|
Post by Admin on Aug 14, 2024 5:46:00 GMT
„Junaci Pariza“ (1): Radoslav Filipović, zlato pa burma
Dejan Stevović, kolumnista Sport Kluba i vaterpolo "specijalac", predstaviće u naredne dvije nedjelje zlatne "delfine", olimpijske šampione iz Pariza, nove-stare junake nacije. Jednog po jednog. Od golmana, do selektora.
Prva epizoda pripada upravo „goši“, Radoslavu Filipoviću.
Uživajte…
Radoslav Filipović je dijete Vojvodine. Nova epizoda u seriji velikih golmana, a gledali smo Sora, Pijetlovića i Mitrovića. Svi osvajači olimpijskih medalja. Soro dvije bronze, Pijetlović dva zlata i bronza, Mitrović dva zlata.
Nasljednik je tu, srpska kapica „broj jedan“ Radoslav Filipović je na grudi stavio zlato u Parizu. Nije mu bilo lako. Lutao je srpski vaterpolo sa golmanima poslije Tokija. U Budimpešti su bili Mitrović i Dobožanov, u Splitu Rističević i Dobožanov, u Fukuoki Mitrović i Mišović, u Zagrebu i Dohi Mitrović i Filipović, u Parizu Filipović i Mišović.
„Da, tu sam. Još nisam svjestan. Da li sam se nadao ? Pošteno, očekivao sam, onako iz potaje“, priča Filipović.
Ponikao je u bazenu SPENS. Vujasinović ga je primjetio i dao mu šansu na juniorskom SP u Beogradu. Odlično je branio za Šabac u vrijeme najvećih uspjeha. Primjetili su ga u Novom Beogradu, gdje je bio u tandemu sa Žoao Pedrom. Poslije jedne sezone je otišao u Oradeu. Već je bio na reprezentativnom spisku, radio je po programu trenera Petrovića i Ostojića. Nova sredina je Radnički koji stvara moćan tim. Do prvih treninga dobiće odmor.
Zaslužen.
„Nisam još pričao sa Stevanovićem. Ali odmor mi ne gine. U pravu ste, zaslužen. Mnogo smo radili, do svakog detalja. Sve smo dali, nismo kalkulisali. U grupi je bilo kako je bilo ali smo već tada osjetili da možemo do kraja. Te tri posljednje utakmice su pokazale našu snagu, jednostavno kao da je zlato bilo nama namjenjeno“.
U grupi je bilo sa oscilacijama. Tim nije padao. Pala je Francuska koja je ostala bez četvrtfinala. Srbija je tada bila sigurna da može.
„Ponavljam, nismo ništa kalkulisali. U drugoj grupi jesu. Ko zna koga su htjeli da izbjegnu. Za nas je turnir tek počinjao i znali smo da je sve ono za nama dio istorije“.
Kada je Jakšić zaledio Grke, ostale su dvije prepreke. Pobjeda protiv SAD je donijela medalju, a trijumf protiv Hrvata je medalju pretvorio u najsjajniju.
„Još nisam svjestan. Mi smo olimpijski pobjednici. Možda za neki dan budem u pravoj realnosti“.
Posljednje tri utakmice uz dobru odbranu Filipović je branio perfektno. Kada vam golman najvažnije mečeve veže na preko 50%, kada odbrana sa igračem manje djeluje sjajno, onda se trijumf podrazumijeva.
„Tako ispada. Čitav tim je igrao najbolje kada je bilo najteže. Bili smo kao jedan“.
Imao je svoju igru sa Hrvatskom. Njegova partija u Dohi bila je slaba, rezultat dana koji je želio da zaboravi. Samo tri odbrane iz 18 udaraca. Tada se pričao za SK da bi volio da im vrati. Uspio je, bio je jedan od junaka finala. Selektor rivala Ivica Tucak ga je apostrofirao kao jednu od najjačih karika Srbije u odlučujućem meču.
„Silno sam želio da se sretnemo, da im vratim za Dohu. Ispalo je fantastično, igrali smo najvažniju utakmicu na turniru. Znali smo šta možemo, sve smo odradili i zasluženo pobjedili. Ni jednog trenutka nije bilo drame, a moja dobra igra je bila samo dio odlične igre čitave ekipe“.
Hvali stručni štab, smirenost i odlučnost. Hvali i psihologa za sport Andriju Gerića.
„Proveo je sa nama tri mjeseca, imao brojne individualne i grupne razgovore. Riječ je o velikom sportisti, olimpijskom šampionu. Mnogo nam je pomogao“.
Pored sebe je imao mladog Vladimira Mišovića.
„Ranije sam bio u tandemu sa Banetom Mitrovićem, sjajnim čovjekom i golmanom. Bio je meni ono što sam ja Mišoviću. Volim odgovornost, idemo dalje“.
Nije oženjen, ali je blizu. Vjerenica je tu, svadba je naredne godine. Vjerio se bez medalje, a sada je olimpijski šampion.
„Rekao sam vam nisam svjestan. Nemam osjećaj. Balkon je bio za čitav život. Pozovite me sjutra, sigurno ću početi da osjećam šta smo uradili. A uradili smo mnogo“, završio je mirna „jedinica“ Srbije – Radoslav Filipović.
SportKlub.rs; Sportski Forum
|
|
|
Post by Admin on Aug 14, 2024 9:27:12 GMT
Zatvoren olimpijski krug: Od Hrvatske sve počelo, sa njom moralo i da se završi
Jedna zlatna generacija sišla je sa scene poslije Tokija, druga stupila na scenu i poprilično se načekala da se to zlatna prišije uz nju. Nije bivalo da Srbija cio olimpijski ciklus – doduše, ovaj je bio kraći za godinu dana – provede van pobjedničkog podijuma, da četvrfinale bude standard, a polufinale krajnji domet. Ali, kad-tad je i tako nešto moralo da se desi, i dobro je što je tako kako bi se svima otvorile oči i kako bi shvatili da pretplata na medalje ne postoji.
Pune tri godine srpski vaterpolisti nisu imali željeni rezultat, ali je stigao u – Parizu. Treće olimpijsko zlato uzastopce, i to pobjedom nad timom koji je počeo da kruni samopouzdanje Srbiji, koji ju je učinio ranjivom. Sve je počelo od poraza u četvrtfinlu Svjetskog prvenstva u Budimpešti protiv Hrvatske, sa njom je moralo i da se završi.
Svjetsko prvenstvo se te 2022. godine prvi put održavalo u četiri grada. Olimpijski šampion je grupnu fazu odigrao u Segedinu, sve same pobjede u grupi – nad Amerikom, Australijom i Kazahstanom – ali igra tanka. Nije sve štimalo, dalo se vidjeti da će Dejanu Saviću biti potrebno vrijeme da složi mozaik, da napravi raspodjelu uloga i sve utegne do pucanja. A, pjesak u satu je već dobrano iscurio, skoro da ga u gornjoj polovini nije bilo, a Srbiju su čekali put i – izvjesno Hrvatska.
Zauzeo je prvo mjesto olimpijski šampion, odradio trening na otvorenom bazenu posljednjeg dana pred odlazak iz Segedina i autobusom se zaputio za Budimpeštu. Sve utakmice tim Dejana Savića je u grupi igrao u zatvorenom, trebalo je prilagoditi se na nove uslove, na vjetar, svjetlost, vrućinu… Tih dana je glavnom gradu Mađarske bilo i do 40 stepeni. Gorela je zemlja.
Nije bilo jednostavno naći ni otvoreni bazen za treninge, sparingovali su srpski vaterpolisti sa Mađarima i čekali ishod osmine finale. Hrvatska je, u skladu sa očekivanjima, izašla na kraj sa Gruzijom, imala je utakmicu više, ali i iskustvo igranja pod vedrim nebom na Margit Sigetu. Upekao je zvizdan i za četvrtfinale, po najvećem suncu igran je vaterpolo klasik, a Srbija je sve vrijeme bila u zaostatku.
Toni Popadić je branio umjesto Marka Bijača, koji je u finišu sezone u Olimpijakosu imao nešto skromniju minutažu. Trebalo je pripremiti Emanuila Zerdevasa za veliki turnir, trebalo je da bude u optimalnoj formi. Čuvar mreže dubrovačkog Juga bio je na visokom nivou, sakupio je deset odbrana, a svi hrvatski igrači upisali su se među strijelce. Pucala je srpska odbrana, Franko Lazić potigao je dva gola, do tada na turniru nijedan?!
I kada bi tim Dejana Savića uhvatio priključak, kada su Strahinja Rašović, a zatim i brat Viktor tresli mrežu za prilazak na gol zaostatka, Hrvatska je imala spreman odgovor. Poraz u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Budimpešti poslao je Srbiju na zaobilazni put, uticao na to da se jave sumnje, a ispadanje već u osmini finala Evropskog prvenstva u Splitu da poslije deset godina dođe do smjene na selektorskoj poziciji.
Za tri godine tek jedno polufinale, jedna osmina finala i tri ispadanja u četvrtfinalu. Prvi i posljednji porazi u nokaut fazi od – Hrvatske. Ali u utakmici koja je bila kruna ciklusa sve se okrenulo i leglo na svoje mjesto. Olimpijski krug je zatvoren.
Mozzart Sport; Sportski Forum
|
|
|
Post by Admin on Aug 15, 2024 7:42:52 GMT
Srpski "delfin" nam otkriva tajnu novog olimpijskog zlata
Kako su srpski "delfini" doplivali do finala Olimpijskih igara i tamo potopili hrvatske "barakude"?
Po čemu će, osim po najsjajnijem odličju, pamtiti turnir u Parizu?
Gost "Jutra" bio je zlatni vaterpolista, reprezentativac Srbije, Petar Jakšić.
"Malo je bolje nego prije dva dana, ali krenulo je malo da vidim šta se dešava, da mi dolazi u glavu. Mada, ni dalje nisam svjestan, pravo da vam kažem. Nisam odmorio, imamo još 12 dana do nove sezone", rekao je Jakšić o utiscima poslije osvajanja zlata.
Težak početak i preokret poslije Novakove posjete.
"Japan – čudna ekipa, čudan stil igre, nismo se ni navikli, dobili smo gol-razlike. Pa onda ta Australija... Tu utakmicu smo poslije gledali snimak. Nije uopšte izgledalo dobro. Gledali greške, komentarisali šta je moglo bolje. U tom trenutku došao je Novak kod nas u apartman. Pokucao je neko i samo je ušao Novak Đoković. Nastao je tajac 5–10 sekundi. Održao nam govor od 10–15 minuta i digao nas je. Iz svog ugla iznio šta i kako treba, svoje poraze i pobjede i stvarno je uticalo na nas. Ne bih otkrio šta nam je rekao, ali je uticalo."
Dramatična je bila završnica s Grčkom koju je u posljednjoj sekundi srušio Petrov brat Nikola, kapiten reprezentacije.
"To je bila najteža utakmica na OI i što se tiče rezultata i same utakmice. Nije bilo lako, jer su nas dobili i na SP u Fukuoki, pa u Zagrebu, pa Dohi. Poslije tih nekoliko poraza treba opet igrati četvrtfinale s njima. Bila je dobra i odbrana i napad, eto desio se taj gol."
Potom su "delfini" savladali SAD u polufinalu.
"Grčka je bila presudna. Kada smo njih pobjedili, sve je išlo lakše. Protiv Amerike, mislim kad mi odigramo dobru odbranu, pobjedićemo bilo koju reprezentaciju. Iz te odbrane bude i dobar napad i na kraju 10:6. Mislim da je moglo da bude i više golova s naše strane, ali ni ovo nije loše."
Na kraju finale s Hrvatskom.
"Nije bilo lako, ali čim smo ušli u utakmicu, krenuli smo sa odbranom, sve je krenulo posle lepo. Otvorili prvu četvrtinu sa tri razlike i kasnije samo nastavili."
Braća Jakšić zajedno olimpijski šampioni.
"Moram reći da je svakom sportisti san da osvoji OI. Dešavaju se svake četiri godine, a uvek može da se dogodi neki kiks i propust. I meni je bio san da uzmem OI, a ja sam imao i taj mali dodatak da to moram da uradim sa Nikolom. Uspeo sam i to je ostvarenje dečačkog sna. Ali i dalje nisam svestan da sam to uradio. I dalje je rolerkoster emocija koje se sležu pa mogu da vam javim za nekoliko dana."
b92 Sport; Sportski Forum
|
|
|
Post by Admin on Aug 15, 2024 8:41:52 GMT
„Junaci Pariza“ (2): Dušan Mandić, „Da, ima Boga“
Dejan Stevović, kolumnista SportKluba i vaterpolo "specijalac", predstavlja zlatne "delfine", olimpijske šampione iz Pariza, nove-stare junake nacije. Jednog po jednog. Od golmana, do selektora.
Druga epizoda pripada najkorisnijem igraču turnira – Dušanu Mandiću.
Uživajte…
Jedini je srpski sportista sa četiri medalje na pet Olimpijskih igara od 2008. Drugi je vaterpolista u istoriji ovog sporta po učinku na najvećem takmičenju.
Sa tri zlata i jednom bronzom odmah je iza čuvenog Mađara Đarmatija koji je bolji od Mandićevog učinka za još jedno srebro.
Ni to nije sve. Nema dileme da će Manda ponovo biti najbolji vaterpolista u svim anketama. Jednostavno, sa Ferencvarošem je osvojio Ligu šampiona, sa Srbijom Olimpijske igre. Oba puta MVP i najbolji strijelac.
Može li više ?
Kotoranin, koji je iz drugog puta položio ispit za prelazak u Partizan, dobio je temelj kod Dejana Udovičića, glanc kod Igora Milanovića, a dogradnju u režiji Vladimira Vujasinovića. Od 2015. je u Pro Reku, a zatim slijedi prvo srećna pa tužna epizoda u Novom Beogradu, klub koji je bio primoran da napusti 2023. i da se resetuje na najbolji način u Ferencvarošu. Da završi agoniju i vrati se u zemlji vaterpola u vaterpolo život.
Ima tu nešto. Mandić je 2021. sa Pro Reko osvojio Ligu šampiona i bio MVP. Zatim je stiglo olimpijsko zlato uz njegove čuvene hit rečenice „Ima Boga, Bog sve vidi“ i „Hoće li neko na vaterpolo.“
Pričao mi je krajem te godine:
„Sve se poklopilo. Divan oproštaj sa Pro Rekom, olimpijsko zlato. Sada sam u Novom Beogradu, vratio sam se kući. Želim nove uspjehe.“
Nije išlo, Novi Beograd je izgubio prvo finale Lige šampiona na peterce. Mandić i Jakšić nisu pogodili. Naredne sezone, na sastanku poslije izgubljene Regionalne lige, trener Gocić mu je, kako je Mandić rekao, bez objašnjenja rekao da na njega više ne računa.
Poslije nekoliko dana Mandić je iznio svoju verziju na Instagramu, a gotovo neprimjetno je prošlo da je dobio veliku podršku svjetske vaterpolo javnosti, naročito ljubitelja ove igre u regionu. U julu je otišao u Ferencvaroš, na kraju sezone osvojio Ligu šampiona i bio opet MVP. Primjetna je bila njegova želja da sa klubom pobjedi Novi Beograd.
„Igrao sam za ekipu, ali i za svako slovo imena i prezimena, za porodicu. Za mene je ta priča sada završena. Neću o Novom Beogradu osim da kažem da mi je drago što nisam u tom klubu“, sipao je Mandić sav sportski i ljudski gnjev zbog tretmana koji je imao.
Zbog toga ne treba da čudi što je sivoj eminenciji beogradskog tima Šapiću ostavio ruku u vazduhu. Nema to veze sa politikom, to je samo odnos iz vaterpola koji Mandić pamti.
Ali, vratimo se Parizu. Sa Ćukom, Ranđelovićem, Stevanovićem sipao je optimizam pred Igre.
„Znamo koliko vrijedimo, ne idemo da učestvujemo. Hoćemo što dalje.“
I krenuo je golovima. Sedam u mreži Japana za tešku pobjedu.
„Igraju drugačije, uopšte nisam zabrinut za našu igru.“
-----------------------------------------------------
Kotoranin, rođen je 16. juna 1994. Za reprezentaciju od 2012. igrao 257 puta i postigao 458 golova. Osvojio je tri olimpijska, jedno svjetsko i tri evropska zlata. U Parizu je bio najbolji igrač i strijelac sa 26 golova. U prosjeku je igrao skoro 22 minuta. Šutirao je 49 puta. Iskoristio je svih šest peteraca. Imao je sedam blokova, po tri osvojene lopte i bloka.
-----------------------------------------------------
Dalji put se zna. Forma se dizala, kada je bilo najpotrebnije svi su bili kao jedan. Mandić je stoički trpio dvojicu čuvara, otvarao prostor drugima, bio je jednostavno pravi vojnik ekipe. Na kraju, po ocjeni novinara najbolji.
„Nisu nam vjerovali. Vjerovali smo mi, igrači, treneri, najbliži. Znamo kroz šta smo prošli. Bila je smjena generacija, tri godine bez medalja, osporavanje…“
Neko reče „Ima Boga“.
Imao je neslavnu epizodu na EP u Splitu 2022. Bilo i prošlo za pouku.
„Kada si iskren prema sebi i drugima, kada vjeruješ u ono što radiš onda možeš da se nadaš uspjehu. Pariz je nevjerovatno iskustvo, presrećan sam, ovo je situacija koju možeš samo da sanjaš. Pomogao nam je Novak, taj razgovor sa njim je nezaboravan. Šampion, čovjek, za nekoliko koraka ispred svih.“
Doživio je ovacije na balkonu, bio je to onaj Manda koji Srbiji treba. Pamti i skidanje vate iz ušiju u finalu EP 2014, pa tada najdražu titulu na Svjetskom kupu 2014. sa vršnjacima, pa put preko Kazanja, čuvanja Nikićevog krompira u Riju, potapanja Hrvata sa četiri gola u finalu… Do dana kada se svijet, poslije još jedne zlatne olimpijske priče, klanja igračini Dušanu Mandiću i njegovim saborcima bez kojih ne bi bio to što jeste.
Igračina koji čuva do sebe, koji nikome ne da na Kotor, na Srbiju i njoj Ljuboviju, u kojoj su ga u ženinoj kući dočekali rakijom, jagnjetinom, bakljadom.
Nemam potvrdu ali sam siguran da je, kada se sve smirilo, našao mjesto negdje u dvorište i sa Slađom i djecom Lenkom i Ognjenom gledao u Drinu. I tu na miru, uz jagnjetinu, bez rakije, evocirao uspomene prolazak svoje ekipe kroz parisku Trijumfalnu kapiju.
Da, „Ima Boga“.
SportKlub.rs; Sportski Forum
|
|
|
Post by Admin on Aug 15, 2024 8:49:24 GMT
Tvorac zlata o pomoći mentalne gromade, propalom povratku Prlainovića i srpskom inatu
Činio je čuda sa kragujevačkim Radničkim, juniore Srbije vodio do titule prvaka svijeta, bio pomoćnik velikom Dejanu Saviću u najtrofejnijem periodu, kada je osvojeno prvo olimpijsko zlato, a opet malo je onih koji su slijepo vjerovali Urošu Stevanoviću i koji bi stavili ruku u vatru da će napraviti rezultat zbog koga mu sada svi skidaju kapu.
Olimpijsko zlato, treće uzastopce za Srbiju, i to poslije smjene generacije i prolaska kroz krizni period. Uzdrmani tim stao je na noge, a zatim i na najviši stepenik pobjedničkog postolja. Za godinu i kusur dana Uroš Stevanović je postepeno transformisao ekipu, dodavao djelove koji nedostaju i sklopio šampionski mozaik. Poduhvat za pamćenje, za sva vremena.
Tvorac najsjajnije medalje je po povratku u Srbiju za Mozzart Sport analizirao Olimpijske igre u Parizu, dotakao se Novaka Đokovića i njegove pomoći, uloge Hrvatice u stručnom štabu, vanvremenske fotografije Dušana Mandića, antologijskog gola Nikole Jakšića, ali i govorio o neuspjelom pokušaju povratka Andrije Prlainovića u državni tim. Malo je nedostajalo...
Doček u ponedjeljak i izlazak na balkon nije Vam prvi, takođe ni prvo olimpijsko zlato. Bili ste pomoćnik Dejanu Saviću u Rio de Žaneiru, ali kakav je osjećaj kada kao prvi trener povedete Srbiju do vaterpolo Olimpa?
“Tek sada shvatam kolika je euforija zavladala među ljudima, koliko se zapravo olimpijski turnir pratio i koliko je ljudima stalo da napravimo rezultat. Svima onima koji su navijali u Parizu, kod kuće ispred televizora, koji su bili ispod balkona i napravili nevjerovatan doživljaj. Za to se živi, to treba doživjeti“, počeo je Uroš Stevanović razgovor za Mozzart Sport.
Na putu do olimpijskog zlata su vas pratile brojne nedaće, ali i srpske vaterpoliste tokom trogodišnjeg ciklusa. U kolikoj mjeri su izostanci Nikole Jakšića u Splitu i Dušana Mandića u Fukuoki uticali na to da rezultati ne budu zadovoljavajući i kada ste shvatili da je ovaj tim ide u pravom smjeru?
“Kada su mi ponudili da budem selektor, nisam mogao da biram. Možda samo jednom stigne poziv Srbije, mora da se prihvati. Takođe, nisam ni pomislio da će put biti ovakav, ali sam verovao da imamo kvalitet. I da imamo pravi tim, sposoban za dobar rezultat. Da li ćemo doći do olimpijskog zlata – nisam bio siguran. Ali, jesam da ćemo biti u borbi za njega. Kako su se stvari slagale oko tima, bio sam sve uvjereniji. Želim još jednom da podsjetim da Nikola Jakšić nije igrao na EP 2022 u Splitu, a svi znamo ko je, šta je i koliko je značajan za igru Srbije. Zatim, na SP 2023 u Fukuoki, koja je bila prvo moje takmičenje, Dušan Mandić nije igrao. Obojica su u Top 3 igrača na svijetu, sa njima i bez njih koncepcija igre je drugačija, i tek na Evropskom prvenstvu 2024 u Zagrebu smo imali kompletniji sastav. Nikola Jakšić je izašao iz povrede i tek je 02. ili 03. januara maksimalno odradio treninge. Tada se vidjelo da ima pomaka, da idemo naprijed, i taj poraz od Mađarske u četvrtfinalu, kao i onaj od Hrvatske na SP 2024 u Dohi, bili su nam preko potrebni da bismo ispravili greške i riješili probleme. Već na SP 2024 u Dohi sam bio siguran da ćemo na Olimpijskim igrama biti konkurentni, jer tada smo ispali od svjetskog prvaka. Promašili smo dva peterca u posljednja tri minuta. Imali smo očajnog igrača manje i Filipović je imao samo tri odbrane. I pored toga smo bili u igri do kraja i to nam je bio pokazatelj da smo na pravom putu. Kada se uporedi ova igra u četvrtfinalu, polufinalu i finalu, plus Francuska i pojedini segmenti utakmica protiv Španije i Mađarske, sa onim od prije, isključujući SP 2024 u Dohi, vidi se razlika. Stvari koje su se dešavale, to što nismo uvijek imali sve igrače, uticalo je na ekipu. Ostavilo je traga. Ne može da se ne odrazi. Kada su Dušan Mandić i Nikola Jakšić imali probleme, uticalo je to na cio tim i dovelo do toga da ne napravimo rezultat ranije. Hvala Bogu sve to smo iskoristili na najbolji način za ovo što nas je čekalo u Parizu”.
Igrači su bili mirni i poslije poraza u grupi, nije djelovalo kao das u ih poremetili, izbacili iz šina. Šta se promjenilo u odnosu na prethodni period?
“Nije nam se mijenjao ni izgled lica, ni atmosfera unutar tima kada smo pobjeđivali Japan i Francusku ili gubili od Australije, Španije i Mađarske. Bio je totalni fokus, sve se vidjelo u pogledima igrača. Momci nisu izlazili, nije izlazio ni stručni štab iz sela. Nismo išli da gledamo utakmice, samo na televizoru u našim stanovima. Većina je imala iskustvo sa Olimpijskih igara, oni koji su debitovali, na njih je to prenijeto. Samo su ušli u sistem ponašanja i prireme, koji postoji decenijama unazad. Dobro je da niko nije iskakao, slijepo su se držali starijih momaka. Imali smo i specijalne pripreme za polufinale i finale, iskoristili smo neke stvari iz prethodnog perioda, igrači su lijepo reagovali i dobili su motiv više, ali bih to, ipak, sačuvao za nas”.
NOVAK JE MENTALNA GROMADA I DAR SA NEBA, SAMO GA SLUŠAŠ I OSATANEŠ ZABEZEKNUT
Posebne pripreme su postojale kada je došlo do borbe za medalje, a imali ste i specijalnog gosta prije toga. Novak Đoković je posjetio vaterpoliste tokom grupne faze, nije mu prvi put na Olimpijskim igrama, šta se dešavalo unutar prostorija u kojima ste boravili?
“Doživjeli smo poraz od Australije, igrači su bili u stanovima. Imali smo kontakt sa ljudima iz Olimpijskog komiteta i rečeno nam je da je Novak Đoković dolje, da je došao do naše misije. Upitani smo: ‘Da li bi značilo da dođe do igrača?’ Odgovor je mogao da bude samo jedan: ‘Kako ne bi?!’ To je bio pravi dar sa neba. Objasnio sam mu situaciju, šta nas je sve propratilo u najkraćim mogućim crtama u 30 sekundi, zvao sam Andriju Gerića da dođe kod nas, jer je bio kod igrača. Otišao je do igrača, bio sa njima 10 ili 15 minuta, izašli su ozarenog lica. Čak sam i ja odustao od motivacionog sastanka sa njima, koji sam imao u planu da održim, jer bilo je besmisleno i iluzorno da pričam poslije njega. To šta je on prošao u individualnom sportu, sam je na terenu, koliko god da ima podršku sa tribina i stručni štab… Nevjerovatan je, mentalna gromada, nismo ni svjesni koju privilegiju imamo da živimo i gledamo u vremenu kada dominira. Svaku riječ koju izgovori je prava, nema tu greške, nevjerovatan je. Novak je i ranije imao konktakt sa našim momcima, i u Tokiju, i u Riju, pa i sa Olimpijskih igara iz 2012. godine. Znao je i ranije sa njima da se zapriča i bude od pomoći. Samo ga slušaš i ostaneš zabezeknut”.
Srbija u Parizu nije važila za prvog favorite, malo ko ju je vidio pri vrhu, ali su igrači vjerovali da tamo mogu da završe ili bolje rečeno da ostanu i dokažu sebi da tamo pripadaju. Poslije pobjede nad Grčkom i pogotka Nikole Jakšića u posljednjoj sekundi samopouzdanje im je poraslo do neba. Jesu li tu definitivno prelomili sa sobom i probili psihološku barijeru?
“Vidjelo se u pristupu i igri da smo mi dominirali u elementima koji su jako bitni za tako velike utakmice, kao što su te sa Amerikom i Grčkom, kasnije i Hrvatskom. Rekao sam poslije četvrtfinala i Grčke da je to jedina ekipa koju nisam želio u toj fazi takmičenja, jer su nas porazili u Fukuoki u borbi za treće mjesto, ali i u razigravanjima u Zagrebu i Dohi. I to prilično lako. Gubili smo i trening utakmice sa njima u pripremi za Svjetski kup u Los Anđelesu. Mi u tom trenutku nismo postavili sistem kojim možemo da igramo protiv njih i da se prilagodimo. Prava muška borba u četvrtfinalu, protiv tima koji je najzahtjevniji za pripremu, reprezentacije koju nisam želio u toj fazi takmičenja. Mislim da smo mogli i ranije završimo, da ne dođe do te ljepote i draži na kraju, koja je dobijena njihovim golom sa golmanom naprijed, a onda i pogotkom Nikole Jakšića za pamćenje, za TV špice, za sva vremena. Bila je to dodatna injekcija samopouzdanja za momke da izgledaju onako kako su izgledali kasnije. Oni su znali koliko vrijede, kolike su nam mogućnosti, ali su dobili potvrdu. Prevashodno su željeli da se dokažu sebi. Ne javnosti ili ne znam kome, nego sebi. Zainatili su se, željeli da dobiju potvrdu svoje vrijednosti. To je prvo i osnovno. Izolovali smo se, željeli smo da mi budemo ti koji kreiramo mišljenje i atmosferu, a ne da drugi to čine umjesto nas. Da sa strane ne mogu na nas da utiču, da neko određuje da li je nešto dobro ili loše. Momci su stvarno dobro reagovali u kriznim momentima, kao i u dobrim. Nisu nas poljuljale kvalitetne partije, gledali smo šta da ispravimo kako bismo bili bolji”.
KAPITENSKA TRAKA PROMENILA JAKŠIĆA, NEKA PETAR DOSTIGNE MAKAR DEO NIKOLINOG POTENCIJALA
Iz ove perspektive možda i jedna od najboljih Vaših odluka je imenovanje Nikole Jakšića za kapitena. Koliko se promjenio, kako je taj potez uticao na njega?
“To što sam vidio kod njega, to sam njemu i rekao, a to je: Kada je postao kapiten reprezentacije Srbije, uozbiljio se u svakom smislu. U bazenu i van njega. Shvatio je ulogu kako treba, shvatio i koliko je to breme, da je kapiten instituacije kakva je vaterpolo reprezentacija Srbije. I ko je sve prije njega bio. Znam da je bio u kontaktu sa prethodnim kapitenima, da se raspitivao kako i šta treba da radi. Imalo je to pozitivan uticaj na njega, pomoglo mu je da sazri, jer on je dijete. Mada, nije ni dijete, jer on ima tri olimpijske medalje, jedan je od najboljih igrača na svijetu. Ali, ima još prostora da bude ozbiljniji i bolji”.
Na spisak od 13 igrača uvrstili ste dvojicu juniorskih svjetskih šampiona. Jedan je golman Vladimir Mišović, a drugi Nikolin brat Petar Jakšić. Od ljeta će sa Vama sarađivati i u kragujevačkom Radničkom, trebalo bi u budućnosti da ima bitnu ulogu u reprezentaciji, kako ste zadovoljni njegovim napretkom i razvojem?
“Petar je iskoristio šansu, nametnuo se kroz igre za klub u prvom djelu sezone, a potom i na Evropskom prvenstvu u Zagrebu i potom u Dohi. U potpunosti je zaslužio i opravdao poziv, mjesto mu je bilo u 13 igrača. Već je tada pokazao da ozbiljnije može da se računa na njega, i sada i narednih godina. Ali, na pripremama nisam bio baš zadovoljan sa njim, međutim, kako je odmicalo vrijeme, pogotovo na takmičenju, bio je sve bolji i bolji, sve zreliji. Još je mlad, 2001. je godište. Ima iskustvo starijeg brata, koji je još ranije ulazio u velike uspjehe. Nadam se da će makar dio Nikolin dostignuti u igračkom potecijalu, kao i rezultatskom smislu”.
Petar Jakšić je nerijetko igrao pod opterećenjem, ali i ostali bekovi ili igrači koji su u datom trenutku bili zaduženi za protivničke centre. Generalno su sidraši zaštićeni kod arbitara. Bilo je dosta propusta i pogrešnih odluka tokom cijelog turnira, jesu li sudije najveća mrlja Olimpijskih igara u Parizu?
“Kriterijum suđenja smo komentarisali pred Olimpijske igre. Poslije utakmice sa Japanom sam spomenuo to, nisam želio da se žalim i kukam, ali odnos isključenja protiv njih je nešto što mogu da razumijem, sa čime mogu da se pomirim, jer mi smo veći i sporiji. Ali, nije realno da Japan sa svojim stilom igre nema nijedan kontrafaul na utakmici. To već nije normalno. Sudijske odluke su uticale na cjelokupnu atmosferu na Olimpijskim igrama. Ne samo među timovima, nego i delegatima i ostalim sudijama. Pojedine sudije su izuzete zbog grešaka, zbog brutalitija u utakmici između Italije i Mađarske. Prvi put da je neko javno izrazio protest. Isplivali su svi problemi koji svjetski vaterpolo ima oko kriterijuma suđenja, a u Parizu ih je bilo i prije te utakmice. Da ne govorim za prethodne godine”.
DUŠAN MANDIĆ JE ZVIJER, ŽAO MI JE ŠTO SE ANDRIJA PRLAINOVIĆ PREDOMISLIO I NIJE BIO U PARIZU
Na turniru je Dušan Mandić bio najbolji strijelac sa 26 golova, imao je četiri pogotka više od drugoplasiranog Lorena Fatovića. Pritom, u polufinalu i finalu je dao samo jedan gol, što ne umanjuje sve što je uradio. A, jeste poprilično, jer i kada ga nije išao šut odvlačio je igrače, pomjerao protivničku odbranu, pratili su ga čuvari po cijelom bazenu. Šta sve to govori o igri Srbije?
“Vanvremenska je slika Mande kako njih šestorica pokušavaju da ga blokiraju, fenomenalna, prelijepa slika! Meni najdraža sa ovog turnira. Tu se vidi kolika je bila koncentracija na Mandiću, kakva je zvijer, ali se vide i naši napadački potencijali. On je iskoristio priliku da otvori prostor, pokazao je koliko je veliki igrač. Znao je da će pažnja biti na njemu, razvukao je odbranu, odvukao čuvare, prebacio je sve na sebe u polufinalu i finalu, i ukazao se prostor drugima, koji su to iskoristili. Pokazali smo kroz te situacije da smo tim i da smo u stanju da se prilagodimo svim situacijama tokom takmičenja”.
Vratili ste u reprezentaciju Nemanju Ubovića, Miloša Ćuka i Nikolu Dedovića. Imali ste još želja, ali ste u razgovoru za Mozzart Sport prije Olimpijskih igara rekli da nije pravi trenutak da ih otkrivate. Jeste li sada spremni da ih podjelite?
„Koliko su značajni na Olimpijskim igrama u Parizu bili Nikola Dedović i Miloš Ćuk vidjelo se. Prethodno sam vratio i Nemanju Ubovića, a imao sam još želja. Imao sam i nekoliko nedoumica oko konačnog spiska. Ljudi znaju za onaj širi koji je objavljen na početku priprema, ali postojao je još širi od toga. Morali smo da ga dostavimo i na njega sam uvrstio sve koje sam mogao. I Duška Pijetlovića, i Andriju Prlainovića, i Filipa Filipovića... U februaru sam, po povratku iz Dohe, zvao Miloša Ćuka, Nikolu Dedovića i Andriju Prlainovića da se vrate. Prva dvojica su prihvatila, na prvu loptu i Andrija, ali se kasnije predomislio. Zašto je to tako – ne zna. Ali, rekao sam mu: 'Sješćemo, pričaćemo'. On je bio najsrećniji zbog našeg uspjeha, bio je kao malo dijete. Prvi nam je čestitao i poslije Fukuoke. Želim da čujem zašto se predomislio, jer bi mu ovo bile pete Olimpijske igre. Žao mi je što nije bio tu, mnogo bi nam značio. On je čovjek vaterpola, ma genije“.
MILOŠ ĆUK I NIKOLA DEDOVIĆ SU ISTROŠENI, NA NAMA JE DA SVE URADIMO DA OSTANU DO TIMA
Tim iz Pariza bi mogao da zaigra i u Los Anđelesu, praktično bi mogao da bude identičan ili da dođe do manjih korekcija. Postoji li spremnost kod svih igrača da nastave dalje, da budu dio reprezentacije i u narednom olimpijskom ciklusu?
“Povratak Miloša Ćuka i Nikole Dedovića je bio pun pogodak, donijeli su nam to nešto što nam je falilo na EP 2024 u Zagrebu i SP 2024 Dohi. Vidjećemo, mislim da su previše umorni i istrošeni, na nama je da ih zadržimo, da oni kroz rad u klubovima zadrže formu, i da nam u budućnosti pomognu. Kao što su sada. Ne vjerujem da će za dalje biti previše izmjena, možda nekoliko juniora, ovim momaka koji su 2006. godište i vicešampioni su svijeta. Treba da se uključe, da se svi prate i da se vodi računa o mlađim generacijama. Svi oni već treba da se spremaju za dalje da ne bismo Los Anđelesa, poslije koga dolazi do veće smjene generacije u odnosu na onu poslije Tokija, dočekali nespremni. To je strategija i plan koji ljudi u Savezu treba da urade, eventualno i u dogovoru sa mnom, ako se budemo dogovorili. Ovi momci koji su sada tu i u narednom periodu mogu da donose medalje Srbiji, možda i da bude kontinuiteta, a ne da bude praznog hoda od Olimpijskih igara do Olimpijskih igara. Da pokušamo da napadnemo evropske i svjetske medalje”.
Ugovor Vam je istekao, pa se stoga nameće još jedno pitanje. Hoćete li vi ostati kormilar Srbije?
“Predsjednik Viktor Jelenić, šef stručnog savjeta Jugoslav Vasović i generalni sekretar Nemanja Marjan treba da sjednu za sto i da naprave plan, da imaju viziju kako treba da se sve razvija. Ne samo senorska reprezentacija Srbije, nego i vaterpolo u Srbiji. Takođe kroz mlađe kategorije i kroz klupska takmičenja. Kakvo je njihovo razmišljanje – saznaću kada se budemo vidjeli. Nadam se da će nam se razmišljanja pokopiti, jer već sada treba krenuti u pripremu za 2032. godinu. Ne za Los Anđeles, nego Brizbejn, treba dugoročno razmišljati, to je čitav proces. Veliki problem jeste prelaz iz juniora u seniore, ali Savez tu ne može mnogo toga da uradi, ne može da utiče. Vodio sam 1999, 2001, 2003, 2004. godište, to su bili evropski i svjetski šampioni, ali prelazak u seniorski vaterpolo nisu ispratili. A, nisu ni ispraćeni, klubovi nisu u svakom trenutku mogli da imaju iskusne, starije igrače, uz koje će moći da uče. Ne samo stvari vezanih za vaterpolo, nego i one koje nosi život sportiste van bazena. Sve to zavisi od malo širih stvari”.
HVALA JOSIPU VRLIĆU ZA DAJANU ZORETIĆ, NADAM SE DA ĆE OSTATI DIO STRUČNOG ŠTABA
Kada ste stupili na selektorsku funkciju, kada ste naslijedili Dejana Savića, jedan od prvih poteza bio je angažovanje Dajane Zoretić, kako bi bila unaprijeđena fizička sprema i kako bi individualni kvaliteti igrača došli do punog izražaja. Rezultat u Parizu kazuje da je u tome uspjela. Da postane dio Vašeg stručnog štaba pomogli su hrvatski centar Josip Vrlić, sa kojim je u vezi, te Vjekoslav Kobešćak. Kako biste ocjenili njen rad?
„Tako je, rekao sam da mi je velika želja bila da Dajana Zoretić bude dio mog stručnog štaba, jer sam znao šta može da nam donese, i to se dalo vidjeti. Uradila je nevjerovatan posao, doprinijela je da igrači budu u najboljem izdanju za drugu nedjelju, od četvrtfinala. Ovo je prilika da joj se još jednom zahvalim, sve najljepše o njoj. Nadam se da će i za sljedeći olimpijski ciklus biti sa nama, ona je pun pogodak, kao i Andrija Gerić. Hvala i Josipu Vrliću, koji je pomogao da bude dio našeg tima, takođe i Vjekoslavu Kobešćaku. Imao je samo riječi hvale za nju. Isto tako ja imam za Josipa. Fenomenalan momak, pravi, na mjestu. Čuli smo se tokom turnira, pričali poslije finala, napravio sam i fotografiju sa njim i Dajanom. Divni su ljudi“.
Sa Josipom Vrlićem, kome ste bili trener u kragujevačkom Radničkom, razgovarali ste poslije finale. Jeste li sa ostalim hrvatskim vaterpolistima?
“Pravi su sportisti, fenomenalni su. Zaslužili su tu medalju, nema nikakve greške. Sigurno će nastaviti niz uspjeha, oni su evropski vicešampioni i svjetski prvaci. To sve dovoljno govori o njima. Odmah poslije utakmice su nam čestitali. Čestitao bih im na svemu što su pokazali na Olimpijskim igrama, ali na sreću mi smo bili spremniji na sve što nosi finale, zato smo i pobjedili i osvojili zlato”.
ŽAO MI ŠTO NISAM GLEDAO NOVAKA ĐOKOVIĆA, ALI ZATO JESAM DRIM-TIM SA DURENTOM I IRVINGOM
Soba u olimpijskom selu, pa bazen. I obratno. Nije bilo skretanja sa zacrtane rute u Parizu, žalite li što makar malo niste osjetili duh Olimpijskih igara?
“Imao sam sreću sa 29 godina, dok sam bio mlad i selektor Kazahstana, preko sportsko-tehničke saradnje sa Partizanom, da osjetim duh Olimpijskih igara. Kazahstan je samim plasmanom ispunio ciljeve, pa sam sve spremio ranije. Kako su išle utakmice, imao sam više vremena. Kasnije sam htio da gledam Novaka Đokovića protiv Del Potra, preskočio sam i rekao sebi da ću ići na neki sljedeći meč, tako da nikada nisam uživo gledao tenis. Žao nam je i sada kada smo ga gledali preko televizora u sobi na Rolan Garosu i vidjeli sve naše sportiste na tribinama, bilo nam je krivo što nismo tamo, ali šta da radimo. Došli smo sa jednim ciljem i ispunili smo ga. Imao sam ranije priliku da gledam ženski rukomet ranije i drim-tim, vrijedi vidjeti Kevina Durenta, Kajrija Irvinga, tu dominaciju fizičkim predispozicijama. Bilo je nevjerovatno, treba to doživjeti”, završio je Uroš Stevanović razgovor za Mozzart Sport.
Mozzart Sport; Sportski Forum
|
|