Post by Admin on Jul 17, 2024 7:57:17 GMT
Montreal 1976 - politička previranja i magična Nađa Komaneči
Talas političkih previranja na globalnoj sceni nastavio se i na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976, uz gotovo paranoičan strah od terorističkih napada zbog masakra grupe Palestinaca nad članovima izraelskog tima u Minhenu četiri godine ranije.
Igre u Kanadi, od 17. jula do 01. avgusta 1976. godine pamte se, naime, po prvom masovnom bojkotu. Većina afričkih zemalja nije željela da učestvuje u Montrealu, jer je MOK dozvolio nastup predstavnicima Novog Zelanda, čiji je ragbi tim održavao tradicionalne mečeve sa Južnoafričkom Republikom.
U toj republici je na snazi bio aparthejd (socijalni sistem koji je sprovodila vladajuća bijela manjina u Južnoj Africi u 20. vijeku). Po njemu, crna većina je bila odvojena i bila joj je uskraćena politička i ekonomska jednakost sa bijelcima.
Igre su zato bojkotovali Alžir, Kamerun, Egipat, Gana, Irak, Kenija, Nigerija, Tunis... Zair se nije takmičio, ali je navodio finansijske razloge prije političkih, dok su Kinezi bojkotovali Igre zbog pitanja legitimnosti druge zemlje.
Od 1976. počinje i sve masovniji bojkot Olimpijskih igara, ponajviše zbog vrhunca Hladnog rata, pa je ista sudbina čekala i Moskvu 1980. i Los Anđeles 1984.
Upravo su Moskva i Los Anđeles željeli organizaciju Igara 1976, ali je MOK napravio kompromis između dva politička ekstrema i dodijelo domaćinstvo Montrealu, a američki i sovjetski megalopolisi su sačekali svoj red.
Montreal je zbog Igara zapao i u finansijske probleme, jer je skupo i ambiciozno zamišljeni sportski park kasnio u izradi i višestruko premašio planirane troškove.
A sada, povratak na sportski teren - OI u Kanadi obilježila je neponovljiva rumunska gimnastičarka Nađa Komaneči, koja je imala samo 14 godina, a postala je prva takmičarka ikada čiji je nastup ocijenjen desetkom.
U sjećanju svjetske sportske javnosti posebno mjesto zauzimaće podatak da nakon njenog nastupa na dvovisinskom razboju semafor montealskih Igara nije mogao da prikaže ocjenu - umjesto 10,0 pisalo je 1,00!
Uz “istorijsku desetku”, djevojčici iz rumunskog Oneštija, koja je dobila ime po nepoznatoj glumici iz nepoznatog ruskog filma (koji je gledala njena majka, dok je bila trudna) pripale su tri zlatna i po jedno srebrno i bronzano odličje.
Blistala je i u Moskvi četiri godine kasnije, a Nađina bajka završila se 1981. kada njen trener, Bela Karolj, sa suprugom pobjegao u Ameriku i zatražio politički azil.
“Kraljica gimnastike” tada je stavljena pod prismotru zloglasnog Čaušeskuovog režima i zabranjena su joj putovanja van zemlje zbog bojazni da bi i ona mogla da uradi isto. Konačno, uspjela je da se otrgne iz gvozdenog zagrljaja “plavog Dunava socijalizma”, kako su nazivali Čaušeskua, i u predvečerje njegovog pada i ona je uspjela da pobjegne u Ameriku.
Tamo je, kako se priča, Rumun po imenu Konstantin Panait maltene držao u zatočeništvu, pošto joj je prethodno omogućio da pobjegne naplativši uslugu pet hiljada dolara.
Panait je brzo shvatio kolika je njena popularnost u Americi i počeo je da naplaćuje njene intervjue i gostovanja u TV emisijama. Navodno je zaradio čak 200 hiljada dolara na njen račun. A Nađa je bila takav magnet da su i prije toga u Americi u njenu čast napisane dvije pjesme.
Američka opera je u spotu pjesme “Mladi i nemirni” iskoristila njene bravure u gimnastici, a kasnije je kompozitor Beri de Vorcon njoj posvetio pjesmu “Tema o Nađi”...
Nađa Komaneči je, konačno, uz pomoć jednog prijatelja 1990. uspjela da se oslobodi nove turture i napokon započne slobodan život. Nastanila se u Montrealu - gradu u kojem je 16 godina ranije dodirnula zvijezde.
Vrhunske rezultate na borilištima, pored Komaneči, u gimnastici su još postigli takmičari iz SSSR-a Neli Kim sa tri zlata i Nikolaj Andrijanov sa četiri najsjajnija trofeja.
Kolika je želja za pobjedom vladala u konkurenciji najboljih olimpijaca na jedinstven način demonstrirao je japanski gimnastičar Šun Fudžimoto. Vježbu na krugovima izveo je slomljenog koljena i postignutim rezultatom od 9,7 doveo svoj tim do pobjede, ali je poslije Igara hladne glave poručio da takav poduhvat “nikada više ne bi ponovio”.
Irena Ševinska iz Poljske osvojila je sedmu olimpijsku medalju i to zlatnu u trci na 400 metara. Tokom bogate karijere u pet različitih disciplina (100, 200, 400, 4x400 metara i skok udalj) na OI osvojila je tri zlatna, dva srebrna i dva bronzana odličja. Postala je jedina atletičarka koja je držala svjetske rekorde u na 100, 200 i 400 metara.
Takmičenja na atletskoj stazi “uljepšao” je i Kubanac Alberto Huantorena, postavši prvi trkač koji je pobijedio na 400 i 800 metara na istim Igrama.
U jugoslovenskom timu bilo je 88 sportista koji su u 14 sportova osvojili osam medalja (dvije zlatne, tri srebrne i tri bronzane).
Pobjednici na Igrama bili su rvač Momir Petković (grčko-rimski stil) i Matija Ljubek u kanuu na 1.000 metara, srebra su pripala bokseru Tadiji Kačaru (polusrednja), rvaču Ivici Frgiću (grčko-rimski) i košarkašima, dok su se sa bronzom vratili bokser Ace Rusevski (laka), Ljubek u kanuu na 500 metara i džudista Slavko Obadov (srednja).
Čuvena generacija jugo-košarke, koju su predvodili Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić, Mirza Delibašić, Dragan Kićanović... zastala je u finalu. Tada je, ipak, neprikosnovena bila selekcija SAD, koja je u meču za zlato slavila sa ubjedljivih 95:74.
Domaćin Olimpijskih igara nije ispunio očekivanja ni u finansijskom smislu, ali ni u takmičarskom. Kanada je osvojila svega 11 medalja, ali i zabilježila najveći neuspjeh u istoriji Igara.
Naime, zemlja javorovog lista je postala jedini domaćin koji nije osvojio zlato od kada postoje Olimpijske igre. Ni pet srebrnih odličja, ni šest bronzi nije bilo dovoljno da se popravi utisak...
Kanađani su jedino bili kompetentni da se bore za medalje u plivanju (dva srebra i sve bronze) i donekle u atletici. Čast kanadskih atletičara sačuvao je Greg Džoj u skoku uvis, koji je osvojio drugo mjesto.
Odlične stvari u Montrealu napravila je Kuba. Atletičar Alberto Huantorena je osvojio dva zlata (u trkama na 400 i 800 metara), bokseri Ramon Duvalon, Andres Aldama i Siksto Sorija su osvojili srebra. Bronzom su se okitili odbojkaši i bokseri Rolando Garbej i Luis Martines.
Boksersko takmičenje proteklo je, ipak, u znaku Amerikanaca, koji su u Montrealu predstavili najjači bokserski tim u istoriji. Rej Šugar Leonard, Leon Spinks, Majkl Spinks, Leo Rendolf i Hauard Dejvis osvojili su zlatna odličja. U nastavku karijere, svi osim Dejvisa, postali i profesionalni prvaci svijeta.
Najviše uspjeha u Montrealu imali su takmičari iz istočnog bloka - Sovjetskog Saveza (49 zlata - 41 srebro - 35 bronzi) i Istočne Njemačke, čuvenog DDR-a (40 - 25 - 25). Amerikanci su bili treći (34 - 35 - 25), a Zapadni Njemci četvrti (10 - 12 - 17).
Vijesti.me; Sportski Forum
Talas političkih previranja na globalnoj sceni nastavio se i na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976, uz gotovo paranoičan strah od terorističkih napada zbog masakra grupe Palestinaca nad članovima izraelskog tima u Minhenu četiri godine ranije.
Igre u Kanadi, od 17. jula do 01. avgusta 1976. godine pamte se, naime, po prvom masovnom bojkotu. Većina afričkih zemalja nije željela da učestvuje u Montrealu, jer je MOK dozvolio nastup predstavnicima Novog Zelanda, čiji je ragbi tim održavao tradicionalne mečeve sa Južnoafričkom Republikom.
U toj republici je na snazi bio aparthejd (socijalni sistem koji je sprovodila vladajuća bijela manjina u Južnoj Africi u 20. vijeku). Po njemu, crna većina je bila odvojena i bila joj je uskraćena politička i ekonomska jednakost sa bijelcima.
Igre su zato bojkotovali Alžir, Kamerun, Egipat, Gana, Irak, Kenija, Nigerija, Tunis... Zair se nije takmičio, ali je navodio finansijske razloge prije političkih, dok su Kinezi bojkotovali Igre zbog pitanja legitimnosti druge zemlje.
Od 1976. počinje i sve masovniji bojkot Olimpijskih igara, ponajviše zbog vrhunca Hladnog rata, pa je ista sudbina čekala i Moskvu 1980. i Los Anđeles 1984.
Upravo su Moskva i Los Anđeles željeli organizaciju Igara 1976, ali je MOK napravio kompromis između dva politička ekstrema i dodijelo domaćinstvo Montrealu, a američki i sovjetski megalopolisi su sačekali svoj red.
Montreal je zbog Igara zapao i u finansijske probleme, jer je skupo i ambiciozno zamišljeni sportski park kasnio u izradi i višestruko premašio planirane troškove.
A sada, povratak na sportski teren - OI u Kanadi obilježila je neponovljiva rumunska gimnastičarka Nađa Komaneči, koja je imala samo 14 godina, a postala je prva takmičarka ikada čiji je nastup ocijenjen desetkom.
U sjećanju svjetske sportske javnosti posebno mjesto zauzimaće podatak da nakon njenog nastupa na dvovisinskom razboju semafor montealskih Igara nije mogao da prikaže ocjenu - umjesto 10,0 pisalo je 1,00!
Uz “istorijsku desetku”, djevojčici iz rumunskog Oneštija, koja je dobila ime po nepoznatoj glumici iz nepoznatog ruskog filma (koji je gledala njena majka, dok je bila trudna) pripale su tri zlatna i po jedno srebrno i bronzano odličje.
Blistala je i u Moskvi četiri godine kasnije, a Nađina bajka završila se 1981. kada njen trener, Bela Karolj, sa suprugom pobjegao u Ameriku i zatražio politički azil.
“Kraljica gimnastike” tada je stavljena pod prismotru zloglasnog Čaušeskuovog režima i zabranjena su joj putovanja van zemlje zbog bojazni da bi i ona mogla da uradi isto. Konačno, uspjela je da se otrgne iz gvozdenog zagrljaja “plavog Dunava socijalizma”, kako su nazivali Čaušeskua, i u predvečerje njegovog pada i ona je uspjela da pobjegne u Ameriku.
Tamo je, kako se priča, Rumun po imenu Konstantin Panait maltene držao u zatočeništvu, pošto joj je prethodno omogućio da pobjegne naplativši uslugu pet hiljada dolara.
Panait je brzo shvatio kolika je njena popularnost u Americi i počeo je da naplaćuje njene intervjue i gostovanja u TV emisijama. Navodno je zaradio čak 200 hiljada dolara na njen račun. A Nađa je bila takav magnet da su i prije toga u Americi u njenu čast napisane dvije pjesme.
Američka opera je u spotu pjesme “Mladi i nemirni” iskoristila njene bravure u gimnastici, a kasnije je kompozitor Beri de Vorcon njoj posvetio pjesmu “Tema o Nađi”...
Nađa Komaneči je, konačno, uz pomoć jednog prijatelja 1990. uspjela da se oslobodi nove turture i napokon započne slobodan život. Nastanila se u Montrealu - gradu u kojem je 16 godina ranije dodirnula zvijezde.
Vrhunske rezultate na borilištima, pored Komaneči, u gimnastici su još postigli takmičari iz SSSR-a Neli Kim sa tri zlata i Nikolaj Andrijanov sa četiri najsjajnija trofeja.
Kolika je želja za pobjedom vladala u konkurenciji najboljih olimpijaca na jedinstven način demonstrirao je japanski gimnastičar Šun Fudžimoto. Vježbu na krugovima izveo je slomljenog koljena i postignutim rezultatom od 9,7 doveo svoj tim do pobjede, ali je poslije Igara hladne glave poručio da takav poduhvat “nikada više ne bi ponovio”.
Irena Ševinska iz Poljske osvojila je sedmu olimpijsku medalju i to zlatnu u trci na 400 metara. Tokom bogate karijere u pet različitih disciplina (100, 200, 400, 4x400 metara i skok udalj) na OI osvojila je tri zlatna, dva srebrna i dva bronzana odličja. Postala je jedina atletičarka koja je držala svjetske rekorde u na 100, 200 i 400 metara.
Takmičenja na atletskoj stazi “uljepšao” je i Kubanac Alberto Huantorena, postavši prvi trkač koji je pobijedio na 400 i 800 metara na istim Igrama.
U jugoslovenskom timu bilo je 88 sportista koji su u 14 sportova osvojili osam medalja (dvije zlatne, tri srebrne i tri bronzane).
Pobjednici na Igrama bili su rvač Momir Petković (grčko-rimski stil) i Matija Ljubek u kanuu na 1.000 metara, srebra su pripala bokseru Tadiji Kačaru (polusrednja), rvaču Ivici Frgiću (grčko-rimski) i košarkašima, dok su se sa bronzom vratili bokser Ace Rusevski (laka), Ljubek u kanuu na 500 metara i džudista Slavko Obadov (srednja).
Čuvena generacija jugo-košarke, koju su predvodili Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić, Mirza Delibašić, Dragan Kićanović... zastala je u finalu. Tada je, ipak, neprikosnovena bila selekcija SAD, koja je u meču za zlato slavila sa ubjedljivih 95:74.
Domaćin Olimpijskih igara nije ispunio očekivanja ni u finansijskom smislu, ali ni u takmičarskom. Kanada je osvojila svega 11 medalja, ali i zabilježila najveći neuspjeh u istoriji Igara.
Naime, zemlja javorovog lista je postala jedini domaćin koji nije osvojio zlato od kada postoje Olimpijske igre. Ni pet srebrnih odličja, ni šest bronzi nije bilo dovoljno da se popravi utisak...
Kanađani su jedino bili kompetentni da se bore za medalje u plivanju (dva srebra i sve bronze) i donekle u atletici. Čast kanadskih atletičara sačuvao je Greg Džoj u skoku uvis, koji je osvojio drugo mjesto.
Odlične stvari u Montrealu napravila je Kuba. Atletičar Alberto Huantorena je osvojio dva zlata (u trkama na 400 i 800 metara), bokseri Ramon Duvalon, Andres Aldama i Siksto Sorija su osvojili srebra. Bronzom su se okitili odbojkaši i bokseri Rolando Garbej i Luis Martines.
Boksersko takmičenje proteklo je, ipak, u znaku Amerikanaca, koji su u Montrealu predstavili najjači bokserski tim u istoriji. Rej Šugar Leonard, Leon Spinks, Majkl Spinks, Leo Rendolf i Hauard Dejvis osvojili su zlatna odličja. U nastavku karijere, svi osim Dejvisa, postali i profesionalni prvaci svijeta.
Najviše uspjeha u Montrealu imali su takmičari iz istočnog bloka - Sovjetskog Saveza (49 zlata - 41 srebro - 35 bronzi) i Istočne Njemačke, čuvenog DDR-a (40 - 25 - 25). Amerikanci su bili treći (34 - 35 - 25), a Zapadni Njemci četvrti (10 - 12 - 17).
Vijesti.me; Sportski Forum
