olimpijski tim imao je najslabije rezultate od kada je Crna Gora dio olimpijske priče. Prvi put su borbe za medalju bile nedostižne - a da li je to i iznenađenje, te da li će se nešto promijeniti za četiri godine?
Crna Gora je u Parizu bila zastupljena u šest sportova - jednim timskim, pet pojedinačnim. Od toga samo u dva - vaterpolu i jedrenju - na osnovu rezultata, u ostalim na osnovu pozivnica.
U Londonu, Riju i Tokiju, delegacija je bila znatno brojnija, zbog nastupa ženske rukometne selekcije, koja je prije 12 godina osvojila srebro.
Od 2008. godine borba i očekivanja za visok plasman - mjesto na pobjedničkom postolju - bili su rezervisani upravo za dvije selekcije, dok su džudista Srđan Mrvaljević, jedriličar Milivoj Dukić i atletičarka Marija Vuković u pojedinačnim disciplinama bili konkurentni, u granicama svojih mogućnosti, pa i više od toga.
Svi ostali, a čast svima na učešću, bili su daleko od elitne takmičarske priče.
Da li će se nešto promijeniti za četiri godine i da li je, zapravo, moguće da se nešto promijeni?
Crnogorski vaterpolo tim, kakav god da je i s kim god na klupi nakon odlaska Vladimira Gojkovića, jedina je crnogorska realna olimpijska nada za LA - i da se plasira i da napada visoke ciljeve?
Ajkule, kakve god da su, čuvari su crnogorskog takmičarskog duha na Olimpijskim igrama, mada bi i 31-godišnji Dukić, ukoliko njegovo tijelo i ambicije budu utegnuti u narednom periodu, mogao bi i peti put u karijeri da zasluži mjesto među najboljima.
U svim ostalim disciplinama plasman u Los Anđeles na osnovu rezultata bio bi podvig, iz više razloga.
U timskim sportovima konkurencija je toliko snažna, a mjesta toliko malo - svega 12.
U individualnim - Crna Gora nema ni masovnost, ni sistem, ni stručnost kakvu zahtijeva elitni sport.
A nema, što se zaboravlja, ni tradiciju, što je izuzetno važno.
Nijedan sportista iz Crne Gore u pojedinačnim sportovima nema olimpijsku medalju, ni iz vremena SFRJ, iako je imala velike šampione, poput Miodraga Perunovića, ili Dragomira Bečanovića.
Pojedinačni sportovi, oni pravi olimpijski - atletika, plivanje, gimnastika, rvanje, mačevanje, streljaštvo, streličarstvo, stoni tenis - i ovi novi moderni - nikada nisu bili primamljivi za dječake i djevojčice iz Crne Gore. I to će teško da se promijeni...
A da bi se stvorili konkurentni takmičari potrebni su i široka baza talenata, i pravi rad s njima...
Bojana Gojković, recimo, u Crnoj Gori nema sparing partnerku, jer je praktično jedina žena koja se bavi boksom na ozbiljnijem nivou - kako očekivati od nje da bude kandidatkinja i za plasman u Los Anđeles, a tek kandidatkinja za medalju?
Zato, na početku narednog olimpijskog ciklusa ne bi trebalo postavljati previsoke ciljeve, već slaviti svaki plasman u LA i čuvati “ajkule” kao olimpijski plamen.
Vijesti.me; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 14, 2024 5:26:13 GMT
Gdje su bili zlatni Delfini prije Pariza: Rehabilitacija u Kotoru i Budimpešti, rad u Rumuniji
Desetine hiljada ljudi na dočeku, milioni pred televizorom tokom finala Olimpijskih igara protiv Hrvatske. Svi prikovani za ekran, plus svi oni srećnici koji su došli do karata za tribine pariskog bazena u kavrtu Nanter. Srbija je u nedjelju živela za vaterpolo, i još više za zlato, treće u nizu, ali objektivno za vrijeme prethodne tri nije bilo mnogo onih koji bi potrčali na bazen.
Tribine su bile pune kada su se održavali završni turniri Lige šampiona, tu su svi imali priliku da vide dobar dio zlatnih vaterpolista, međutim, tokom ostatka godine uglavnom su bile praznjikave. Rezultat u Parizu mogao bi makar malo da podigne interesovanje, da privuče ljude na bazen i još značajnije djecu da se bave vodenim sportovima. Porast interesovanja bio bi najveći benefit, mnogi su se ovih dana zapitali ko su i odakle su šampioni.
Svikli su ljudi u Srbiji da kada od Olimpijskih igara do Olimpijskih igara – eventualno u završnicama planetarnih i evropskih šampionata – upale televizor vide dobro poznata lica, da su tu Andrija Prlainović, Filip Filipović, Duško i Gojko Pijetlović, Stefan Mitrović, Milan Aleksić, Branislav Mitrović, nešto ranije Slobodan Nikić i Živko Gocić. Sada sve njih sada je moguće vidjeti u ulozi konsultanta ili analitičara.
Ostala su upečatljiva lica poput Dušana Mandića ili Nikole Jakšića i Save Ranđelovića, kao i Strahinje i Viktora Rašovića. Pojedina dobro znana su se vratila specijalno za Pariz, i bila od ogromne pomoći. Ali, za mnoga su se oni koji pomno ne prate vaterpolo, dok su čvrsto stiskali pesnicu poslije odbrana ili golova, zapitali gdje igraju.
Krenimo redom…
RADOSLAV FILIPOVIĆ – Branio je u Vojvodini pred protekle Olimpijske igre, dobio poziv Šapca i tamo imao možda i najbolju sezonu u karijeri. Imao je zapažen učinak, igrao važnu ulogu u pobjedama nad Crvenom zvezdom i Partizanom u plej-ofu srpskog šampionata, te dobio poziv Novog Beograda. Međutim, na “11. aprilu” se zadržao samo godinu dana. Namjenjena je Radoslavu Filipoviću uloga drugog čuvara mreže, bio je zamjena brazilskom golmanu Žoaa Pedru Fernandesu i poslije samo jedne sezone, pred olimpijsku godinu, odlučio je da se okuša u inostranstvu. Krenuo je put Rumunije, zarađivao je za hljeb u Oradei minulih mjeseci i neposredno pred Pariz potpisao za kragujevački Radnički, gdje će, kao i u reprezentaciji, sarađivati sa Urošem Stevanovićem.
DUŠAN MANDIĆ – Trostruki olimpijski šampion prošao je kroz turbulentan period. Bokelj je kao dijete došao u Partizan, odmah je svima bilo jasno kakav je talenat. Top u ljevici, razoran udarac, radna etika – materijal kao stvoren za najbolji tim svijeta. Dug niz godina je poslije stasavanja u beogradskom velikanu igrao za Pro Reko, bio dio tima snova, da bi prije tri godine potpisao za Novi Beograd. Osvojio je Ligu šampiona sa slavnim italijanskim klubom na “11. aprilu” i tu i ostao. Imao je odličnu prvu sezonu sa najmlađim srpskim šampionom, međutim, u drugoj ga je snašlo sve ono čemu se nije nadao. Poslije poraza od dubrovačkog Juga u polufinalu Jadranske lige, izopšten je iz tima, potpuno je skrajnut. Mjesecima nije igrao i prošlog ljeta je prešao u Ferencvaroš. Klub iz Budimpešte ponudio je Dušanu Mandiću ruku spasa, a on mu vratio na najljepši način. Podignut trofej kupa, titula i kao kuna pehar Lige šampiona. Uz MVP priznanje za vanserijske partije na završnom turniru.
STRAHINJA RAŠOVIĆ – Konkurencija je u srpskoj reprezentaciji bila paklena, godinama je igrao na vrhunskom nivou, ali je tek pred Tokio uspio da se probije i postane standardan. Za izvanrednu sezonu u kragujevačkom Radničkom dobio je poziv Dejana Savića, postao olimpijski šampion i potom je uslijedila selidba u Novi Beograd. Kao i Dušan Mandić proveo je u najmlađem srpskom šampionu dvije sezone, igrao na višem nivou u prvoj, a minulog ljeta odlučio je da krene put Mađarske, gdje je poprilično cijenjen. Pridružio se Savi Ranđeloviću i treneru Slobodanu Nikiću, međutim, od naredne sezone će ponovo biti dio srpskog šampionata. Drugi put u karijeri će osvajač Lige šampiona sa Crvenom Zvezdom nositi kapicu Radničkog iz Kragujevca.
SAVA RANĐELOVIĆ – Što je dobro, to ne mijenjaj. Ako u inostranstvu valja – tu i ostani. Još prije jedne decenije je Nišlija napustio Crvenu zvezdu, otisnuo se preko granice i obukao kapicu italijanske Breše. Bio je i član OSC-a iz Budimpešte, a u glavnom gradu Mađarske pronašao je mir. Već nekoliko godina član je Vašaša, sa kojim će naredne sezone igrati u grupnoj fazi Lige šampiona. S obzirom na to kakvu je reputaciju stekao u zemlji koja je u vaterpolu na Olimpijskim igrama devet puta osvajala zlato, nije iznenađenje što je jedan od malobrojnih koji u protekle tri godine nisu nastupali u prvenstvu Srbije. I, sva je prilika, tako će i nadalje ostati.
MILOŠ ĆUK – Na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru propustio je finale sa Hrvatskom, ali tih godina bio je standardni član postave najboljeg tima svijeta. Ipak, nije se našao na spisku putnika za Tokio i činilo se da je tu kraj reprezentativnoj karijeri Miloša Ćuka. Ali, onoga trena kada je Uroš Stevanović postao selektor, počeli su da se vode razgovori oko njegovog povratka. Dvostruki olimpijski šampion i vaterpolista Novog Beograda je u januaru prelomio, vrijeme je da poslije cijelog ciklusa ponovo bude dio državnog tima. Priključio se početkom ljeta grupi, unio mirnoću u napadu i zategao odbranu. Sudbina je htjela da Srbija novo finale igra sa Hrvatskom, ali ovoga puta ga nije propustio, već bio među najzaslužnijima za zlato.
NIKOLA DEDOVIĆ – Počeo je karijeru, kao i dobar dio igrača iz aktuelnog sastava, u Partizanu, podigao pehar Lige šampiona sa crno-bijelima, bio akter čuvenog finala 2011. godine na Foro Italiku. Igrao je i za kragujevački Radnički, riječko Primorje, berlinski Špandau, trebalo je da bude jedan od vođa novog tima. Dejan Savić je još 2019. godine ozbiljno računao na Nikolu Dedovića, međutim, na Svjetsko prvenstvo u Gvandžuu nije nastupao zbog boginja. Vratilo mu se, dobio je poziv za Olimpijske igre u Tokiju i okitio se zlatom. Igrao je na početku ovog ciklusa u Svjetskoj ligi protiv Italije u Šapcu, da bi potom ‘nestao sa mape’. Pretprošle sezone je iz Berlina otišao u ruski Sintez Kazanj, da bi se proteklog ljeta prešao u Vašaš, gdje je odmah na promociji istakao da mu je želja da ponovo bude dio reprezentacije. I on je, kao i Miloš Ćuk, ovoga ljeta opet zadužio opremu i u parizu je bio MVP iz sjenke.
RADOMIR DRAŠOVIĆ – Crvena zvezda, Partizan, italijanski Sport Menadžment, mađarski Solnok – uzduž i popreko je prešao najbolje svjetske vaterpolo šampionate. Za Olimpijske igre u Tokiju je bio rezerva, tog ljeta je stavio paraf na ugovor sa Novim Beogradom i tri godine je proveo u klubu, koji se nametnuo kao najveća sila u Srbiji. Bek srpske reprezentacije je tokom tog perioda i te kako napredovao, unaprijedio je šut, sve češće počeo da pomaže centrima spuštanjem kod stative. Bilo je tih akcija za Radomira Drašovića i u Parizu, a sasvim sigurno biće ih i iduće sezone u Radničkom, pošto je pred Olimpijske igre sve dogovorio sa klubom iz Šumadije.
NIKOLA JAKŠIĆ – I kapiten Srbije je izdanak Partizanove vaterpolo škole. Bio je sljedeći veliki izum crno-bijelih posle Dušana Mandića, a još prije jedne decenije postao je svjetski prvak u Kazanju. Nije ga mimoišao poziv ni za Olimpijske igre u Rio de Žaneiru, gdje je bio najmlađi, još bitniju ulogu imao je kod Dejana Savića u Tokiju, a sve vrijeme bio je član Ferencvaroša. Oblikovao ga je klub iz Budimpešte, bio je na finalnoj obradi u Mađarskoj, osvojio je i Ligu šampiona, a kada i većina srpskih igrača prešao je u Novi Beograd. Prije tri ljeta je zadužio opremu i u drugoj sezoni je imao blagi pad. Tada su iz kluba istakli da ne znaju kakav će tačno njegov status biti za narednu sezonu, da mora da se dokaže, kao i da može da ode ukoliko neko plati obeštećenje od 150.000 evra. Nikola Jakšić je pod komandom Uroša Stevanovića odigrao maestralno na Svjetskom prvenstvu u Fukuoki, pokazao zašto je kapitenska traka namjenjena baš njemu. Ništa manje u Parizu, gdke je sekund proke kraja sa preko devet metara pockepao mrežu Grčke za prolaz u polufinale, a potom ‘udavio’ protivničke centre u borbi za medalju.
NEMANJA VICO – Na Olimpijskim igrama u Parizu, po statističkim parametrima, jedan od najboljih centara. A, malo je nedostajalo da uopšte ne igra za Srbiju. Bokelj je isprva nastupao za Crnu Goru, putovao je na Univerzijadu u Kazanj kao treći centar i nakon toga počeo da razmišlja o promjeni sportskog državljanstva. Prihvatio je poziv Dejana Savića i 2018. godine na Evropskom prvenstvu u Barseloni stavio zlato oko vrata. Projekcije su bile takve da će poslije Tokija činiti centarski tandem sa Đorđem Lazićem, no nije sve išlo kao po loju. Poslije boravka u Vuljagmeniju i Trstu se vratio u Partizan, zatim prešao u Radnički, da bi u zimu 2022. pred Kup Srbije završio sezonu iz privatnih razloga. Oslobođen je obaveza, mjesecima nije igrao i nije se vratio u Radnički, prošlog ljeta potpisao je za Primorac i u Kotoru, kod kuće, rehabilitovao karijeru. I pride bio dio sastava koji je donio titulu nakon 16 godina. Pa još i olimpijsko zlato, filmska priča.
NEMANJA UBOVIĆ – Probio se u Vojvodini i još od 2013 godine nije dio klupske priče u Srbiji. Nastupao je za Barselonetu, Brešu, OSC Budimpeštu, Sabadelj i Ferencvaroš u kome je bio miljenik navijača. Imao je emotivan ispraćaj na završnom turniru Lige šampiona u Beogradu, skandirali su mu navijači sa trbina. Proteklih godinu dana sarađivao je sa Vladimirom Vujasinovićem i takođe je jedan od povratnika u državni tim. Zapravo je prvi, odmah se stavio na raspolaganje Urošu Stevanoviću kada je postao selektor. Sa Nemanjom Vicom je istisnuo Đorđa Lazića iz tima, procjena kormilara vaterpolo reprezentacije bila je da će za Olimpijske igre u Parizu bolje ‘leći’ na trenutni sastav.
PETAR JAKŠIĆ – U najmanju ruku čudnih godinu dana za Petra Jakšića. Polagali su nade u njega u Partizanu, nosio je i kapitensku traku, bio juniorski šampion svijeta, ali je vrtoglavi uspon doživio u sezoni u kojoj su crno-bijeli bili podstanari, u kojoj su igrali van Banjice. Forsirao ga je Uroš Stevanović na prethodna dva velika takmičenja, vodio i u Zagreb i u Dohu, vjerovao da Nikolin brat može da bude dobar materijal za reprezentaciju. Ali, takođe, i za kragujevački Radnički. Iduće sezone će nositi kapicu kluba iz Šumadije, te bi kroz rad sa selektorom Srbije trebalo dodatno da napreduje i u narednim godinama igra još bitniju ulogu na međunarodnoj pozornici sa Srbijom.
VIKTOR RAŠOVIĆ – Jedan bratski par na Olimpijskim igrama u Parizu bili su Nikola i Petar Jakšić, a drugi Strahinja i Viktor Rašović. Preko 20 medalja zajedno su osvojili, dočekali su i najvrijedniji. U Gradu svjetlosti su se osjećali kao olimpijski bogovi, kao da se nalaze na Olimpu. Viktor je prije Strahinje kod Dejana Savića dobio veću ulogu u reprezentaciji, bio je dio tima koji se okitio svjetskom bronzom u Budimpešti i evropskim zlatom u Barseloneti, ali za Tokio nije bio na spisku. Turnir u Gradu svjetlosti najbolji mu je u kapici sa državnim grbom, spakovao je tri lopte u mrežu Grčke, doprinio u finalu pogotkom protiv Hrvatske, imao i asistencije sa nezgodne strane. Poslije dvije sezone u Novom beogradu očigledno da mu je prijao povratak u Francusku, no zbog smanjenih ulaganja tamo se nije zadržao, potpisao je za Panatinaikos, gdje će mu saigrač biti Dimitrije Rističević.
VLADIMIR MIŠOVIĆ – Na juniorskom Svjetskom prvenstvu u Pragu igranom 2021. godine Marko Radulović bio je najbolji igrač, a Vladimir Mišović najbolji golman. Dio tog tima bio je i Petar Jakšić, a sa klupe je komandovao Uroš Stevanović. Srbija je uzela zlato, a vremenom je prvi čuvar mreže Crvene zvezde počeo da dobija šansu, da kuca na vrata seniorske reprezentacije. Putovao je na planetarni šampionat u Fukuoku, otišao kao drugi golman na Olimpijske igre na kojima nije imao veliku minutažu pored Radoslava Filipovića, ali je definitivno budućnost srpskog vaterpola.
Mozzart Sport; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Aug 14, 2024 5:38:59 GMT
Stevanović o Novakovom govoru: "Ljudska gromada"
U novoj epizodi podkasta Pod kapicom, selektor olimpijskih šampiona, Uroš Stevanović, donosi nam prve utiske nakon osvojene zlatne medalje i tradicionalnog dočeka ispred gradske Skupštine.
U prvom djelu razgovora pričali smo o grupnoj fazi turnira, porazu od Australije, kao i o ključnoj utakmici na turniru protiv Grčke koju je želio da izbjegne kao rivala. Zašto smo igrali atipičnu „M zonu“ protiv ekipa kakve su Grčka, SAD i Hrvatska?
Kako je raslo samopouzdanje ekipe i na koji način je Novak Đoković kroz 15-minutni razgovor podigao ekipu poslije poraza od Australije? Uroš je pričao o uticaju Andrije Gerića i Dajane Zoretić i koliko mu je bila bitna fotografija na pobjedničkom postolju sa Dajanom i Josipom Vrlićem na kraju Igara.
„Nismo bili pravi tim, bili smo tim. Poslije Australije se desila situacija gdje se Mikiju Fukoda popeo do naše sobe, ne znam u vezi čega i kaže „evo ga Novak, hoćete da dođe do igrača?“ Novak se popeo u sobu stručnog štaba, zvali smo Gerića da dođe kod nas. Rekao sam mu u minutu kakva je sutuacija, on je pravi čovjek, mentalno najjači. Šta je on prošao, mi nismo svjesni. Kakav čovjek, koja je to mentalna snaga, nema jednu pogrešnu riječ. Tonalitet, način obraćanja, nevjerovatno. U rangu Majkl Džordana, Muhameda Alija. Nismo svjesni kolika je gromada. Ovi su iz Olimpijskog komiteta htjeli da ga izvuku, ja sam ih vraćao da budu još malo. Trebalo je da idemo na zajednički sastanak gdje bih ja pričao, ali nema šta da pričaš poslije Novaka. Svi su izašli iz sobe, glava gore i osmijeh. Ne znam šta su pričali, nisam ni Geriću dao da ide tamo“, pričao je selektor o važnosti Novakovog razgovora sa igračima.
Istakao je da mu je bila važna konstantna i jedina podrška predsjednika VSS Viktora Jelenića i predsjednika Stručnog savjeta Jugoslava Vasovića, kao i koje dvije poruke čestitke su mu najbolje objasnile kakav je uspjeh napravio i imale za njega najveću emotivnu težinu.
Selektor Srbije je objasnio na koji način je sve Dejan Savić uticao na njega, kao i kako je on temelj ove reprezentacije Srbije postavio još 2019. godine.
Još mnogo toga zanimljivog je Uroš podjelio sa nama, a za kraj je odgovorio i na vaša pitanja.
Uživajte u novoj epizodi!
SportKlub.rs; Sportski Forum
|
|
