|
|
Post by Admin on Jul 20, 2024 17:22:05 GMT
Bivši sportista sa 99 godina nosiće Olimpijsku baklju, drugi put u životu
Bivši francuski sportista Danijel Rebife (Daniel Rebiffe) koji ima 99 godina, u ponedjeljak će nositi Olimpijsku baklju, a tu čast je prvi put imao na Olimpijskim igrama (OI) u Londonu 1948. godine.
„Neću da krijem da sam se zamalo rasplakao“, rekao je Rebife u staračkom domu u Amboazu u centralnoj Francuskoj, prisećajući se dana kada je dobio pismo predsjednika francuskog organizacionog komiteta za OI u Parizu Tonija Estangea (Tony Estanguet).
Rebife, bivši atletičar, u ponedjeljak će nositi baklju u Etanpu, svom rodnom gradu.
„Za Božić prošle godine dočekao me je u trenerci. Držao je baklju sa OI u Londonu 1948. S podignutim palcem rekao mi je: ‘Želim da to ponovo uradim, spreman sam!’ „, ispričao je novinarima njegov sin Silven (Sylvain).
Rebife pridružio se Republikanskoj gardi sa 19 godina, neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Trkač na duge staze, bio je jedan od 24 sportiste izabrane 1948. da nose Olimpijsku baklju u štafeti od granice Švajcarske do granice s Luksemburgom.
Atletičar se sjeća da je sa ostalim sportistima prešao 550 kilometara kroz Francusku u pratnji po jednog motocikliste ispred i iza. Takođe se sjeća da su mnoge lokalne vlasti organizovale vatromete i balove prilikom prolaska baklje.
Rebife je rekao da je tadašnja baklja bila veoma teška i da sportisti nisu smjeli da je nose blizu sebe, već u ispruženoj ruci što je „bilo vrlo teško poslije nekoliko kilometara“, rekao je on.
Atetličar je dodao da ovog puta možda neće potrčati tokom nošenja baklje kao 1948. godine: ;“Ali, zašto da ne, mogu nekoliko metara, mada sa skoro 100 godina morate biti razumni“, rekao je Rebife.
OI u Parizu počinju 26. jula a dotle Olimpijska baklja kruži po Francuskoj.
Danas.rs; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Jul 21, 2024 16:00:45 GMT
U NBA-u je igrao sedam godina. Sad lovi zlato na Olimpijskim igrama, ali ne u košarci
ČEJS BADINGER (36) ljubiteljima košarke poznat je kao igrač koji je početkom 2010-ih nastupao u NBA ligi. Najviše ga se pamti po periodu u Hjuston Rokitsima, a bio je i član Minesota Timbervulvza, Indijana Pejsersa i Finiks Sansa, te je 2012. učestvovao i u takmičenju u zakucavanjima tokom All-Star vikenda, kada je završio na drugom mjestu iza pobjednika Džeremija Evansa.
Kroz NBA karijeru Budinger je odigrao 407 utakmica i u njima prosječno postizao 7.9 poena, a 2016. je iz Amerike otišao u Baskoniju, gdje je proveo jednu sezonu igrajući u Evroligi. Ipak, nakon toga je sa samo 29 godina otišao u košarkašku penziju.
Kao srednjoškolac je dominirao u dva sporta
Badinger je kao srednjoškolac bio veoma talentovan sportista, pa je istovremeno igrao i u košarkaškoj i u odbojkaškoj ekipi svoje škole. Kao 18-godišnjak proglašen je najboljim srednjoškolskim košarkašem u Kaliforniji, te je bio rangiran kao četvrti najbolji igrač SAD-a u svojoj generaciji.
Paralelno je briljirao i na odbojkaškom terenu, te je godinu dana prije dobio nagradu za najboljeg srednjoškolskog odbojkaša u cijeloj državi. Pred Badingerom je bila teška odluka, koledži kao što su UCLA i USC nudili su mu stipendije prema kojima bi se mogao baviti i košarkom i odbojkom, no naposljetku je odlučio prihvatiti ponudu Arizone, gdje je igrao samo košarku.
Ipak, košarkaška karijera mu se nije razvila u očekivanom smjeru. Nakon tri sezone na univerzitetu izabran je 44. izborom na NBA draftu 2009., no profesionalnom košarkom, kao što smo već spomenuli, bavio se tek osam godina.
Vratio se odbojci
No to ne znači da se prestao baviti sportom. Badinger se s navršenih 30 godina odlučio okušati u odbojci na pijesku. Već u prvoj sezoni bio je fantastičan te je, igrajući s partnerom Sinom Rozentalom, proglašen najboljim novim igračem u američkoj profesionalnoj ligi odbojke na pijesku.
Badinger je sve više napredovao te je već 2021. osvojio svoje prvo srebro na svjetskoj turneji, a dosad najveći uspjeh karijere bilo mu je prošlogodišnje zlato u kineskom Haiku, gdje je igrao sa svojim sadašnjim saigračem Majlsom Evansom. Taj uspjeh doveo ih je do drugog mjesta na renkingu igrača iz SAD-a, što ih je na koncu kvalifikovalo i za nastup na Olimpijskim igrama u Parizu.
Prvi NBA igrač koji će zaigrati na Olimpijskim igrama u odbojci na pijesku
Badinger je tako postao prvi (bivši) NBA igrač u istoriji koji je izborio nastup na Olimpijskim igrama u odbojci na pijesku. Samo jedan čovjek je prije njega ostvario nešto slično, a to je Keit Erikson, koji je 1964. nastupio za SAD na Olimpijskim igrama u dvoranskoj odbojci, a kasnije 12 godina igrao u NBA-u.
Budinger i Evans biće jedan od 24 para koji će se u Parizu boriti za medalje, a Badinger kaže da je samim plasmanom ispunio svoj glavni cilj u ovom sportu. "Kad sam odlučio započeti novu karijeru, moj glavni cilj bile su Olimpijske igre. Govorio sam od prvog dana da je to to, da je to cilj. To je najveći standard do kojeg možete doći", rekao je u intervjuu za AP.
index.hr; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Jul 21, 2024 16:20:18 GMT
Felps: "Mogao bih ponovo da olimpijskog zlata"
Majkl Felps, najbolji plivač u istoriji, istakao je da bi ponovo osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama kada bi odlučio da se vrati.
Vlasnik 23 najsjajnija odličja na najvećoj smotri svjetskog sporta, istakao je da za sada ne planira da ponovo uđe u bazen, jer je posvećen porodici. Međutim, nije potpuno odbacio mogućnost da se vrati vrhunskom sportu za Igre u Los Anđelesu. Tada bi imao 43 godine.
„Ako mi date četiri godine vjerujem da bih bio najbrži u finalu trke na 200 mješovito. Ja sam prije osam godina plivao brže, nego što sada pliva većina najboljih na svijetu“, rekao je Felps.
Amerikanac je do zlata u Riju na 200 mešovito došao sa vremenom 1:54,66. To je za dvije sekunde brže od vremena sa kojim je ove godine osvojeno svjetsko zlato, a bolje je i od vremena sa kojim je Maršan slavio na svjetskom 2023. godine (1:54,82), kao i od ostvarenja Kineza Vanga koji je pobjedio na Igrama u Tokiju sa 1:55,00.
SportKlub.rs; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Jul 21, 2024 16:32:56 GMT
Barselona 1992 - prvi i jedini pravi „drim tim"
Grad u kojem je Antoni Gaudi ostavio neizbrisiv trag i dao pečat arhitekturi kakva se rijetko gdje viđa, bio je domaćin XXV Olimpijskih igara. Naravno, riječ je o Barseloni, koja je 1992. ugostila najbolje svjetske sportiste.
Pad Berlinskog zida 09. novembra 1989. godine bio je talas koji je donio novi svjetski poredak. Kada su Igre otvorene 25. jula, uz fenomenalnu pjesmu sada već pokojnih Montserat Kabalje i pjevača grupe „Kvin” Fredija Merkjurija, više ništa nije bilo isto - Sovjetski Savez je bio rasformiran, dvije Njemačke su se ujedinile, Čehoslovačka je podijeljena na dva dijela, a u SFR Jugoslaviji je buktio građanski rat.
Prvi put nakon 1960, na borilištima su se pojavili i sportisti iz Južnoafričke Republike, zemlje u kojoj je izglasano ukidanje aparthejda. Česi i Slovaci su posljednji put nastupili zajedno, tog puta pod imenom Federalne Republike Češke i Slovačke (dvije zemlje svoje samostalne puteve počele su 01. januara 1993). Rusija je predvodila grupu od 12 zemalja (uz nju bili Azerbejdžan, Bjelorusija, Jermenija, Kazahstan, Kirgistan, Moldavija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina i Uzbekistan) koje su se takmičile pod imenom Ujedinjeni tim.
Tadašnja Zajednica Nezavisnih Država bila je najuspješnija u glavnom gradu Katalonije, jer je osvojila ukupno 112 medalja. Od nekadašnjih članica SSSR, samo su Litvanija, Letonija i Estonija nastupale samostalno.
Bivše jugoslovenske republike Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina su prvi put poslale svoje sportiste na OI. Takmičari iz SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) zbog sankcija UN mogli su da nastupaju samo pod olimpijskom zastavom, i to u individualnim disciplinama.
Tu odluku MOK-a najbolje su iskoristili strijelci iz Srbije - Jasna Šekarić je stigla do srebra, a Aranka Binder i Stevan Maksimović do bronzanih medalja.
Čelnici MOK-a, predvođeni Huanom Antoniom Samaranom, koji je najviše uticao da njegov rodni grad dobije organizaciju, željeli su da Igre u Barseloni budu spektakularne. Jedna odluka im je to i omogućila - prvi put su dozvolili NBA košarkašima da nastupe na OI.
Trener Detroit Pistonsa Čak Dejli u Kataloniju je doveo najbolju ekipu svih vremena, prvi i jedini pravi drim-tim. Majkl Džordan, Leri Bird, Medžik Džonson, Čarls Barkli, Klajd Dreksler, Patrik Juing, Karl Meloun, Skoti Pipen, Dejvid Robinson i Džon Stokton, igrači koji su među 50 najboljih u istoriji NBA, kao i „zalutali” Kristijan Lejtner i Kris Malin (spekuliše se da su bili u sastavu samo da ne bi bilo 10 Afroamerikanaca, uz bijelce Birda i Stoktona), izgledali su kao da su sa druge planete - u svih osam mečeva postigli su preko 100 koševa, a razlika kojom su dobijali rivale bila je prosječno 43,8 poena.
U finalu su nadvisili Hrvatsku (117:85), mada su se Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa i drugovi sasvim solidno držali. Šteta što zbog raspada nije nastupila selekcija SFRJ, u kojoj su društvo Petroviću, Kukoču i Rađi pravili Vlade Divac, Saša Đorđević, Predrag Danilović, Žarko Paspalj, Zoran Savić, Jure Zdovc...
Kristina Egersegi je u Seulu 1988. imala samo 14 godina kada je osvojila prvo olimpijsko zlato (200 leđno). U Barseloni je odbranila tu titulu i dodala još dva najsjajnija odličja, u trkama na 100 leđno i 400 mješovito. Mađarica je u Atlanti 1996. ponovo bila najbolja na 200 leđno, čime je uz Australijanku Don Frejzer postala druga plivačica u istoriji sa tri uzastopna zlata u istoj disciplini.
I Amerikanka Evelin Ešford je stigla do trećeg uzastopnog zlata, ali u štafeti 4X100. Muški dio plivačkog turnira obilježili su Rusi Aleksandar Popov i Jevgenij Sadovij, koji su dominirali u slobodnom stilu.
Karl Luis je u Barseloni osvojio svoje sedmo i osmo zlato. I to je uradio na fenomenalan način - u finalu skoka udalj je sa 8,67 za tri centimetra nadmašio najvećeg rivala, svjetskog rekordera Majka Pauela, a u štafeti 4x100 sa Majklom Maršom, Lirojem Barelom i Denisom Mičelom je trčao posljednju izmjenu u obaranju svjetskog rekorda (37,40).
Atletska dešavanja je obilježio i Kevin Jang, koji je na 400 metara sa preponama postavio svjetski rekord (46,78), koji je i danas aktuelan. Treći svjetski rekord pao je u štafeti 4x400 metara - Endrju Volmon, Kvinsi Vots, Majkl Džonson i Stiv Luis istrčali su tu dionicu za dva minuta, 55 sekundi i 74 stotinke. Nadmoćnost Amerikanaca u sprintu pokvario je Linford Kristi - legendarni Britanac je sa 32 godine trijumfovao na 100 metara (9,96) i postao najstariji olimpijski šampion u najbržoj trci.
Sergej Bubka je jedan od najvećih tragičara u istoriji olimpijskog pokreta. Najdominantniji atletičar u istoriji osvojio je samo jedno zlato, iako je svjetski rekord obarao čak 35 puta. U Los Anđelesu nije učestvovao zbog bojkota SSSR-a, a u Seulu je trijumfovao sa 5,90.
Kada je stigao u Barselonu, na otvorenom je već imao skok od 6,11, a u zatvorenom 6,13. Niko nije ni pomišljao da neće biti prvi, ali je Ukrajinac potpuno podbacio - tri puta je srušio ljestvicu na 5,30! Zlato je pripalo Maksimu Tarasovu (5,80).
Atlantu 1996. godine je preskočio zbog povrede, a u svom posljednjem nastupu, 2000. u Sidneju, za tada 36-godišnjeg Bubku visina od 5,70 je bila nepremostiva prepreka...
Vijesti.me; Sportski Forum
|
|
|
|
Post by Admin on Jul 21, 2024 17:08:38 GMT
Atlanta 1996 - zlatne patike Majkla Džonsona
Dovoljno je reći samo “koka-kola”... I svima je jasno zašto je Atlanta dobila organizaciju Olimpijskih igara ispred Atine.
Iako su Grci bili u iščekivanju stogodišnjice modernog olimpizma, iako su uradili sve da Atina kao i 1896. bude domaćin, Međunarodni olimpijski komitet je svoju odluku obrazložio činjenicom da stanje sportskih arena u Atini nije na nivou jednog tako velikog događaja.
Američka fabrika pića je umiješala prste u izbornu trku 1990. kada je trebalo da bude poznato koji će grad dobiti organizaciju. “Koka-kola” je tada preuzela stvari, a Grci su bili toliko ogorčeni na Amerikance, pa su te Igre nazvali “Koka-koline igre”.
Atina je izvisila, a glavni grad Džordžije je bio spreman za spektakl - na Igrama je učestvovalo rekordnih 197 država, a njih 79 je osvojilo makar jednu medalju...
Prvi put u istoriji primijenjen je princip po kojem su Olimpijske igre finansirane bez pomoći javnih fondova (grada i države), već su sve troškove organizatori pokrili od prodaje ulaznica, reklama i iz privatnih fondova.
Organizator je zbog previše reklama i komercijalizacije često bio na udaru, jer to nije u skladu s olimpijskim duhom.
Dakle, “Koka-kola” i ostali jednako jaki brendovi su iznijeli sav teret, a organizacija je bila posebna priča. Na ceremoniji otvaranja Igara baklju je upalio Mohamed Ali, otvaranju je prisustvovao i slovenački gimnastičar Leon Štukelj, kao jedan od najstarijih olimpijaca tih godina.
Amerikanci ne bi bili Amerikanci kada ne bi izmislili nešto novo - u program Olimpijskih igara su uključeni softbol, odbojka na pijesku i brdski biciklizam. U sportskom smislu Igre su uspjele, ali je sve zasjenila tragedija koja se dogodila 27. jula - postavljena je bomba, a u eksploziji je poginuo jedan gledalac, a preko 100 navijača je povrijeđeno.
Atlanta 1996. će ostati upamćena i po velikim gužvama u saobraćaju, pa je bilo veoma otežano ići s jednog mjesta na drugo, kako bi se pratile Olimpijske igre.
Domaćin je polagao velike nade u atletiku i u plivanje i imao je pravo - u te dvije discipline osvojio je 26 zlatnih medalja. Majkl Džonson je neposredno prije Igara oborio svjetski rekord na 200 metara koji je 17 godina ljubomorno čuvao Italijan Pjetro Menea.
Meneino vrijeme je bilo 19,72, a Džonson ga je tada popravio za šest stotinki (19,66). Ipak, ni tu se nije zaustavio - u finalu na 200 metara je pokazao nevjerovatan progres, jer je trčao fenomenalnih 19,32!
Mnogi su tada pomislili da nikada neće biti oboren, ali je Usein Bolt prvo u Pekingu spustio granicu snova na 19,30, a onda na SP u Berlinu 2009. na nestvarnih 19,19, što je i dalje aktuelno najbolje vrijeme ikada.
Američki sprinter, koji je trčao u zlatnim patikama, bio je najbolji i u trci na 400 metara. I pokazao je da magija nije vezana za samo jednog Džonsona, legendarnog plejmejkera LA Lejkersa Irvina Medžika Džonsona, već i za njega - tada je oborio olimpijski (43,49), a tri godine kasnije u Sevilji i svjetski rekord (43,18).
Prevazišao ga je tek Južnoafrikanac Vajde van Niekerk na igrama u Riju 2016. (fenomenalnih 43,04).
Kanađanin Donovan Bejli je oborio svjetski rekord na 100 metara - u finalnoj trci je trčao tada nepojmljivih 9,84... Bejli je donio Kanadi jedno od ukupno tri zlata, na postolje se popela još štafeta 4x100 metara i veslački par Ketlin Hedl - Marni Mekbin.
Atlantu je zapalila i domaća plivačica Ejmi van Dajken, koja je osvojila četiri najsjajnija odličja u različitim disciplinama. Bila je najbolja na 50 metara slobodnim stilom, na 100 leptir, te u štafetama na 4x100 slobodno i mješovito.
Veličanstvenu olimpijsku karijeru, u kojoj je osvojio devet zlata i srebro (u Seulu 1988. godine), Karl Luis je završio na najljepši mogući način - stigao je do četvrte uzastopne zlatne medalje u skoku udalj i otišao u legendu. Sin vjetra, kako su ga mnogi zvali, završio je karijeru 1996, ali pošto je ponovio uspjeh koji je prije njega ostvario Pavo Nurmi, sa devet zlatnih olimpijskih medalja.
Takođe je ponovio uspjeh Džesija Ovensa iz Berlina 1936, koji je pobijedio na 100, 200 metara, u skoku udalj i u štafeti 4x100.
Za američku košarkašku reprezentaciju je bilo jasno da nema rivala, da joj nijedna evropska ekipa nije ni do koljena.
Tim Lenija Vilkinsa se poigravao sa svima, a u finalu je pobijedio Jugoslaviju sa podnošljivih 95:69, a selekcija Željka Obradovića držala se sve do starta drugog poluvremena. “Drim tim” sa Olajdžuvonom, Barklijem, Robinsonom, Stoktonom, Melounom, O’Nilom, Pipenom, Ričmondom... pobijedio je u svih osam mečeva, a u četiri je postigao preko 100 poena.
Jedino zlato na Olimpijskim igrama SR Jugoslaviji je donijela Aleksandra Ivošev u streljaštvu. Košarkaši su, dakle, poraženi u finalu od SAD i to je za generaciju Divca, Paspalja, Bodiroge, Rebrače, Savića (nije igrao finale zbog povrede), Đorđevića, Danilovića i ostalih bilo ravno zlatu, s obzirom na to ko im je bio rival.
Ivošev je osvojila i bronzu, kao i odbojkaška reprezentacija, koja je u meču za 3. mjesto pobijedila Rusiju sa 3:1. Od Crnogoraca u tom timu bili su Goran Vujević i Vladimir Batez.
Veliki uspjeh napravili su i Hrvati, koji su osvojili zlato u muškom rukometu u spektaklu pred oko 35.000 gledalaca.
Vijesti.me; Sportski Forum
|
|
